VJEČNA REFORMA

Kulturni antropolog Tomislav Pletenac: ‘Društvo nije stroj kojim se upravlja po volji inženjera’

Darko Jerković

Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Politička volja društva puno je važnija nego li politička volja vlasti, ako društvo izgubi političku volju, ako je pasivno, onda se otvara put likovima koji nude navodno brza i jednostavna rješenja



Svaka riječ, pa tako i reforma, ne može imati neko svoje krajnje i sigurno značenje. Moć jezika se očituje o toj slobodi označavanja. Stoga ne treba čuditi da i reforma može označavati mnoštvo ideja i misli. No, činjenica je da ćemo tu riječ rijetko koristiti izvan političkog konteksta. U svakodnevnom govoru koristimo riječi poput promjena ili zamjena (preoblikovanje je rezervirano za pojedine disciplinarne jezike) – kaže prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, kulturni antropolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:


– Politički govor je poznat po ambivalentnosti, gotovo bi se moglo reći kako zahtijeva određenu vještinu kako bi se svaka izgovorena riječ mogla podvrgnuti raznolikom tumačenju. Vrhunac podučavanja disciplini političkog govora bio je u vrijeme Sovjetskog Saveza, kada se u političkom školama mlade kadrove podučavalo takozvanom blokovskom pisanju, kolažiranju već zgotovljenih izraza koji su se mogli primijeniti na svaku situaciju. Moglo bi izgledati da su vremena realnog socijalizma iza nas, ali tehnologija vladanja ne poznaje ideološke granice, pa se tako i danas vještina političara očituje u izbjegavanju davanja jasnih i decidiranih odgovora.


Rad i napor


Kao i u blokovskom pisanju, tako i danas postoje pojmovi koji se gotovo obavezno moraju koristiti, a reforma je svakako jedna od njih. Reforma podrazumijeva, naime, rad i napor i stoga je postala omiljena riječ političara koji time pokazuju kako naporno rade, te kako se trude na dobrobit društva. S druge strane politika ovisi o glasačima, reforme nikako ne smiju biti radikalne jer to neminovno znači gubljenje glasova i stvaranje nezadovoljstva. Tako je reforma često zahvaćanje u sustav kako ga se ne bi promijenilo. Zapravo i sama riječ podrazumijeva promjenu koja ne zadire u temelje sustava. Sustav pod svaku cijenu mora biti sačuvan. Zato izgleda da su reforme uvijek površinske, no činjenica je da drugačije i ne mogu i ne smiju biti. Reforma se uvijek oslanja na nepisani pakt između glasača i vlasti.




Koliko zapravo reforme ovise o politici, političkoj volji vlasti? Što nas o tome uči povijest? Primjerice, pada mi na pamet New Deal američkog predsjednika Roosevelta, kad je uveden niz mjera za zapošljavanje stanovništva, kao i reforme financijskog tržišta…


– Očigledno se ne radi samo o političkoj volji vlasti, već političkoj volji ukupnog društva. Očaj koji je zahvatio SAD nakon depresije stvorio je plodno tlo za radikalni rez u ekonomiju, manje u politiku. No, ako pogledamo Argentinu danas i reforme Javiera Mileia, onda vidimo da prostori očaja lako iznjedre bizarnu politiku s elementima totalitarizma, koja kao glavni simbol koristi motornu pilu. Na kraju krajeva, u trenucima krize SAD je stvorio New Deal, a Njemačka i Italija nacizam i fašizam. Politička volja društva puno je važnija nego li politička volja vlasti, ako društvo izgubi političku volju, ako je pasivno, onda se otvara put likovima koji nude navodno brza i jednostavna rješenja. Pri tome treba shvatiti da društvo nije stroj kojim se upravlja po volji inženjera koji će dodati malo ulja ako negdje škripi, zamijeniti dotrajale dijelove ili dovitljivo ponuditi tehnička poboljšanja. Efekti regulacije društva su indirektni i mogu se vidjeti tek nakon nekog vremena.


Dodatno, svako zadiranje u društvenu regulaciju ima prirodu kaotičnog poretka, pa neznatne promjene mogu izazvati duboku društvenu nestabilnost. Naše su društvene i ekonomske regulacije tako i tako vrlo fragilne, što smo se lako mogli uvjeriti kako 2008. godine, tako i u vrijeme pandemije, a sada u ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku. Nema nikakve garancije da će sadašnji globalni sustav utemeljen u različitim vrstama sloboda (govora, udruživanja, migriranja i trgovanja) preživjeti. Već je u pandemiji postalo jasno da sloboda može označavati sasvim suprotstavljene ideje i ideologije. Problem je naravno u načinu definiranja slobode koja se danas isključivo definira kroz prijetnju. Nekome je prijetnja slobodi migrant, liberal, kriptokomunist i ateist, a nekome vjernik, nacionalist, tradicionalist i kriptofašist. Nitko međutim izvan binarnih opozicija nije u stanju odrediti što je ta unutarnja bit slobode koju treba sačuvati. Poziv na reformu u takvim slučajevima poziv je na čišćenje društva od nepoćudnih elemenata kako u prostoru politike, tako i ekonomije. Najviši stadij reforme tako postaje rat.


Smisleno i besmisleno


Da se vratimo u Hrvatsku. S obzirom na dug popis reformi do sada, ili barem pokušaja, od zdravstva i pravosuđa preko mirovinske reforme i reforme javne uprave, do reforme obrazovanja i socijalne države te najnovije porezne reforme, koje su bile uspješne reforme, a koje su se pokazale kao promašaji, ili kao »kozmetika«?


– Postsocijalizam je termin kojim se pokušalo obuhvatiti zemlje koje su krenule u reformu sustava ne bi li ga dovele u stanje nalik onom u zemljama koje nisu imale socijalističko nasljeđe. No, tu se nalazimo pred dva problema. S jedne strane nema zemlje na svijetu koja nije postsocijalistička jer je čak i društvo u SAD-u bilo duboko oblikovano Hladnim ratom i socijalizmom kao prijetnjom. Kroz reformu nisu nakon 1989. godine prolazile samo socijalističke zemlje, već svi. Prva naznaka da socijalizam propada bile su rabijatne ekonomske reforme u Velikoj Britaniji i SAD-u tijekom osamdesetih godina. One su bile moguće samo zato što politički vrh nije više vidio prijetnju od mogućnosti da takvo zadiranje u svakodnevicu ljudi može rezultirati pobunom koja bi bila logistički podržana od strane SSSR-a. S druge strane, socijalističko je društvo ostavilo trag na kulturi svakodnevice tih društava – stavovima, vrijednostima i imaginacijama.


Nama i dalje nije prihvatljivo da nemamo zagarantiranu zdravstvenu zaštitu financiranu kroz solidarni sustav ili besplatno školstvo na svim razinama. A to je sve plod socijalističkog modernizma, dakle ne isključivo socijalizma kao takvog jer su slične konstrukte imale i nesocijalističke europske države. I to je sigurno stečevina koja će se teško, za sada, mijenjati. Tako su i naše reforme utemeljene na tim stečevinama. Stoga ne treba čuditi da su tradicionalistički pokreti u nas skopčani s ekonomskom deregulacijom jer to nasljeđe isključivo doživljavaju kao socijalističko zastranjenje. Pa ipak, dio sustava jest reformiran i te su se reforme događale gotovo neprimjetno ponajviše tijekom pregovora s EU-om. No, te reforme možete shvatiti tek kad se maknete izvan granica i usporedite svoju svakodnevicu i probleme koji su vam važni u usporedbi s drugim društvima.


Naravno, ima gomila besmislenih reformi koje nisu dale nikakav efekt ili su stvorile isključivo probleme. Reforma koju najbolje poznajem jest ona visokog školstva i provedena je relativno nedavno novim zakonima i propisima. Efekti te reforme su poražavajući, odnosno možda sa stanovišta vlade i nisu. Cilj reforme očigledno nije bio stvoriti uvjete za kvalitetniju znanstvenu i nastavnu produkciju, već za uštede u nadležnom ministarstvu. S jedne su strane povećali plaće nastavnom i administrativnom kadru, a s druge uveli restrikcije u zapošljavanju, mobilnosti i općim uvjetima izvođenja nastave, tako da se reforma svela na prelijevanje iz šupljega u prazno. Sredstva su prebačena na jednu stranu sustava, pa je onda trebalo uzeti na drugoj. Mnogi fakulteti grcaju u dugovima za režije, te se sad od njih traži da namaknu sredstva na tržištu. Ako tako postavite sustav, onda imamo u doglednoj budućnosti samo jedan mogući ishod. Sveučilišta će se pretvoriti u privatno-javne tvrtke kojima će znanje i istraživanje definirati trenutak, a ne dugoročno planiranje. Prvi će sigurno na udaru biti studenti kojima će se uvesti školarina koja će barem pokriti hladni pogon zgrada. Umjesto da sadržaje koji se podučavaju na sveučilištu definira znanost, definirat će ih korporacije i birokrati koji sa znanošću nemaju nikakve veze. Tako će se sveučilišta iz razvojnog resursa pretvoriti u uslužnu djelatnost. Doduše, neka mi se ne zamjeri cinizam, nismo li tako i tako postali društvo služavki i sluga? Zašto bi sveučilišta bila drugačija?


Nisko povjerenje


Od aktualnih reformskih zahvata u središtu pozornosti javnosti je porezna reforma… Kako vi na to gledate?


– Opet vidimo reformu u kojoj se problemi rješavanju brzo i površno. Nitko ne razmišlja o efektima, mogućim posljedicama po ranjive skupine, posebno umirovljenike. Primjerice, nema rasprave o uređenju gruntovnice i katastra što je podloga bilo kakvim poreznim nametima na nekretnine. Uz to, odgovornost se prebacuje na lokalne zajednice, pod floskulom decentralizacije. Niti jedna ozbiljna analiza ne garantira pad cijena nekretnina zbog uvođenja poreza. Eventualno bi mogla imati demografske posljedice jer će broj članova obitelji omogućavati neplaćanje poreza na prazne nekretnine. Ujedno, vratit ćemo se iznajmljivanju na crno koje tako i tako cvjeta našom obalom i ne znam koja bi to vojska inspektora morala postojati da detektira sve neprijavljene apartmane i sobe.


Treba priznati kako najbolje djeluju porezi koji su najjednostavniji, najmanje je papirologije, traženja dokazivanja statusa i slično, pa u tom smislu država uvijek ide za takvim rješenjima. Ali, s druge strane, to pokazuje nešto čega smo tako i tako svjesni, da vlasti niti poznaju društvo kojim upravljaju, niti ih je odviše briga. Oni će glasačkom mašinerijom uvesti zakon i onda tražiti da se društvo prilagodi kako zna i umije. Umjesto da prozivamo socijalne politike socijalizma, možda bi nam bilo pametnije prozivati bahatost, nebrigu i nesolidarnost koju smo također naslijedili iz doba socijalizma. Jer i tada se u nedostatku argumenata lamentiralo o snalažljivosti i služilo prispodobom o pijancu, plotu i zakonu.


Zaključno, kad se sve uzme u obzir, teret prošlosti, sadašnja situacija i izazovi budućnosti, tko zapravo uvijek ili barem u nekim slučajevima, zazire od reformi u društvu općenito, tko ih opstruira i zašto, koji su ti koji se boje promjena, i zašto?


– Ne znam jesmo li mi neki poseban slučaj kada se suočavamo s potrebom za reformama. Povjerenje u dobrohotnost politike i političara odavna već ne kotira nigdje odviše visoko. Kako u takvim uvjetima ne zazirati od reformi. Moja se generacija, a mislim i starije, niti ne sjećaju vremena kad nije bilo govora o reformi, planovima reformi, uvođenja reformi i slično. Još kao djecu dočekale su nas političke reforme, pa onda ekonomske, pa obrazovne koje su sve od reda bile teški promašaji. Devedesetih se dobar dio nas ponadao da reforma koja slijedi jest korjenita i trajna. Neki su za implementaciju te reforme svih reformi poginuli, izgubili zdravlje ili, u najboljem slučaju, ostali bez posla i bačeni na društvene margine. Naravno, i ta reforma završila je suprotno od onog čemu smo se nadali ili očekivali. Nakon takvog povijesnog iskustva teško možete očekivati povjerenje za provođenje reformi jer malotko više vjeruje u poštene namjere onog tko reformu predlaže. No, istovremeno takvo stanje, kao što sam i naveo, obiluje narcisoidnim likovima, malim Napoleonima, koji pokušavaju prodati isto smeće zapakirano u novi sjajni papir. Nevjerojatno da unatoč povijesnom iskustvu padamo na isti trik. Onda se čudimo kada se u jednom trenu taj paket otvori. Izvori prevare leže u ideji da će promjene riješiti naše male živote koji su navodno neuspješni jer nismo imali priliku. A prilika nam nije bila dana jer nismo pripadali nekoj povlaštenoj skupini. Nove promjene će nam dati novu šansu, od zanemarenih i marginaliziranih stvorit će klasu povlaštenih. Kod nas su reforme koje dobivaju podršku uvijek osvetničke i to je patološko u našem društvu.


Novi tip prevare


Nakon svega što ste ovom prigodom elaborirali, kakav bi bio vaš završni komentar?


– Reforme koje informirano pokušavaju popraviti društvene i ekonomske odnose vide se kao novi tip prevare koji dolazi od povlaštenih. Razlog tome je i što vlada ne koristi znanstvene resurse koje ima, nezavisna tijela koja bi bila u stanju argumentirati zašto postoji potreba za reformom nekog sustava, s kojim ciljem i pomoću kojih metoda, pa onda naknadno valorizirati mjere i po potrebi ih dodatno prilagođavati. Sve to vlada pomoću različitih agencija uvodi u društveni prostor, osim kad treba valorizirati svoj rad, onda se poziva na povjerenje glasača. Tako se hvali visokim kreditnim rejtingom i rastom BDP-a, dok istovremeno Hrvatskoj nedostaje radne snage, HZZO je prezadužen, bolnice prenapučene, mirovine su premale, sveučilišta i instituti tavore na marginama znanstvene produkcije, a nakon uvođenje eura sve su osnovne namirnice i do tri puta skuplje nego prije. Tko nam je ikada protumačio što znači rast BDP-a ili kreditni rejting za našu svakodnevicu? Možda to i jesu bili ciljevi Vlade, ali s našim životima očigledno nemaju nikakve veze. Ili nismo bili svjesni da se rast BDP-a i kreditni rejting mogu povećati i na našu štetu.