Baš na sam početak tzv. sezone kiselih krastavaca, 15. srpnja, slovenska je vlada započela s uklanjanjem protumigrantskih prepreka sa slovensko-hrvatske granice – kod graničnog prijelaza Krmačina održana je akcija skidanja žilet-žice kojoj je uz brojne medijske delegacije nazočila nova slovenska ministrica unutarnjih poslova Tatjana Bobnar. I dok su pripadnici slovenske vojske, službeno zaduženi za uklanjanje koluta i koluta odrabljene žice, rezali i gazili po sredstvu koje im je do jučer pomagalo u »čuvanju nacionalne granice«, ministrica je upućivala snažne poruke iz kojih bi trebao biti vidljiv zaokret slovenske politike kada su u pitanju migracije preko njena teritorija.

– Potrebno je osvijestiti da je strašenje ljudi strancima nedopustiva politička manipulacija, taj strah prema strancima, odnosno neprihvaćanje različitosti su neprihvatljivi, kazala je nadovezujući se na svoje izjave izrečene par dana ranije. Bobnar je tada najavila kako će vlada novog slovenskog premijera Roberta Goloba uvesti novi učinkovit sustav azila za sve koji imaju pravo na međunarodnu zaštitu, čime bi svježa anti-Janša koalicija centrističkog Pokreta sloboda, Socijaldemokrata i Ljevice na početku svog mandata potvrdila povratak liberalnih tendencija u slovenske fotelje vlasti. Premda se u javnosti barata različitim metražama postavljenih diverzija na 670 kilometara dugoj granici Slovenije i Hrvatske, od 51 do 61 kilometara žilet-žice te od 135 do 143 kilometara metalne panel ograde, u fokus medija ipak nisu dospjele ministričine opaske o prvotnom micanju tek kojih 10 kilometara žice, kao i naknadnom uklanjanju panel ograde koje bi se trebalo provoditi nakon konzultacija s lokalnim vlastima. Nakon jednokratnog bombastičnog medijskog spektaklića uz desetke mikrofona i kamera, granični su se zastori ipak zatvorili, a prema navodima slovenskog MUP-a plan odstranjivanja žice s granice proglašen je tajnim, uz proglašenu zabranu dokumentiranja i nedostupnost uvida u lokacije koje će slovenska vojska osloboditi od povitljivog, ali ipak pasivnog suparnika.

Kontroverzan potez

Postavljanje žilet-žice bio je kontroverzan potez kabineta premijera Mire Cerara, koji je krajem 2015. pokrenuo ovu nepopularnu mjeru, a tijekom iduće dvije godine dio granice šengenskog prostora ogradio represivnom i neinventivnom metodom. Tadašnja je slovenska vlada tvrdila kako je žilet-žica »potrebna za zaštitu države, stanovnika i imovine« te »potrebna kako bi se osigurala sigurnost migranata i izbjeglica i spriječilo pogoršanje humanitarne situacije«, no niti debeo sloj cinizma po kojem se sigurnost unesrećenih ljudi donosi po njihovo zdravlje opasnim britvama, nije bio dovoljan da javnost odvrati od unosnih pozadinskih biznis-dilova.

Photo: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

Slovenski dnevnik Delo tada je pisao kako su javni natječaji za poslove postavljanja žilet-žice na granicu jednostavno zaobiđeni, pri čemu je jedna tvrtka iz Celja uprihodila finih četvrt milijuna eura, dok je slovenska vlast odbila odgovarati na pitanja o kupovini i instaliranju svoje nove akvizicije. Međutim, »nacionalni interes« ne pita za cijenu niti ima vremena čekati tamo nekakve pravne procedure, a zasigurno se ne može brinuti o društvenoj šteti koju u javni diskurs uvodi toksična količina popratnog zastrašivanja i huškanja. Iako su službeni slovenski podaci već drugu godinu zaredom bilježili pad zabilježenih izbjeglica i migranata kojih zvjezdasto europsko sunce neće obasjati, Janšin je unutarnji ministar Aleš Hojs još na ljeto prošle godine najavljivao postavljanje novih desetaka kilometara žilet-žice, no ti su pokušaji ostali na razini medijskih balona ove izrazito nepopularne manjinske vlade koja je u svom auto-destruct modeu pokušavala nadmašiti svog sjeveroistočnog susjeda.

Naravno, veliki dio antimigrantske infrastrukture postavljen je u blizini graničnih prijelaza, ali njihova je neefikasnost u postizanju proklamiranog cilja od samih početaka jalove slovenske borbe bila neupitna. Prema službenim podacima slovenske policije, broj zabilježenih neželjenih prelazaka državne granice svake je godine od 2016. do predpandemijske 2019. rastao, a tek se s pojavom globalne zdravstvene, ekonomske i distribucijske krize broj ljudi koji su probili Antemurale Christianitatis počeo smanjivati. U međuvremenu, bez mnogo pompoznosti, a nakon učestalih i brojnih apela stanovnika i općina pograničnih područja, brutalnost žilet-žice koja se pretvorila u ozbiljan PR problem slovenskih vlasti, na određenim je mjestima zamijenila »humanija« i vizualno prihvatljivija varijanta u obliku metalnih panel ograda, model sličan onome koji je protekle godine upregnula i poljska vlada uzduž cijele 187 kilometara duge kopnene granice s Bjelorusijom. Vlada Roberta Goloba službenim napuštanjem apsurdne žice barem načelno prestaje s metenjem pitanja migracija pod žilet-tepih, a hrvatskoj strani pokazuje želju za poboljšanjem odnosa dvije države.

– Migracije nisu i neće nestati, međutim žilet-žica je potpuno nesrazmjerna mjera. Vrijeme je pokazalo da nikakva ograda ne može spriječiti migracije, ali može izazvati mnoge tragedije kada ljudi žicu izbjegavaju, pa ginu u Kupi i oko nje, zaključila je slovenska ministrica unutarnjih poslova i naglasak stavila na drugačije mehanizme kontrole migracija, kao što su bolja unutarnja i međunarodna suradnja i pojačan policijski nadzor graničnih pojaseva.

Pozitivni kontakti

Osim nemalog broja ljudskih života, dolazak žilet-žice sa sobom je odnio i iluzije o moći postojećih demokratskih procedura na koje se mitski Zapad, a posebno članice Europske unije vole pozivati. Glasnih apela stanovništva s obje strane granice, ali ni predstavnika lokalnih i regionalnih vlasti nije nedostajalo. Te 2015. bunili su se tadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, vlasti Istarske i Primorsko-goranske županije, Kopra i Ilirske Bistrice, slane su brojne diplomatske note slovenskom veleposlanstvu, bunile su se udruge, cehovi, lovci, veterinari, bez konkretnog pomaka. Ugroza ekonomskih aktivnosti, od poljoprivrede do turizma, kako to inače biva, pogodila je one koje se nije ništa pitalo, a navodna sigurnost od drugih i drugačijih pristigla je nauštrb naprasno otežanog privatnog i profesionalnog života. Ipak, s najkonkretnijim posljedicama nekoć nam nove i neugodne politike upoznati smo s prvim snimkama žicom ozlijeđenih i ubijenih životinja, medvjeda, lisica, jelena i srna te risova, čije je umjetno prepolovljavanje staništa u opasnost stavilo i desetljeća rada na obnovi populacije ove ugrožene zvijeri.

Nagli poremećaji životinjskog svijeta najdramatičniji su bili uz rijeku Kupu, a niti područja toliko spominjane ekološke mreže Natura 2000 nisu bila pošteđena neprirodnih, artificijelnih i arbitrarnih uljeza, branitelja slobodnog kretanja, slobodne potrage za hranom i partnerima za razmnožavanje. U tom kontekstu uklanjanje žilet-žice treba svesrdno pozdraviti, što su učinili načelnici sjevernih istarskih općina Buje, Buzet i Lanišće, kao i hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, navodeći neuspješnost ožičene migracijske politike te uspjeh hrvatske diplomacije i angažmana pograničnog stanovništva koji su cijelo vrijeme i jasno pozivali slovensku stranu da ukloni žicu. Ocjenjujući recentni razvoj događaja kao korak naprijed za obje strane, Ministarstvo je istaknulo kako će se hrvatskim ulaskom u eurozonu i Schengenski prostor ukloniti preostale umjetno stvorene prepreke koje će koristiti gospodarskoj suradnji i dobrobiti blisko povezanih prijateljskih naroda, što je razvoj koji će biti posebno zanimljivo pratiti s obzirom na arbitražni spor oko Savudrijske vale, oko kojeg ni Hrvatska ni Slovenija zasad ne misle popustiti. Pozitivan momentum u bilateralnim odnosima potvrđuju i posjeti slovenskog veleposlanika Gašpera Dovžana ministrima unutarnjih, odnosno vanjskih poslova Davoru Božinoviću i Gordanu Grliću Radmanu, upravo u tjednu početka uklanjanja žice.

Ograđena Europa

No, da ne bi sve grijehe odiozne i prijezira vrijedne europske migrantske politike svalili na leđa jedne poluperiferne države, potrebno je napraviti obuhvatniji pregled poteza okolnih uspravnica i okomica. Premda si vrh hrvatske politike nije dozvolio da se spusti na razine svojih sjevernih susjeda Mađara i Slovenaca, zainteresirana je svjetska javnost na najčitanijim stupcima i portalima vodećih anglofonih medija svejedno mogla upoznati koje nijanse plave na tijelima tamnijih ljudi izaziva hrvatska batina, koje su boje naopako odjenute policijske odore i s kakvom perfidnošću nadležni mogu gledati u oči dok se neuvjerljivo izvlače iz nelagodnog škripca. Europski sud za ljudska prava krajem je prošle godine Hrvatsku osudio za smrt Madine Hussiny, afganistanske šestogodišnjakinje koju su naši vrli momci u plavom potjerali pod ubitačni vlak, međutim teško je vjerovati da će osim papirnate i pravne zadovoljštine ova presuda donijeti opipljive promjene, pa makar one simboličke – kadrovske.

Ograđeni Slovenci samo su jedni od onih koji su se htjeli igrati graničara. Već spomenuta desničarska poljska vlada Mateusza Morawieckog utrošila je nevjerojatnih 353 milijuna eura na 5.5 metara visok, nadzornim kamerama opremljen zid prema Bjelorusiji. Mađarska, očito posramljena svojim ideološkim kolegama, ovog mjeseca najavljuje groteskan potez, podizanje postojeće 150 kilometara duge žičane ograde prema Hrvatskoj i Srbiji za još koji metar. Antimigrantske prepreke u proteklom su desetljeću još podizale Bugarska prema Turskoj, Litva prema Bjelorusiji, tada još »obična« Makedonija prema Grčkoj, a da se nađe, Austrija je par kolutova postavila prema Sloveniji. Svima su njima žice i ograde predstavljale ne učinkovito sredstvo protiv nositelja anti-kršćanske pošasti, već utjelovljenje novog vala transparentno ksenofobne zapadne politike čije je lice ponosno predstavljao Donald Trump. »Build the wall!« nije bio usklik prestrašenih bogobojaznih hodočasnika koji pred meksičkom granicom mole za spas svog načina života, već prvenstveno poziv na podizanje historijskog monumenta nikad poraženoj bjelačkoj supremaciji.

Prešutni blagoslov za spomenčiće i utvrde »europske civilizacije« dao je i interno kontradiktorni birokratski mastodont Unije čija je proturječja počela razotkrivati odlično umrežena i još bolje financirana ekstremna desnica, kojoj nije dugo trebalo da potpomogne kodificirati nasilje i rasizam prema izbjeglicama i migrantima u europsku legislativnu praksu. Ipak, potrebno je istaknuti da se odnosi Europe prema izbjeglicama i migrantima iz siromašnijih država još od vremena post-Jalta antikolonijalnih borbi za nezavisnost temelje isključivo na iskorištavanju jeftine radne snage, stoga razvoj događaja u kojem će konzervativne i liberalne elite preduhitriti dolazak na vlast nepristojnijih i neumivenijih struja i implementirati politike koje njima nikako neće biti strane nije bio iznenađujući. Potvrdu europskog jedinstva kada je u pitanju beskrupulozno susprezanje potražnje za obogaćenim europskim tlom dobili smo krajem lipnja iz grada Melille, jedne od dvije španjolske enklave u marokanskom teritoriju. Službena granica Europske unije u Africi, također opasana visokim ogradama i bodljikavom žicom, postala je posljednje počivalište za najmanje 37 ljudi koji su poginuli u masakru izazvanim zajedničkom akcijom španjolskih i marokanskih »sigurnosnih snaga«. Deklarativno socijaldemokratska vladajuća stranka Pedra Sáncheza pohvalama je ispratila krvave rezultate novog bilateralnog prijateljstva, prema pisanju Reutersa podmazanog s 343 milijuna europskih eura Maroku za suzbijanje neželjenih migracija u razdoblju od 2018. do 2020. godine.

Frontex s one strane zakona

Maroko nije jedini partner europskog migrantskog outsourcinga. Europska je unija od početka prelijevanja izbjegličke krize na njen teritorij upumpala milijarde u nedemokratski turski režim Tayyipa Erdoğana, stotine milijuna u Tunis i stotine milijuna u Libiju i njezinu naoružanu obalnu stražu, koji uglavnom završavaju u džepovima tamošnjih lordova rata, sve kako bi ove zemlje zadržavale ljude iz jugozapadne i zapadne Azije te sjeverne i središnje Afrike. Posljedice nedostatka univerzalne i na ljudskim pravima utemeljene prihvatne procedure broje se u stradalim tisućama – samo na centralnoj Mediteranskoj pomorskoj liniji od Libije do Italije prema procjenama UN-ove Međunarodne organizacije za migracije protekle su godine smrtno stradale 1.553 osobe. Iskorištavanje razorene Libije i nemogućnosti da se nakon desetljeća proteklog od kulminacije imperijalističkog iživljavanja u ovoj nekad prosperitetnoj državi uspostavi centralna vlast omogućilo je notornoj europskoj graničnoj patroli Frontex da ovu zemlju koristi kao destinaciju za protjerivanje izbjegličkih čamaca i gumenjaka. Tek jedan od brojnih pravnih postupaka europskom Općem sudu protiv Frontexa pokrenula je civilna organizacija Sea-Watch navodeći kako funkcioniranje agencije sliči na ono tajne službe zbog njihovog odbijanja da ustupe dokumente o suradnji s libijskim kršiteljima ljudskih prava u Mediteranskom moru.

S masovnim budžetom od 5.6 milijardi eura za razdoblje od 2021. do 2027. godine, Frontexova neprestano rastuća brojka stražara – potpomognuta skupim igračkama za zračni nadzor, avionima, helikopterima i izraelskim nadzornim i borbenim dronovima – raspolaže s ovlaštenjima za upotrebu sile i imunitetom za djelovanja u sivoj zoni zakona. Suočen sa stavkama bogatih optužnicama iz svibnja za nasilno postupanje i protjerivanje afričkih izbjeglica s grčkog otoka Lezbos, optužbama o prebijanju Iračanina na smrt u suradnji s litvanskom policijom prošle godine te nizom OLAF-ovih istraga o koruptivnim radnjama, ionako nizak javni imidž Frontexa pretrpio je još jedan udarac velikim medijskim razotkrivanjem ovog proljeća. Prema prenošenju zagrebačkog tjednika Novosti, interni dokumenti, koje je agencija bila prisiljena ustupiti mreži europskih istraživačkih novinara predvođenih nizozemskom organizacijom Lighthouse Reports, pokazuju kako je u 18 pandemijskih mjeseci, od ožujka 2020. ilegalnim »pushbackom« protjerano minimalno 957 ljudi bez da im se pružila mogućnost zatraživanja azila.

Plave oči, plava kosa

Licemjerna Tvrđava Europa, s unutarnje strane bedema obojena duginim bojama, minimalnom, moralno samozadovoljavajućom dozom tolerancije i multikulturalnosti te debelim slojem autopercipirane kulturalne superiornosti, s vanjske »ukrašena« pendrecima, dronovima i vatrenim oružjem, svoje je dvostruke standarde potpuno razgolitila u trenutku kad su iz Ukrajine počele pristizati nove, bjelje rijeke unesrećenih ljudi iz ratom, opasnošću i neizvjesnošću zahvaćenih područja.

Novoprobuđeni humanitarni impuls stigao je kao rješenje na moralnu krizu europske zajednice koja je jedva dočekala samu sebe uvjeriti kako žrtve ratova ne direktno izazvanih njezinom neokolonijalnom politikom više vrijede od žrtava humanitarnih katastrofa s područja Afrike i Azije, tragedija dobrano potpomognutih europskim sekundiranjem pri razaranju cijelih ionako osiromašenih ekonomija te istinski multikulturalnih društava. Međutim, kako je pjevao jedan zanzibarski umjetnik – The Show Must Go On – oružja slobode moraju se nastaviti lifrati najbrutalnijim antidemokratskim režimima i monarhijama, a nastavak apsorpcije školovanog i najvažnije, jeftinog radnog kadra ipak ide lakše kada ima plave oči i plavu kosu. U vremenima u kojima riječ izbjeglica polako vraća dio svoje nekadašnje moralne težine i solidarnog prizvuka, saznat ćemo hoće li slovenska operacija otkazivanja žice ostati usamljena naznaka adekvatnog suočavanja s rapidno razvijajućom realnošću.