Red Manje braće, franjevci, već više od 800 godina prisutni su u Svetoj Zemlji. Kustodiju Svete Zemlje 1342. godine pravno bulama priznaje papa Klement VI., a pet godina kasnije franjevci se trajno nastanjuju u Betlehemu, pokraj bazilike Rođenja Isusova. Franjevci i danas čuvaju najsvetija mjesta kršćanske vjere, a ministar provincijal franjevaca na Bliskom istoku, kustos Svete Zemlje, fra Francesco Patton, u ovom nam je razgovoru pružio uvid u svakodnevicu na mjestima Isusova života.

Kakav je osjećaj živjeti »peto evanđelje«, kako još nazivaju Svetu Zemlju, protekle četiri godine?

– Sveta Zemlja naziva se »petim evanđeljem« jer nam govori o povijesti božanske objave te povijesti otajstva Utjelovljenja, života, muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Špilja Navještenja u Nazaretu podsjeća nas na otajstvo Utjelovljenja, Galilejsko jezero, grad Kafarnaum, obala Tabghe, brežuljci koji okružuju jezero, govore nam o Isusovu javnom djelovanju, propovijedanju i čudima.

Betlehemska špilja omogućuje nam da vidimo prizor rođenja našeg Otkupitelja. Golgota i kapelica u bazilici Uskrsnuća, bazilici Svetoga groba, tihi su svjedoci o Isusovoj smrti i uskrsnuću za naše spasenje.

Tako mogu reći da su za mene protekle četiri godine bile svakodnevno uranjanje u evanđeosku okolinu, prekrasno iskustvo gledanja i dodirivanja temelja naše vjere. Mislim da je ovo iskustvo pridonijelo da moj pristup evanđelju bude još konkretniji nego prije. Sveta mjesta su dar i milost, opipljiva strana duhovne vjere.

Složen zadatak

Što ste pomislili kada ste 2016. čuli da ćete postati novi kustos Svete Zemlje? Kako ste se osjećali prilikom svog prvog ulaska u Jeruzalem kao kustos, a kakav je osjećaj danas?

– Osjećao sam drhtanje u srcu jer sam shvatio da sam početnik u toj stvarnosti, a bio sam i svjestan kompleksnosti te osjetljivosti zadatka koji mi je povjeren. Osjećao sam i duboko povjerenje, jer čvrsto vjerujem da je Gospodin naš kustos – čuvar.

Onaj koji nas vodi u nezamislive i najnepredvidljivije situacije, Onaj koji drži u ruci naše malene živote, ali i sudbinu cijelog svijeta i povijesti. Iz osobnog kuta, mogu reći da su protekle četiri godine bile jedinstveno bogatstvo.

Mislim da su one bile najvažnije i najznačajnije formativno iskustvo u mojem životu. Imam priliku živjeti u međunarodnom bratstvu, u neposrednom kontaktu s mjestima na kojima se Riječ objavila i postala tijelom, ali i biti u doticaju s ljudima drugih vjeroispovijesti, kršćanima istočnih crkava te vjernicima drugih religija – islama i židovstva.

Također, biti u kontaktu s drugim stvarnostima, prvim ljudima država koji nam dolaze u posjet, ili pak diplomatima koji ponekad pitaju za sastanak kako bi upoznali naša stajališta i razmišljanja, sve je to bilo vrlo obogaćujuće za mene.

Ali iznad svega je život u franjevačkom bratstvu s fratrima koji dolaze iz svih dijelova svijeta, a u okruženju svetih mjesta, na mjestu objave. Danas zapravo mogu reći da mi je dan veliki dar, ali i velika odgovornost.

Jedna od vaših uloga je primati hodočasnike na svetim mjestima i pružiti im mjesta za molitvu. Jesu li hodočasnici mogli dolaziti ove godine? Kako se snalazite u novim uvjetima koje nameću mjere zbog koronavirusa?

– Moja je zadaća ponajprije pratiti franjevačku braću u njihovu pozivu. Kako bi mogli biti istinski prisutni i posvećeni službi kao čuvari svetih mjesta, ali i bili na raspolaganju hodočasnicima, braća franjevci moraju živjeti franjevačkim životom.

Moja je zadaća da ih u tome pratim i ohrabrujem. Proteklih deset mjeseci hodočasnici uopće nisu dolazili i to značajno utječe na naš život, kao i život vjernika, jer su mnogi uključeni u poslove povezane s hodočašćima.

Naravno, ono malo mjesnih posjetitelja tražimo da se pridržavaju higijenskih odredbi – da ne dolaze ako imaju simptome, nose masku, dezinficiraju ruke te održavaju fizički razmak. Broj ljudi u zatvorenom prostoru je također ograničen. Nažalost, mislimo da će hodočasnici moći ponovno doći tek u drugoj polovini 2021. godine.

Foto OWN

Međureligijski dijalog

Misija Kustodije je i održavati dijalog s drugim kršćanskim denominacijama u Svetoj Zemlji te drugim religijama. S kojim se izazovima susrećete, a koja su bila pozitivna iskustva u ekumenskom i međureligijskom dijalogu?

– Mislim da je ovo najbolje ekumensko doba za suradnju i dijalog različitih kršćanskih zajednica. Na primjer, u manje od godine dana uspjeli smo restaurirati svetište u bazilici Svetoga groba. Rekao bih da su se odnosi popravili, ne samo zato što smo shvatili da smo manjina, već, hvala Bogu, zbog djelovanja Providnosti i Duha Svetoga u prvim ljudima različitih crkava – još od zagrljaja pape Pavla VI. i pravoslavnog patrijarha Atenagore 1964. godine pa sve do danas.

Poglavari crkava neprestano su potvrđivali i potvrđuju važnost te nastavak koračanja tim putem. Trenutno imamo redovite i uobičajene sastanke s pravoslavnim patrijarhom i armenskim patrijarhom te s poglavarima različitih crkava, koptske, sirijske, evangeličke, anglikanske, i naravno sa svim crkvama koje su dio Katoličke crkve, melkitima, maronitima itd.

U ovom trenutku vrijedi istaknuti da smo skloni zajedničkom sastanku kao prvi ljudi crkava u Jeruzalemu, kad god se pojavi nekakav problem. Deklaracija koju donesemo uvijek je zajednička. Mislim da to ne bi bilo moguće prije dvadeset godina. Također, svakoga Božića i Uskrsa šaljemo zajedničku poruku, koju potpišu svi vođe crkava u Jeruzalemu, poruku koju doista zajednički dijelimo. A prisutan je i osnovni, »opipljiv«, ekumenizam u svakodnevnom životu.

Govoreći o međureligijskom dijalogu, vidimo da je suživot ljudi različitih vjera moguć te je dio našega iskustva. Čak bih se usudio reći da su moguća i suradnja i prijateljstvo. Među našim suradnicima su, uz kršćane različitih denominacija, i Židovi i muslimani s kojima postoji veza povjerenja, poštovanja i prijateljstva.

Prisjetimo se da nas je sam sv. Franjo, idući na sastanak sa sultanom Malikom al-Kamilom u Damietti u Egiptu 1219. godine, naučio da moramo imati hrabrosti uspostavljati kontakte te ulaziti u dijalog i susrete sa samopouzdanjem.

Na primjer, u našim školama kršćanska i muslimanska djeca zajedno uče i to je put kojim se gradi budućnost mira. Jer, ovdje možemo početi sa smanjivanjem straha od drugih tako što ćemo smanjiti predrasude. A predrasude smanjujemo kad počnemo tkati suživot u ranoj dobi.

Vjerujem da dobro školovanje pomaže smanjiti rizik fundamentalizma, koji se često hrani površnim poznavanjem religije. Zato vjerujem da je škola jedan od najvećih alata za pozitivni razvoj odnosa među ljudima različitih religija. Jedna od naših škola, »Magnificat«, glazbena je škola u kojoj su učitelji i učenici Židovi, kršćani i muslimani – žive zajedno, rade zajedno i pjevaju zajedno.

Kakva je situacija u jugozapadnoj Aziji glede religijske slobode kršćana?

– Religijska sloboda različita je u različitim zemljama. Obično na Bliskom istoku vjerska sloboda podrazumijeva da živite slobodno u skladu sa svojom religijom, a ne slobodu da »promijenite« religiju i postanete, na primjer, kršćaninom.

Koncept, i praksa, slobode savjesti vrlo je ograničena u društvima na Bliskom istoku, ali s druge strane, možemo izražavati i prakticirati svoju vjeru puno više nego što se to može u mnogim istočnim zemljama.

Kako izgleda proslava Božića u Svetoj Zemlji? Kako će izgledati ove godine?

– U Svetoj Zemlji, posebice u Betlehemu, slavlje je Božića vrlo radosno i pridružuju mu se i ljudi koji nisu kršćani. Mnogi Židovi i muslimani kite božićno drvce, simbol otkupljenja koje nam je Dijete Isus donio.

U selima i gradovima možete vidjeti mnoštvo božićnih drvca i svjetala, čak i na mjestima gdje nema puno kršćana. Naravno, ove godine imamo tužan Božić zbog pandemije koja nam ne dopušta da slavimo na uobičajen svečan način.

No, na neki način ovoga ćemo se Božića vjerojatno više nego ikad usredotočiti na samu srž božićne poruke – Utjelovljenje Božjeg Sina u tami povijesti za naše otkupljenje.

Sv. Franjo Asiški 1223. godine želio je kontemplirati nevolje u kojima se Krist našao, lišen onoga što je potrebno novorođenčetu. Tako je napravio prve jaslice u talijanskom mjestašcu Greccio. Što bismo od sv. Franje trebali naučiti o Božiću?

– Sv. Franjo je 1219. godine imao milost da kao hodočasnik dođe u Svetu Zemlju. Tada je, nenaoružan, susreo egipatskog sultana i navijestio mu Radosnu vijest. Zahvaljujući tom susretu, mogao je posjetiti jasle u Betlehemu, u koje je Djevica Marija s ljubavlju položila svoje dijete Isusa i ogrnula ga u siromašnu odjeću nakon rođenja.

Na tom je mjestu sv. Franjo vjerojatno kontemplirao ono što mi i hodočasnici i danas možemo vidjeti: jasle i oltar na kojem se slavi euharistija.

Prazne jasle i oltar

Možda je zato htio proslaviti Božić u Grecciu u jednostavnom ruhu – s praznim jaslama i oltarom na kojem će slaviti euharistiju. Papa Franjo nas je na to podsjetio tijekom njegova prošlogodišnjeg posjeta Grecciu i apostolskoga pisma posvećenog važnosti božićnih jaslica – »Admirable signum«, odnosno »Čudesan znak«.

U mnogim svojim zapisima sam sv. Franjo govori nam u isto vrijeme o Isusovu rođenju od Djevice Marije te o Njegovom skromnom prisustvu u euharistiji, kao u »Prvoj opomeni« gdje piše: »Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silan i iz krila Očeva na oltar po svećenikovim rukama.« Što možemo naučiti iz tog iskustva?

Kako slijediti Božju poniznost i uzeti je za primjer našeg ponašanja: jasle i oltar, mjesto na kojem svakodnevno primamo dar Božjeg sina koji se ponizuje za nas. Možemo naučiti da se trudimo biti maleni, poput Djeteta, da se dajemo, svakoga dana, i da u svakom najmanjem i u svakom siromahu prepoznajemo Sina Božjega.

Po primjeru sv. Franje koji je čuo Kristov glas: »Franjo, idi i popravi moju Crkvu«, kako danas popravljati Crkvu?

– Kako bismo obnovili i ponovno izgradili Crkvu, prvo moramo popraviti naš kršćanski život, koji je često »u ruševinama«. Jer, umjesto da slijedimo Krista i evanđelje, slijedimo mode, svijet i naše želje. Drugo, trebamo se prestati žaliti na ono što u Crkvi nedostaje ili ne funkcionira te zauzeti konstruktivan pristup.

Napraviti baš kao Franjo – početi raditi nešto konkretno za Crkvu, počevši od svoje župne zajednice. Treće, potrebno je da stanemo ispred Gospodina s otvorenim srcem, koje će biti spremno odgovoriti životnom pozivu.

Kada živimo svoj poziv, popravljamo i obnavljamo Crkvu. Ako sam pozvan na brak, popravit ću Crkvu, a i društvo, tako što ću u punini živjeti kršćanski brak – u ljubavi i vjernosti do smrti te u otvorenosti životu. Ako je moj poziv svećeništvo, popravit ću Crkvu tako što ću se u potpunosti darovati naviještanju evanđelja, služenju sakramenata, tako što ću se brinuti za stvarne ljude koji su mi dani.

Ako sam pozvan na posvećen život, svoj dio obnovi Crkve dat ću slijeđenjem Isusa Krista te življenjem evanđelja u poslušnosti, siromaštvu i čistoći, kako bih svijetu donio način na koji je Isus živio i kako bih ukazao da je smisao našeg života u »novom nebu i novoj zemlji« koje nam je On obećao. U nebeskom Jeruzalemu koji je doista naša domovina i ka kojem koračamo znajući da smo »stranci i pridošlice« na zemlji.

Dijete Isus svakodnevno nam se pokazuje

Kada je kardinal Jorge Mario Bergoglio izabran za Svetog Oca, kardinal Hummes mu je rekao: »Ne zaboravi siromašne.« Zato je odabrao ime »asiškog siromaška«.

– Papa Franjo nas poziva da slijedimo primjer sv. Franje. Njegove posljednje dvije enciklike nadahnute su primjerom sv. Franje Asiškog: »Laudato si’«, enciklika o ekologiji i o brizi za sve stvoreno, »zajednički dom«, te »Fratelli tutti«, ozbiljno promišljanje o pobratimstvu i bratstvu na svim razinama.

Vrlo dobro znamo koliko Njegova Svetost ozbiljno propovijeda i svjedoči siromaštvo djelima i riječima. Ako usmjerimo pogled na otajstvo Utjelovljenja danas, vjerojatno moramo krenuti u ozbiljno obraćenje.

S jedne strane, cijelo je čovječanstvo, dočekujući betlehemsko Dijete, pozvano da postane jedna obitelj u kojoj ćemo svi biti braća i sestre, djeca jednog Oca, koji je poslao svoga Sina, a koji nam je dao Duha Svetoga.

S druge strane, u ponovnom otkrivanju jedni drugih kao braće i sestara danas, možda ćemo ponovo otkriti važnost solidarnosti s onima koji su u istoj situaciji u kojoj je bio Isus u trenutku svoga rođenja: koji su u potrebi da budu prihvaćeni, bez doma, lišeni osnovnih uvjeta, progonjeni od onih koji imaju moć, prisiljeni bježati iz zemlje.

Tri kralja, odnosno tri mudraca, također su nam primjer – dijele ono što smatraju najvažnijim i stavljaju Dijete Isusa u središte svojih života. I danas nam se Dijete Isus pokazuje – u djeci koja pitaju da budu rođena, u starijima koji su odbačeni, u bolesnima koji nemaju nikoga da se brine za njih, u prognanom strancu, u siromašnima i marginaliziranima u svakom kutku našeg društva.

Ne možemo primiti Dijete Isusa u slavlju, a ignorirati ga u stvarnom životu, u onima s kojima se On sam poistovijetio.

Božićna čestitka

Koju biste božićnu poruku poslali našim čitateljima?

– U ovom vremenu trpljenja, nesigurnosti, usamljenosti i tjeskobe, svima vama i vašim obiteljima, onima koji su bolesni, i onima koji se za njih brinu, neka navještaj Božića koji donosi radost i mir uđe u vaše domove iz betlehemske spilje Navještenja.

Neka donese nadu u vaša srca i spasenje cijelom svijetu. Želim vam blagoslovljen Božić s mjesta na kojem nas pastiri i mudraci uče da kleknemo pred Dijete Isusa, kako bismo ga slavili i stavili u središte naših života. Ponudili mu najdragocjenije darove, Njemu koji se želio dati u naše ruke i u potpunosti nam se predati, kao i predati se za nas! Sretan Božić!