U Hrvatskoj više gotovo ne postoji djelatnost u kojoj ne nedostaje radne snage, a poslodavci sve više posežu za zapošljavanjem stranih radnika jer na domaćem tržištu radnu snagu nije nemoguće pronaći, čak i unatoč činjenici što imamo oko 100 tisuća nezaposlenih osoba. Broj izdanih radnih dozvola u stalnom je porastu, a tijekom turističke sezone to se upravo najviše osjeti u dalmatinskim županijama. Procjene su da za ovu sezonu Hrvatskoj treba čak 150 do 200 tisuća radnika.

Uslužne djelatnosti, građevina, među ostalim, sektori su gdje se broj radnika najviše traži, a poslodavci su manjak kadra odlučili nadomjestiti djelatnicima s Dalekog istoka. Radnici iz Bosne, Makedonije sve su rjeđi u Hrvatskoj, i oni poput domaćih sve češće biraju države zapadne Europe, pa nije stoga čudno u Zadru vidjeti Filipince, Nepalce kako marljivo zarađuju za život.

Majstor sushija

Kuhari su jedna od djelatnosti koja je jako tražena kako tijekom godine tako i u sezoni jer svi restorani i hoteli žele imati kvalitetnog chefa. Upravo oni su »suho zlato«, pa poslodavci nerijetko za kvalitetnim kadrom posežu i izvan granica.

A kada neće Hrvati – hoće stranci. U nedavno otvorenom zadarskom restoranu na Kalelargi jedan od dvojice chefova u kuhinji jest 29-godišnji Marokanac Naim Amadagh, koji je majstor u pripremanju japanskog sushija. Naimu je ovo prvi boravak u Hrvatskoj. U kuhinji ovog restorana rade smo stranci, većina ih je Nepalaca, te dva chefa, jedan Makedonac, drugi Marokanac. Kako je Naim došao na ideju da iz dalekog Maroka dođe upravo u Zadar?

– Čekao sam vizu za Hrvatsku tri mjeseca. Tražio sam posao, imao sam priliku otići na otok Vis, gdje sam bio dva mjeseca, a nakon toga otišao sam u Zagreb u isti restoran koji je u ožujku otvoren u Zadru, ovdje sam dva mjeseca. Prije mi izbor nije bio otići raditi u Hrvatsku, ali volim si davati izazove i – evo me. Prije dolaska ovdje radio sam u Maroku, za velike restoranske kuće, korporacije, a pripremom sushija bavim se već deset godina, započinje svoju priču o dolasku u Zadar Naim.

Na pitanje kako mu se sviđa Zadar odgovara da mu je puno ljepši od Zagreba.

– Zagreb je veći, puno ljudi i dosta istih ljudi viđaš svaki dan, a ovdje izađeš na ulicu i čuješ puno različitih jezika, ljudi dolaze u Zadar iz cijelog svijeta, to mi se sviđa. U Zagrebu samo čuješ hrvatski jezik, govori Naim.

Zanimalo nas je i koja je razlika između marokanske i hrvatske kuhinje.

– U Maroku upotrebljavamo puno začina u kuhinji, na primjer imamo pile s kurkumom, jedemo dosta začinjenu hranu, začine stavljamo u puno jela. U Hrvatskoj se ne jede puno začinjena hrana, vi volite jednostavnu hranu s maslinovim uljem i to je to, kroz smijeh će Naim.

Puno posla

Zadovoljan je, objašnjava, i plaćom u Hrvatskoj, iako je posao koji radi težak i ponekad zna raditi i do 16 sati na dan.

– U mom rodnom gradu, Casablanci, živi tri milijuna ljudi. Kada ideš na posao, gubiš vrijeme jer dugo traje, gužve su na cestama, puno je auta. Ovdje imam više vremena, na posao dođem za 20 minuta. Plaća je veća nego u mojoj zemlji, kod nas možeš dobiti plaću, ako si sretan, i dvije do tri tisuće eura, ali je jako teško dobiti dobar posao u Maroku. U Hrvatskoj dosta ljudi ima srednju plaću, i to je dobro. Znam da je ovdje problem naći dobrog kuhara, naglašava Naim.

Dan mu započinje, kao i većini chefova, u ranim poslijepodnevnim satima jer priprema ručkove i večere, no zadužen je za obuku drugog osoblja.

– Teško mi je raditi narudžbe, na primjer, svježih japanskih namirnica jer se gotovo sve naručuje ili iz Zagreba, čak iz Italije i Njemačke, kao na primjer vagijo, koji je jako skup, 150 grama košta više od 100 eura. Ja i drugi chef jedini imamo veliko iskustvo rada u kuhinji, ostali radnici i ne pretjerano, pa ih moramo učiti, nas je petero u kuhinji. Teško je istovremeno obučavati njih, raditi narudžbe, kuhati… Ponekad znam biti i 18 sati u kuhinji dok sve ne završi jer se moram pobrinuti za sve namirnice, objašnjava nam Naim, dodavši da jela nisu pretjerano skupa.

A što najviše ljudi naručuju?

– Vole sve, imamo sushi-rolice, sashimi, carpacio, rolice od jastoga, nabraja Naim, dodaje da su oni prvi restoran koji poslužuje veliku vrstu sushi-jela, a takvih je samo tri u Hrvatskoj. Najteže je jelo, dodaje, nigeri, koji mora napraviti brzo, ali i sashimi, u čemu mora biti jako vješt s nožem, a rolice, kaže, svatko može napraviti. U Zadru, za kraj nam dodaje, ostat će cijelu godinu.

Učiteljica u kuhinji

Njegova kolegica u kuhinji Payel B. M. u Hrvatsku je iz Nepala došla prošle godine. Najprije se zaposlila u Benkovcu u jednoj tvornici, a nakon toga se prebacila u kuhinju jednog zadarskog restorana gdje je radila kao pomoćno osoblje, prala je suđe. Nekoliko mjeseci radi u ovom zadarskom restoranu na Kalelragi, ali sada već pomalo uči i osnovne kulinarstva.

– Posao mi se sviđa, sada radim s hranom, učim, a to mi je lakše nego što sam dosad radila, govori nam Payel.

Za Hrvatsku se odlučila ne isprve, kaže, već iz drugog puta, a dugo je čekala na vizu, nekoliko mjeseci. Čula je da su ljudi u Hrvatskoj jako ljubazni, otvoreni, gostoljubivi i spremni pomoći, u što se, kaže, i sama uvjerila.

– Agencija preko koje sam došla najprije mi je našla posao u tvornici u Benkovcu, no to je bilo jako teško, pa sam odlučila potražiti drugi posao. Ovo što sad radim, dobro mi je, lakše je, a i volim raditi s hranom, pomalo učim i kuhati, objašnjava Payel.

Za svoje kolege ima samo riječi hvale, a uvjetima rada je zadovoljna, čak joj nije ni teško ostati prekovremeno kada to posao zahtijeva.

– U Nepalu se isto radi osam do devet sati puno radno vrijeme, a imamo subotu kao slobodni dan jer je nama to sveti dan, objašnjava.

Pitamo je i zbog čega je napustila Nepal i potegla toliko kilometara do Zadra.

– U Nepalu sam radila u banci i kao učiteljica, ali plaća je bila jako mala, između 80 i 90 eura na mjesec. Budući da sam jedina iz moje obitelji bila zaposlena, brinula sam se o mami i bratu i morala sam tražiti bolji posao. Sada sam zadovoljna plaćom, pošaljem i mami, ali ona planira da se preseli ovdje, vidjet ćemo, nadam se da će moći jer mi jako nedostaje obitelj, priča Payel. U Hrvatskoj namjerava ostati neko vrijeme, pet, šest godina, možda i dulje, jer joj uskoro u Zadar stiže i zaručnik.

– Zaručnik radi u Dubaiju, planira doći ovdje sljedeće godine, planiramo vjenčanje i mislim da ćemo ostati u Zadru nekoliko godina. Osjećam se dobro ovdje, život je puno lakši ovdje, osjećam da je Zadar siguran grad, za kraj nam je poručila Payel.

Vama je kruh glavna hrana, mi ga jedemo samo uz čaj

Razlike između dviju država, kaže Payel, ogromne su.

– Najbolje to mogu objasniti kroz hranu. Vi volite jednostavna jela, mi jedemo jako tešku i začinjenu hranu, koristimo puno čilija, currya, jedemo puno riže. Kada sam došla ovdje, jela sam isključivo kozletinu i piletinu, ali zbog posla sam morala početi jesti i drugu hranu, kao janjetinu, svinjetinu, morske plodove, ribu, ali i govedinu, koju inače ne jedem jer je u našoj vjeri krava sveta životinja, ali moram probati prije nego serviramo gostima. A od vaše hrane volim jesti šunku s kruhom. Vi jedete puno kruha, kao da vam je to glavna hrana, mi jedemo kruh samo uz čaj, kaže Payel.