Mate Granić, jedan od najutjecajnijih hrvatskih političara od 1990. do danas, također danas i posebni savjetnik premijera Andreja Plenkovića za vanjsku politiku, objavio je 2019. godine knjigu pod nazivom »Diplomatska oluja« s podnaslovom »Sjećanja najdugovječnijeg Tuđmanova ministra«.

Stoga svakako nema pozvanije osobe od Granića da progovori o suradnji s predsjednikom Franjom Tuđmanom, u vremenima velikih društvenih promjena i Domovinskog rata početkom 1990-ih godina.

Granić je sudjelovao u potpisivanju sporazuma o prekidu vatre s agresorom na Hrvatsku, bio je osoba koja je hrvatskoj javnosti objavila tešku vijest o padu Vukovara, bio je 22 dana u Daytonu gdje se rješavala sudbina BiH, bio je jedan od prvih suradnika Tuđmana pri donošenju odluke o Oluji, i bio je uključen u razgovore s NATO-om oko bombardiranja Srbije krajem 1990-ih godina.

Pokret, ne stranka

Bili ste potpredsjednik Vlade od sredine 1991. godine, te potom ministar vanjskih poslova od sredine 1993. godine pa sve do 2000. godine, odnosno do smrti predsjednika Tuđmana i izbora nakon kojih je vlast preuzela ljevica.

U početku stvaranja Hrvatske, Tuđman je krenuo s idejom pomirbe, koja je zapravo i danas aktualna u kontekstu sadašnjih dnevnopolitičkih prepucavanja oko generala, udbaša itd.

Kako ocjenjujete tu njegovu politiku sa samog početka demokratskih promjena u Hrvatskoj?

– Nakon pada komunizma i Berlinskog zida, predsjednik Franjo Tuđman prvi je prepoznao važnost činjenice da ne treba samo graditi demokratsku stranku, nego pokret, koji će okupiti sve aktere društva.

To je učinio osnivanjem HDZ-a, i to mu je dalo veliku političku snagu, i samim time veliku političku pobjedu. Svi drugi koji su sudjelovali na prvim demokratskim izborima nisu imali tu dimenziju, bez obzira na to što jesu bili istinski domoljubi.

Tuđman je tada dobio plebiscitarnu podršku i učinio sve da se kriza u Jugoslaviji riješi mirnim putem. On je taj koji je zajedno sa slovenskim predsjednikom Kučanom tada predlagao konfederalno uređenje bivše države kao prijelaznu fazu i na sve načine pokušavao pregovarati o mirnom razlazu.

Zašto nije uspio? Jer je Slobodan Milošević u tom trenutku želio kraj Jugoslavije, s oružjem u ruci ili bez njega, uz grabljenje drugih dijelova te države, uostalom to je javno i objavio na mitingu na Kosovu.

Tada Tuđman, početkom 1991. godine, donosi povijesnu odluku o raspisivanju referenduma o hrvatskoj samostalnosti, što je tada bilo veoma hrabro jer nismo mogli znati kako će taj referendum proći i nismo imali ničiju podršku.

Ničiju?

– Baš ničiju! Imali smo potporu Svete Stolice, austrijskog ministra Aloisa Mocka i više nikog, eventualno nekih pojedinaca poput francuskog filozofa Alaina Finkielkrauta ili Margaret Thatcher koja tada nije bila na vlasti, i slično.

Imali smo simpatije baltičkih zemalja, Slovenaca naravno jer smo zajedno bili u tome, Ukrajine, ali zapravo smo bili sami.

Na kraju, izlaznost na referendum je bila 94 posto, a 83 posto građana plebiscitarno je podržalo samostalnost Hrvatske, i tada je 30. svibnja 1991. godine, na datum koji su kasnije mnogi osporavali, formiran prvi saziv novog Hrvatskog sabora.

Ispod radara

Ta situacija uvelike podsjeća na današnju situaciju oko Ukrajine – nakon pada Berlinskog zida Zapad je valjda uvidio da nastaju nove države i od ex Jugoslavije i od ex SSSR-a, i nije baš sasvim jasno zašto ih nije podržao.

– Tadašnja Europska zajednica davala je podršku Jugoslaviji da se demokratizira. Oni su mislili da je dovoljno da se uvede slobodno tržište, da se održe višestranački demokratski izbori, i to im je bilo dovoljno.

SAD se bavio Pustinjskom olujom, svojim ratom u tom trenutku, i ovo im je bilo ispod radara. Tadašnji državni tajnik SAD-a James Baker sastao se sredinom lipnja 1991. godine s predsjednikom Tuđmanom i jasno mu poručio da ne ide u to.

U što?

– U osnivanje samostalne države. Doduše, tada je i Miloševiću poručio neka ne pokušava iskoristiti oružje.

Ali mi smo iza sebe imali referendum, volju naroda, a onda su se počeli događati napadi velikosrpske politike i vojske, i mi smo se morali braniti, što drugo?!

Jedini način je bio ratovati, i istovremeno pregovarati o prekidu vatre. Pogledajte, to isto imamo danas u Ukrajini. Kad si izložen agresiji, nemaš drugog izbora nego ratovati i istodobno pregovarati.

Situacija jest slična, jer su i sada i EU, i Njemačka i predsjednik Macron vjerovali da Rusija neće napasti Ukrajinu.

Vjerovali su da će se sve riješiti pregovorima, iako je skoro otpočetka mandata Vladimira Putina bilo vidljivo da on stalno o Rusiji govori u kontekstu granica ex SSSR-a, da ima takvu ideju o zemlji koju vodi.

Istodobno, možemo slobodno reći da su sve Putinove procjene zapravo bile pogrešne – ne da nije uspio u svom blitzkriegu, nego je više nego ikad itko ujedinio zemlje EU-a i članice NATO-a u podršci napadnutoj Ukrajini, a čak je i jedna Švicarska pristala na uvođenje sankcija Rusiji.

Putin je imao apsolutno krive procjene svoje snage.

No, da se vratimo na Hrvatsku 1991. godine – u srpnju 1991. došli su europski promatrači, »sladoledari« kako ih je predsjednik zvao, i oni su nadgledali poštovanje sporazuma o prekidu vatre, ondje gdje se on poštovao.

I to je bilo sve od strane pomoći?

– Zapravo – da. No, tada predsjednik donosi drugu ključnu odluku, o osnivanju Vlade demokratskog jedinstva, a paralelno se odvija proces diplomatske aktivnosti kojom se s Njemačkom napokon dogovara priznanje Republike Hrvatske.

Sredinom kolovoza 1991. godine napokon se s njima dolazi do zaključka da je priznanje Hrvatske, kao i Slovenije, rješenje problema, a ne više problem.

Od kraja 1991. godine i početka 1992. godine, kad smo zaista i priznati, cjelokupna njemačka politika, uključujući i socijaldemokrate, staje iza odluke o priznanju.

Ministarska autonomija

Zbog čega je Vlada demokratskog jedinstva bila važna?

– Ona je uključila sve političke opcije i bila je visoko kompetentna. Bavila se operativom, dok je predsjednik s užim timom vodio Hrvatsku u Domovinskom ratu.

Često ste tvrdili kako su tadašnji ministri imali veliku autonomiju. Percepcija predsjednika Tuđmana bila je malo drugačija od toga.

– Apsolutnu autonomiju! Ja sam tada vodio posao zbrinjavanja izbjeglica i prognanika, to je bio ogroman posao jer je kroz Hrvatsku osim naših građana u tom statusu, kasnije još prošlo i 700.000 stanovnika BiH, plus još 300.000 onih koji su kroz Hrvatsku iz BiH otišli u zapadne zemlje.

Predsjednik Tuđman me nazvao i rekao: »Mate, nađimo rješenje za to.« Ja sam sutra osnovao Vladin Ured za izbjeglice i prognanike.

Tako, preko noći?

– Da, to su bila takva vremena, nije bilo vremena za čekanje i premišljanje. I nikad mi se ništa nije moralo dvaput reći. A moj odgovor je uvijek glasio: »Može, bit će riješeno sutra.«

I tako je uvijek i bilo. Predsjednik Tuđman bi vrlo žustro rekao: »Mate! Riješi to!« I rješavalo se. Dakle, on bi jasno rekao što očekuje, i dalje je sve bilo na nama, ministrima. Naše ovlasti bile su jako velike, kao i odgovornost.

U vladu ste ušli početkom rata, zapravo.

Pregovori s JNA

– Da, već nakon 15 dana bio sam član Vlade, zamjenik predsjednika Kriznog stožera, to je bio ratni stožer, naravno, i vrlo brzo sam radio na tome da se vojarne JNA predaju u naše ruke.

U tri navrata JNA je pokušavala krenuti u okupaciju Zagreba iz vojarni na području grada, i u večeri kad su napadnuti Banski dvori, a uoči dana u kojemu je Sabor 8. listopada 1991. godine jednoglasno donio odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ, predsjednik Tuđman mi je rekao: »Mate! Moramo naći najsposobnijeg pregovarača s JNA.«

Pokazalo se da sam to ja.

Koju uputu vam je dao?

– Samo jednu rečenicu: »Neka odu što prije!« To je sve što mi je rekao, imao sam potpuno otvorene ruke za pregovore.

S kim ste pregovarali?

– S general-pukovnikom Andrijom Rašetom.

Sam Tuđman nije sudjelovao u tim pregovorima s JNA?

– Ne. Bilo je uz mene naravno i drugih ljudi, jer Rašeta i ja nijednom nismo razgovarali sami, uvijek morate imati tim, ali i svjedoke.

Tako je Zdravko Tomac pomogao oko Rijeke, Davor Rudolf je kontrolirao situaciju u Dalmaciji, Andrija Hebrang bio je zadužen za vojnu bolnicu Dubrava, Dražen Budiša je isto bio prisutan, ali ne često itd.

Uvijek su bili prisutni i promatrači. JNA je odlazila iz vojarni, malo po malo.

Najteže je bilo sredinom studenoga, kad Beograd nikako nije želio potpisati prekid vatre, ali početkom prosinca 1991. ipak smo došli do sporazuma o deblokadi i evakuaciji vojarni JNA.

Taj sporazum uključivao je niz točaka, od zaključaka Badinterove komisije, preko dolaska UN-ovih mirovnih snaga do donošenja Ustavnog zakona o pravima manjina.

Ja sam tada bio tvrd kao kamen, Rašeta se nekoliko puta ustajao i odlazio od stola, ali na kraju su vojarne deblokirane.

U međuvremenu se dogodio pad Vukovara. Tu ste odluku vi objavili javnosti.

– To je bila jedna od najtežih stvari u mom životu. Čini mi se da je premijer Franjo Gregurić u tom trenutku bio u Kijevu, i nazvao me, a odmah potom i Tomislav Marčinko s HRT-a zove, da je za 15 sati sazvan press i da će biti objavljena nesretna vijest o padu Vukovara.

Gregurić mi je rekao: »Mate, ti imaš taj pobožni izgled, javnost će lakše prihvatiti tu nesretnu vijest ako je ti izgovoriš.«

Tako sam otišao na press, zajedno s generalom zbora Imrom Agotićem. Mi smo zajedno to učinili.

Je li se Vukovaru moglo ipak još pomoći?

– Nažalost, ne. Omjer snaga je bio 1:20, JNA i agresori imali su tamo oko 35.000 – 40.000 vojnika, mi smo imali oko 1.500 ljudi.

To je bio takav nesrazmjer snaga… Čista matematika. To je bila ogromna sila JNA, protiv koje nismo više mogli.

Malo idealizirate način ophođenja Franje Tuđmana prema suradnicima. U javnosti je dojam o njemu bio drugačiji, kao da je bio vrlo krut čovjek.

– Predsjednik Tuđman imao je vrlo jasnu stratifikaciju tko je za što zadužen u njegovom timu i među suradnicima.

Kad su naši u HV-u razmatrali opciju da zauzmu vojarnu Delnice i dokopaju se oružja JNA, Tuđman je rekao: »Ne može. Potpisano je primirje, i ne može. Ja ću poštovati primirje.«

No, general Anton Tus i premijer Franjo Gregurić rekli su mu: »Gledaj, Franjo, nemamo oružja, nemamo se čime braniti, moramo to učiniti.

HV će zauzeti vojarnu i oružje, a general Tus će preuzeti odgovornost za kršenje primirja i dati ostavku«. Onda može, kaže on.

I tako se dogodilo. Ali na kraju nitko nije dao ostavku, Tuđman je nije ni tražio. U ratu se ratuje i nekad se krši primirje. Nitko nije morao osobno odgovarati za to, dapače.

Nesretni sukob

Odnos prema BiH posebna je priča. Legenda kaže da su Tuđman i Milošević zajedno dijelili Bosnu.

– Gledajte, Franjo Tuđman je krajem 1991. godine smatrao da BiH teško može opstati, da je čeka agresija kao i Hrvatsku. Hrvatska je podržala odluku BiH o proglašenju samostalnosti uz uređenje koje kaže da je čine tri konstitutivna naroda.

Mi smo humanitarno i vojno pomagali Bosni, primili skoro milijun izbjeglica, davali svu vojnu pomoć koju smo mogli protiv JNA.

Ali nesretni rat Hrvata i Bošnjaka pogoršao je međunarodni položaj Hrvatske, to je istina.

Je li se taj sukob dvaju saveznika, Hrvata i Bošnjaka, mogao izbjeći?

– Rekao bih ovako: krivi su i jedni i drugi. To je bio nesretni sukob. Početkom lipnja 1993. godine predsjednik Tuđman mi je rekao: »Mate, ti razumiješ državnu politiku, ti ćeš voditi pregovore s Bošnjacima, a Gojko Šušak će ti pomoći.«

Odmah je bilo jasno da se bez rješenja odnosa Bošnjaka i Hrvata u BiH neće moći riješiti ni problem okupiranih područja Hrvatske, to mi je bilo potpuno razvidno.

Vodili smo tada bezbroj pregovora s najrazličitijim predstavnicima međunarodne zajednice, Klaus Kinkel bio je baš saboter napora Hrvatske, on se često ustajao od stola, Madeline Albright dala mi je tada popis s 25 zahtjeva koje moramo ispuniti, od kojih barem 15 nije bilo realno ni u snu, odmah sam ih otklonio.

U Makarskoj je u jednom trenutku bio održan sastanak na kojem su bili Bošnjaci, HVO, Armija BiH i predstavnici Hrvata, a francuski i drugi mediji raspisali su se da Hrvati imaju »zatočeničke centre« u kojima drže Bošnjake.

Tražio sam podršku predsjednika Tuđmana da se ti centri odmah zatvore, poslao sam Slobodana Langa i Andru Vlahušića da osobno odu vidjeti na stadion Veleža što je to tamo, i dobio sam podršku Tuđmana da se to hitno zatvori, da nestane.

Sve te ljude Hrvatska je primila, većina ih je otišla odmah za Korčulu gdje su bili smješteni u hotele. Pritisak međunarodne zajednice bio je velik, lord Owen i ostali bili su stalno prisutni sa svojim zahtjevima, i onda je na jednom sastanku na kojem smo bili predsjednik Tuđman, ja i Hido Biščević s jedne strane, a Alija Izetbegović i Haris Silajdžić s druge strane, Alija rekao: »Uzmite sve od Prozora do Neretve, a ovo drugo će ostati kako je zatečeno.«

Tuđman je međutim rekao: »Ne, ja ne mogu ostaviti Hrvate u srednjoj Bosni.« Sljedeći dan opet smo razgovarali, i Alija je naredio prekid vatre u srednjoj Bosni, zaustavio je ofenzivu Armije BiH.

Čuvena noć 19. siječnja 1994. godine u Ženevi s pregovorima koje je organizirao naš veleposlanik u SAD-u Miomir Žužul, na drugom katu hotela Hilton, rezultirala je time da sam na pregovore došao s konceptom prekida vatre, formiranja federacije, uz kantonalni ustroj BiH.

Dobio sam podršku predsjednika Tuđmana, a Amerikanci su posredovali kod predstavnika Bošnjaka. Za dva dana dobili smo potvrdu da Bošnjaci pristaju na to, i bili smo spremni za potpis.

Tako se dakle kalio Dayton? Ali neki političari s hrvatske strane morali su prije toga otići.

– Da, tako je, 4. veljače održan dugi ručak, sastanak na kojem je papa Ivan Pavao rekao: »Obavezujem vas da rat Hrvata i Bošnjaka prestane, i da se nađe rješenje za BiH.«

Tada mi je Jean-Louis Tauran, predsjednik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog, rekao: »Što držite onog Matu Bobana još tamo?«

Odmah sam otišao u Zagreb, porazgovarao s Tuđmanom, potom smo se u jednom restoranu našli predsjednik, Šušak, ja, Mate Boban i još neki ljudi.

Boban je otišao. Bio je predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koju čak ni Katolička crkva nije željela priznati.

– Tako je, postao je pomoćnik direktora Ine.

Bezbroj pregovora

Kako je točno protekao Dayton, gdje je utvrđen današnji koncept unutarnjeg uređenja BiH?

– Održavalo se bezbroj razgovora i pregovora, ja sam znao u jednom danu biti u Rimu, Londonu, Parizu. U jednom trenutku nazvao me Warren Christopher, državni tajnik SAD-a, i pitao mogu li doći u Ameriku, da će poslati Concorde po mene.

»Kada«, pitao sam. »Odmah«, glasio je odgovor. Rekao sam: »Prvo moram vidjeti predsjednika Tuđmana.« On me čekao, došao sam oko ponoći i ostali smo u razgovoru do dva i pol ujutro.

On se meni inače obraćao s »ti«, a ja njemu uvijek na »vi«. Pitao sam: »Franjo, imamo li mi ikakve obaveze prema Slobodanu Miloševiću?« »Nemamo.« »Ni pismene, ni usmene?«

»Nemamo! Nikad nikakav dogovor ili obavezu nismo imali, niti je imamo.« Tako mi je rekao, ja sam se toga držao i dalje sam imao potpuno slobodne ruke u tim pripremama.

Najteže je bilo riješiti to što su Bošnjaci tražili građansku državu, a mi smo bili za državu triju konstitutivnih naroda.

Kad je oko toga zapinjalo, zvao sam predsjednika Tuđmana i rekao sam mu otvoreno da, ako ne bude tako, ja odlazim s pregovora, i on mi je uvijek dao za pravo.

Žao mi je što jednu od tih večeri, kad su pregovori bili najintenzivniji, nisam uspio otići u emisiju Larryja Kinga koji me tada bio zvao, mislim da sam tada imao jedan od sastanaka s glavnim tajnikom UN-a Boutros Boutros-Ghalijem i on me otvoreno pitao: »Što su vam obećali Amerikanci?«.

Rekao sam, čvrstu podršku teritorijalnom integritetu BiH uz konstitutivni status hrvatskog naroda.

To je tada bila preliminarna opcija, o kojoj su sve tri strane još unutar sebe odlučivale.

Ključno je da je tada Alija utjecao na svoj teren da se ponuda prihvati, a predsjednik Tuđman na hrvatsku stranu, da sukobi na terenu stanu.

Kako se na pregovorima ponašao Slobodan Milošević?

– On bi odmah natočio dupli viski, stalno je pokušavao biti duhovit, zato smo inzistirali da on i predsjednik nikad ne razgovaraju u četiri oka, bili smo uz njih stalno mi iz timova.

Mi prije ručka nikad ne bismo ništa pili, a i tada možda čašu pjenušca ili bermet, predsjednik je inače volio i žlahtinu.

Čim smo sjeli u Daytonu, pitao je predsjednika: »Franja, bre, što ste dozvolili Hrvoju Šariniću da se takmiči u Rijeci na izborima i izgubi, pa nije on za estradu.«

Milošević je bio vrlo opušten u tim razgovorima, ali na kraju jedna je istina: predsjednik Tuđman, kao čovjek koji je bio više krut i starog kova, pobijedio ga je politički, vojno i diplomatski.

Pomoćnik državnog tajnika Richard Holbrook bio je taj koji je ponudio konačnu mapu?

– Da, to je bio prijedlog razgraničenja između Federacije BiH i Republike Srpske.

Nešto prije 20 sati našli smo se u sobi kod predsjednika Tuđmana ministar Šušak, Žužul i ja, stalno smo čekali nove verzije američkih ponuda, pa smo zaigrali preferans u tom čekanju, negdje do 2 kad smo otišli spavati.

Ali u 4 ujutro zvoni telefon, i zovu me u američki blok. Uredio sam se, obrijao i uskoro krenuo, a tada dolazi najviša američka delegacija, pa Milošević i Bošnjaci, Silajdžić.

Holbrooke je otvorio pjenušac i rekao da su pregovori finiširani.

Nisam htio pjenušac dok ne vidim mapu, pio sam vodu, i kad sam vidio da je cijela Posavina pripala Republici Srpskoj, osim Orašja, sve do Livna, bio sam stvarno ljut.

Odbio sam. Hrvati su trebali platiti cijenu dogovora bošnjačke i srpske strane. To nije dolazilo u obzir. Kasnije je Holbrooke u svojoj knjizi opisao »da se u tom trenutku mirni liječnik pretvorio u nosoroga« (smijeh).

Tako je i bilo, haha. Rekao sam da odlazimo, da se vraćamo u Zagreb. Tada su pozvali i Tuđmana i Izetbegovića.

»Mate, slažem se s tobom«, rekao mi je predsjednik kad sam mu otišao ispričati prijedlog.

Dakle, morao se dogoditi novi krug pregovora?

– Tako je, istog dana. Predstavnici Hrvata u BiH i ja napravili smo novi prijedlog razgraničenja, zajedno s Ivanom Šimonovićem.

Potom predsjednik SAD-a Bill Clinton zove Tuđmana. I na kraju je prihvaćena tzv. jugozapadna crta razgraničenja, uz Orašje van RS ostao je i Odžak, a Brčko poseban distrikt.

Pravi trenutak

Kako se dogodila Oluja, i potpuno novi odnos snaga u kojem je Hrvatska dobila ogromnu podršku SAD-a i NATO-a?

– Mi smo početkom 1995. bili nezadovoljni mandatom UNPROFOR-a zbog neučinkovitosti, predsjednik Tuđman uputio je pismo glavnom tajniku UN-a, pobunjeni Srbi stalno su izazivali incidente, a nakon što je provedena akcija Bljesak, kao prvi korak oslobađanja okupiranih područja, i nakon razgovora mene, predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, dogovoreno je da ćemo američkom veleposlaniku Peteru Galbraithu u punoj diskreciji poručiti da mi nećemo puno čekati, i podnositi odbijanje pobunjenih Srba da razgovaraju o mirnoj integraciji.

Zadnjeg dana srpnja 1995. predsjednik Tuđman okupio je na Brijunima vojni vrh i sve dogovorio, a ja sam taj vikend bio u Baškoj Vodi.

Nazvao me i pitao kako će međunarodna zajednica reagirati. Rekao sam mu: »Predsjedniče, ako akcija bude brza, dakle najviše dva tjedna, a najbolje jedan tjedan, i ako bude čista, što znači da poštujemo Ženevske konvencije i humanitarno pravo, tada ćemo proći samo s priopćenjem Vijeća sigurnosti UN-a, a bez rezolucije.

Operacija se sjajno uklapa u američku mirovnu misiju u BiH.« On je rekao: »Mate, ti dakle čvrsto podržavaš da krenemo.«

»Naravno, apsolutno da«, glasio je moj odgovor. To je bio pravi trenutak.

Ipak, nakon tog razdoblja velike pobjede, slika predsjednika Tuđmana se u vrijeme njegove bolesti jako narušila u javnosti.

– Ah, javnost. Prije njegove bolesti mi smo se, recimo oko imenovanja veleposlanika, uvijek dogovarali tako da ja dođem s jednim ili dva imena za svako mjesto, a onda bi on odlučio, to je išlo lako, rutinski.

Ali kad je bio bolestan, ja bih dolazio, a on se samo ne bi složio. Dobro, doći ću drugi dan, rekao bih tada, i neki su ostali veleposlanici čak po sedam godina, na primjer Davorin Rudolf u Rimu.

Nije pristajao na dogovor, ja ga nisam požurivao. Ništa. Niti se ljutio niti je bio nervozan. Samo je bio pod možda nekim utjecajima, o kojima sad ne bih govorio.

Ipak, nitko mu se nije usudio predložiti da se malo povuče, prenese neke operativne ovlasti ili slično.

– Čujte, ja sam kao ministar vanjskih poslova radio svoj posao i nisam nikoga ništa pitao. No, kad je bio zračni prostor u pitanju, lako smo komunicirali.

Kraj svih ratova

Zračni prostor? Mislite NATO-ovo bombardiranje Srbije?

– Da, iz tog vremena pamtim epizodu: ovdje, u ovoj sobi, na jednom sastanku obavještajni predstavnici kažu da misle da neće doći do napada, ja kažem da mislim da hoće. Mene zove Montgomery i kaže: »Večeras ćemo napasti.«

Kaže da govori u ime predsjednika Clintona, ja sam pitao znači li to da vam treba naš zračni prostor, a on je odgovorio da je tako.

Ja sam pitao: »Pa zašto niste prije rekli?« Ali on objasni da neke informacije nisu bile rano podijeljene s Francuzima.

Postojala je opasnost da oni te informacije prenesu srpskoj strani. Napad je počeo točno u 20.27 sati.

Predsjednik Tuđman je za to saznao nakon vas?

– On me drugo jutro zove: »Mate, ti si dao zračni prostor?« »Jesam predsjedniče.« »Mate, ti si prekršio Ustav?« »Jesam, predsjedniče.« (smijeh) Eto, tako je to bilo.

To je de facto bio kraj svih ratova i poraz velikosrpske politike.

– Tako je.

Na kraju, čini se da ste uvijek dobro surađivali s predsjednikom Tuđmanom, da ste bili dobar »penicilin« za njegov karakter, i zato ste tako dugo bili suradnici.

– S predsjednikom sam uvijek imao odličan odnos, apsolutno uvijek.

Naravno da je na kraju njegova bolest utjecala na njega, ali on je cijelo to vrijeme bio veliki državnik, koji je prepoznao trenutak za stvaranje države, imao je jasnu viziju da Hrvatska mora biti dio zapadne civilizacije, koji je bio za pomirbu, on je bio čovjek okrenut budućnosti.

I uza sve to, imao je još i dušu. Kad bi se i rastajao od nekoga, pokušavao je to riješiti mirno i pristojno.

Njegova povijest je dobro poznata, ali ja nisam vidio čovjeka koji je toliko volio Hrvatsku.

Za mene, Franjo Tuđman je najzaslužniji za stvaranje hrvatske države, zajedno s hrvatskim braniteljima i Vladom demokratskog jedinstva, a predsjednik Tuđman i hrvatska diplomacija za zaustavljanje rata u BiH.

Podrška supruge

Kako ste se uopće našli u Vladi, bili ste liječnik, dekan Medicinskog fakulteta, šef dijabetološke klinike »Vuk Vrhovac«?

– Jednog vikenda dok sam bio u Baškoj Vodi, zvonio je telefon i došao sam na razgovor. Moja supruga, koja je otpočetka bila u HDZ-u, ipak nije bila oduševljena tom idejom o politici, mislila je da je bolje da ostanem u medicini, a onda je k nama došao moj kolega Ivica Kostović i razgovarao ne samo sa mnom, nego i s mojom suprugom.

Kad joj je rekao da su vremena takva da Hrvatska mora imati najbolju moguću vladu, da nema vremena za učenje ili eksperimentiranje, i da se ja uklapam u to, popustila je (smijeh).