Prošao je već 70-tak država svijeta. Bio u Kambodži, Indiji, Palestini, Iranu, ali ništa nije ostavilo tako jak dojam na kastavskog ugostitelja i organizatora manifestacija Olega Medicu kao tromjesečno putovanje Afrikom. Četrdeset i trogodišnji žitelj Kućela, mjesta u Općini Matulji, mjesec i pol dana volontirao je u sirotištu u Tanzaniji, upoznao predivne ljude, vratio se bogatiji za novo iskustvo, ali i sa suznim očima. Vidjeti to siromaštvo, ali istovremeno osjetiti veliku ljubav i sreću, za nas u ovom dijelu svijeta gdje se sve mjeri materijalnim gotovo je nevjerojatno, neshvatljivo, tvrdi Oleg.

– Tek kada si dole vidiš koliko smo mi ovdje materijalno bogati, ali niti to vidimo, niti to znamo cijeniti, niti to znamo podijeliti. Kod njih tako stvari ne funkcioniraju. Nemaju ništa, a to ništa dijele. O tome govori jedna anegdota odmah s početka mog volontiranja u sirotištu u Songei, gradu s oko 200.000 stanovnika. Volonterka koju sam zatekao u sirotištu jela je jabuku i nakon što ju je pojela bacila ju je u koš. Trojica mališana iz sirotišta, koja u odnosu na ostalu djecu u tom kraju žive iznad prosjeka zbog donacija koja dolaze, zaletila su se do kante, izvukla izgriženu jabuku i pitali volonterku – »aunty« (tetice), nećete više jesti?

Foto Oleg Medica

Ona im je odgovorila kako neće, a oni su nju ponovno pitali »a možemo mi?«. Nakon što im je rekla da mogu, prepolovili su tu samu unutrašnjost jabuke na tri dijela i pojeli. Bio mi je to jedan od prvih susreta s takvom razinom siromaštva da sam od tada svaki dan pokušao na neki način razveseliti te mališane. Nakon svake večere dao bih im bombon ili keksić – da ste samo mogli vidjeti njihovu sreću. Ako bi ostao koji keks više, isto tako bi ga dijelili na onoliko dijelova koliko je djece. Ta djeca dijele ostatke večere i jednu jedinu sjemenku kikirikija. Sve se uvijek pojede do samog kraja.

Djeca koja ne plaču

Ta djeca ne plaču, nikada ni jedno dijete nisam vidio da plače, pa čak ni onda kada padnu, udare se. Kada sam upitao jednu majku iz Hrvatske zašto djeca ne plaču, ona mi je odgovorila da djeca plaču samo ako imaju kome plakati – početak je to priče Olega Medice kojemu je volontiranje u Africi omogućila zagrebačka udruga »Kolajna ljubavi«.

Odluku da krene na ovaj tromjesečni put donio je zbog dugogodišnje želje, a omogućila mu je to pandemija koja je vladala i činjenice da posao koji je radio nije mogao obavljati.

– Istraživao sam kako bih mogao otići volontirati u Afriku. Znao sam da u te »divlje« države ne možeš ići bez nečije potpore ili podrške. »Kolajna ljubavi« meni je omogućila da se otisnem u volonterske vode. Javio sam se toj udruzi. Morao sam proći psihološka testiranja kako bi utvrdili da sam emocionalno stabilan, a nakon toga morao sam volontirati mjesec dana u svom kraju, a to sam činio u riječkoj socijalnoj samoposluzi. Važno je shvatiti u što se upuštaš. Ima mladih, nedovoljno iskusnih ljudi koji misle da im se na taj način otvara mogućnost putovanja, ali za ovakav poduhvat važno je obaviti dobru pripremu.

Pripremio sam se u glavi da odlazak u Afriku neće biti lagan. Financijska sredstva za to putovanje osigurao sam iz svog džepa, a par dana prije puta objavio sam »post« na Facebooku u kojem sam pozvao ljude da ukoliko žele da se mogu uključiti i donirati sirotište u koje odlazim. Predivan osjećaj bio je vidjeti koliko mi se ljudi javilo i pomoglo. A kao zahvalu svima objavljivao sam fotografije zahvalne djece iz Tanzanije s imenima svih naših mjesta koja su se uključila u akciju.

Ugali i miševi

Inače, kada putujem nosim pola ruksaka stvari, a sad sam, upravo zbog prikupljenih donacija, imao pun ruksak i puna dva velika kofera. Ljudi su mi svašta nosili od robe i igračaka, do novca. Tim novcem djeci u sirotištu osigurali smo hranu, popločili pod, popravili napajanje struje, uredili poligon za igre, kupili djeci dio kreveta i madraca jer su svi mališani bili mjesecima izbodeni od stjenica, kupili materijal za krov potrebitoj familiji, platili operaciju šestogodišnjoj djevojčici, omogućili studij jednom dječaku… Bez obzira na činjenicu da sam prilagodljiv, da sam obavio dobru pripremu kod kuće i da sam imao pregršt iskustava s ranijih putovanja, nije mi bilo lako prilagoditi se novim uvjetima u Africi.

Sirotište je svakako u odnosu na okolinu bilo iznad standarda jer je napravljeno pred 15-tak godina. Napravili su ga naši ljudi od sredstava prikupljenih donacijama. Osobno, najveći kulturni šok dogodio mi se po pitanju prehrane. Kod njih se prosječno dva puta na dan jede ugali. To je nešto između palente i griza, ali bez okusa i mirisa. To je namirnica broj jedan. Kruha i mesa praktički nemaju, uobičajeno je da meso dobiju samo nedjeljom. Tri tjedna jeo sam taj ugali, tjerao sam se jesti samo da ne oslabim i onda mi se samo »obrnul« želudac. Nisam više ništa mogao jesti, pao sam šest kila. Uz to, u Tanzaniji se moraš prilagoditi i na parazite i životinje. Tamo je normalno da dok jedeš, da ti miš prođe preko noge – priča Oleg.

Infarkt ili ubojstvo

Djeca u sirotišu, kaže Oleg, školuju se u privatnoj školi u kojoj uče i engleski jezik, a to im omogućavaju njihovi hrvatski »kumovi«. Svi stariji od pet godina sami peru robu na bunaru, međusobno se čuvaju, a dvije časne sestre angažirane su oko onih najmlađih. Olega su mnogi doživjeli kao »velikog tatu«, zvali su ga »uncle« (barba), a obožavali ga jer im je poklonio dio sebe.

– Bio sam jedini bijelac u tom kraju. K tome mogao sam im i u materijalnom smislu pomoći. Iako su kao narod vrlo pristojni i smireni, čim vide da imaš, mole te za pomoć. Zato sam se u jednom trenutku izgubio, više nisam znao kome što treba i kome što pomoći, koga izabrati i tko je najpotrebitiji – prisjeća se Matuljac po povratku iz države u kojoj živi 120 plemena, a svako od njih ima svoj plemenski jezik, uz to govore i swahili, a neki i engleski.

– Država je to koja nema velikih prirodnih bogatstava pa nije interesantna za svjetske velesile. Isto tako, sva plemena su ravnopravna jer ih je izuzetno puno, odnosno ne postoji pleme koje dominira pa međusobno ne ratuju. Drugim riječima politička je situacija stabilna. Za mog dolaska predsjednik Tanzanije bio je John Magufuli. Izuzetno su ga cijenili, u posljednjih 15-tak godina uspio je napraviti elektroopskrbu i vodoopskrbu gotovo po cijeloj državi.

Narod ga je jako volio, ali imao je jedan kiks. Rekao je da koronavirus ne postoji pa nije uveo ni mjere. Dan kada sam došao u Tanzaniju umro je navodno od srčanog infarkta, ali pričalo se i da su ga ubili. Žalovali su za njim baš kao što se nekad, u bivšoj državi, žalovalo za Titom. Dva tjedna njegov je lijes putovao po cijeloj državi, sve vijesti govorile su samo o tome. Nakon njegove smrti zamijenio ga je dotadašnji potpredsjednik iz iste stranke. Nije bilo novih izbora, previranja, njega katolika zamijenila je muslimanka i vrlo brzo uvedene su djelomične epidemiološke mjere.

Treba smoći hrabrosti

Situacija je i sada stabilna i nije opasno putovati u tu zemlju, ali ipak treba smoći hrabrosti za noćnu šetnju po ulicama jer rasvjete nigdje nema. Svoje probleme rješavaju sami. Imaju dobro nepisano pravilo za krađu. Onaj koji je uhvaćen u krađi stradao bi od batina onih koji su ga ulovili – kazao je Oleg koji suznih očiju prepričava zasigurno za njega jedan od najstresnijih trenutaka putovanja, oproštaj od dvojice dječaka i djevojčice Emy iz sirotiša.

– Imao sam veliku želju posvojiti tu dvojicu dječaka, petogodišnjeg Magua i sedmogodišnjeg Baraku. Čak sam ih i pitao bi li željeli otići sa mnom. Nisu razmišljali ni sekunde, odmah su prihvatili. Međutim, kada sam se krenuo raspitivati shvatio sam da je to nemoguće. Pravila su u Tanzaniji da moraš živjeti tamo bar tri godine da bi uopće stekao pravo na posvajanje. Nadam se ipak da ću ih još koji puta posjetiti, vidjeti, bilo mi je teško kada sam otišao jer su tamo ostali u tom trenutku sami, bez nas volontera koji smo im mogli pokloniti pažnju. No bez obzira na te teške trenutke Afrika je zemlja života. Zemlja u kojoj obitelji imaju po 5-6 djece, gdje je socijalizacija među ljudima višestruko bolja nego ovdje u Europi. U Tanzaniji posla praktički nema, ako ga i nađeš plaća je oko 300 kuna, litra benzine košta šest kuna, pa ni ne čudi da su mi majke davale i vlastitu djecu. Rekle su mi uzmi koga hoćeš jer znam da će mu život sigurno biti bolji – zaključuje Oleg koji se, nakon što je produžio volontiranje sa mjesec na mjesec i pol dana, odlučio na turistički obilazak kraja.