Prva ideja za razgovor s prof. dr. sc. Krešimirom Krolom, sociologom i docentom sa Sveučilišta u Zadru bila je tema o zanimljivim promjenama u pogledu seksualnosti tzv. generacije Z, o čemu je nedavno govorio i na znanstveno-stručnom skupu 11. Dani seksualnosti u Zadru u predavanju naslovljenom »Apstinencijska kriza generacije Z: seksualnost u doba informacije zasićenosti i algoritamske kulture platformskog društva«.

Onda se dogodio 21. svibnja i sukob navijača Hajduka s policijom nakon posljednje ovosezonske utakmice Dinama i Hajduka. Sukob koji se zbio na autocesti A1 kod odmorišta Desinec, tijekom kojega je policija koristila i vatreno oružje te ranila nekoliko navijača, a ozlijeđeno je i nekoliko policijaca, ponovo je podijelila hrvatsku javnost.

Opasna iznimka

Iako su gotovo svi osudili bilo kakav oblik nasilja, puno je bilo glasova koji su pokušavali, ne opravdati, ali barem pojasniti ponašanje navijača splitskog kluba. Jedan od njih je i naš sugovornik, sociolog, ali i nekadašnji član Nadzornog odbora Hajduka, pa se ta tema nametnula kao dominantna u ovom razgovoru. No, budući se pretpostavlja kako od 42 privedenih navijača velik dio čine mladići koji su pripadnici tzv. generacije Z (svi oni rođeni između 1995. i 2011. godine), u razgovoru smo se osvrnuli i na poruku koju institucije i društvo u cjelini šalju mladima čija socijalizacija i integracija u svakodnevni život zajednice čini stručni fokus njegova rada, ali i na spomenute zanimljive promjene u pogledu seksualnosti koje ih razlikuju od ostalih generacija.

Kako iz sociološkog polazišta opisujete događaje koji su obilježili kraj prošlog tjedna, a koji javnost još drže zainteresiranom?

– Postoji više različitih socioloških razina i perspektiva s koje se može promatrati događaje koncem prošlog tjedna. Jedna bi bila analiza s razine društvenih organizacija, bilo da je riječ o navijačkim, državnim ili klupskim, a koja bi tražila specifičnosti odnosa između ta tri aktera koja su dovela do nemilog incidenta. Postoje i perspektive koje bi gledale kulturološke dimenzije odnosno sraz specifičnosti subkulturnih skupina poput navijača i tzv. dominantne kulture jer se jasno vide drugačija tumačenja ili konstrukcija zbilje prema tome što se smatra legitimnim postupanjem ili ne. No, to ne iscrpljuje analitičke alate jer je uistinu riječ o fenomenu koji se može promatrati i s razine individualnog i kolektivnog, djelovanja i struktura…

Stavivši prethodno opisan niz događaja u širu sliku stanja nogometa u Hrvatskoj posljednjih godina, možete li se složiti s premijerom Plenkovićem koji tvrdi da je riječ o »krajnje neuobičajenom slučaju«?

– O »krajnje neuobičajenom slučaju« se može govoriti jedino u smislu korištenja vatrenog oružja koje je rezultiralo višestrukim ranjavanjem sudionika incidenta jer je riječ o, koliko mi je poznato, presedanu po pitanju odnosa službenih policijskih snaga i navijača. Bilo je pucanja u zrak, korištenje drugih sredstava prisile, no ono što se desilo u nedjelju predstavlja opasnu iznimku s dalekosežno teškim posljedicama, ako se racionalno ne razmotre postupanja svih aktera, s posebnim naglaskom na one koji prolaze obuku kako i kada koristiti vatreno oružje. To naravno ne opravdava niti ne legimitira nasilje, no od državnih organa očekujemo racionalno i dobro promišljeno postupanje kako ionako potencijalno rizična situacije ne bi dodatno eskalirala. Jednako, očekujemo da kazneno odgovaraju SVI oni koji su sudjelovali ili doprinijeli kaosu koji je nastao u nedjelju.

Slažete li se s kolegom Lalićem kako je su organizatori sigurnosti nedvojbeno kršili osnovna ljudska prava?

– U potpunosti se slažem, mjere koje su donesene su i organizacijski i pravno upitne i problematične.

Koje sociološke dimenzije upravljanja stresom je sigurnosna organizacija propustila poduzeti?

– Propušteno je osigurati ravnopravnost postupanja i tretmana svih sudionika sportskog događaja, prema mom mišljenju. Nadalje, čak i ako bi išli pravdati odluku o rigoroznim kriterijima glede transparenata, osoba zadužena za organizaciju i sigurnost na stadionu je trebala u nekom trenutku zaključiti kako je puno opasnija i rizičnija situacija što imate 1.600 osoba van stadiona, bez pristupa sanitarnim čvorovima, hrani ili vodi, nego što je uvredljiv transparent za domaći klub ili njihove čelnike. U tom slučaju su se osobni interesi stavili ispred javnih i tu je već počinjena prva greška.

Druga greška je proizvod policijskih snaga koje su trebale narediti organizaciji puštanje navijača na tribine jer su i oni trebali procijeniti da ne raspolažu adekvatnim resursima osiguravanja temeljnih ljudskih potreba. Logično je da to dugoročno može dovesti do rasta tenzija, tim više što se nije gledala utakmica i što slijedi dug povratak kući.

Dislociranje problema

Uvriježeno je shvaćanje nasilja kao dijela navijačkog folklora. Međutim, kakve su posljedice kad na navijačko nasilje organizatori sigurnosti jednako tako odgovaraju nasiljem?

– Naglašavam da navijačko nasilje, poput sukoba različitih skupina na benzinskim postajama ili na ulicama nije prihvatljivo i treba se sankcionirati jednako kako se sankcionira sve koji na taj način remete javni red i mir. No, koliko god bile intenzivne represijske mjere prema tom dijelu ‘folklora’ zadnjih 30-40 godina, one nisu urodile plodom. Sve što su proizvele je dislociranje problema sa stadiona na javne površine, a što je onda dovelo do ozljeđivanja slučajnih prolaznika i uništavanja imovine. Stoga je iznimno bitno da organizacija bude besprijekorna i da postoji komunikacija i koordinacija na najvišoj razini između klubova, nogometnih tijela, policije i samih navijača. Ako tu postoji međusobno razumijevanje i kompromisi, mišljenja sam da se maksimalno reducira opasnost od teških izgreda.

Drugo rješenje koje nazivaju ‘nuklearno’ je potpuna zabrana dolaska gostujućih navijača, no to bi onda postupno lišilo nogomet dimenzije koja ga čini, među ostalim, tako strastvenim sportom. Jednako, to ne znači da bi nasilje nestalo, već bi jednostavno pronašlo nove kanale.
Organizator i policija mogu odgovoriti nasilnim postupanjem ako su napravili sve sa svoje strane da do nasilja ne dođe, ali su ga potencirali radikalniji navijači. Tada treba zaštiti ostale posjetitelje i imovinu kluba, no u nedjelju nije bilo niti najmanje potrebe za takvim postupanjem prema gostujućim navijačima. U suštini, ako bi išli cjepidlačiti, puno je više razloga bilo za intervenciju na tribini domaćih navijača jer je umalo došlo do velikog požara zbog korištenja pirotehničkih sredstava.

Ovo nije prvi put da se navijači Hajduka susreću s iznimno restriktivnim mjerama kretanja i pretresa, već da je riječ o modelu koji se primjenjuje najmanje desetljeće, pogotovo od neodigranog derbija 2013.

– Komentatori društveno-političke zbilje bez iznimke osuđuju navijačko nasilje. Međutim, unatoč tomu, prilikom tumačenja događaja itekako je izražen stupanj razumijevanja prema reakciji navijača Hajduka, uzimajući u obzir njihove motive.

Neodrživ sustav

Čini li se i vama kako se simbolički radi o arhetipskoj borbi Davida i Golijata odnosno, Hajduka i Dinama, pa je na snazi svojevrstan impuls ako ne zaštite, onda barem navijanja za slabijega?

– Za ovaj odgovor kombiniram stručno i navijačko mišljenje te smatram da ovdje uopće nije na snazi uobičajen klupski ili regionalni rivalitet pa da se može govoriti samo o čisto sportskoj dominaciji jednog sportskog kolektiva nad drugim. Hajduk i njegovi navijači već dugi niz godina upozoravaju na nepravilnosti i koruptivne radnje u hrvatskom nogometu. Riječ je o borbi koja traje više od deset godina i koja se, usprkos optužbama o ‘kmečanju’, pokazala točnom nakon što je okončano suđenje braći Mamić i drugim akterima iz hrvatskog nogometa zbog višestrukih kriminalnih radnji.

Dakle, navijači Hajduka su svjesni da dio rezultatske odgovornosti, ili barem kvalitete i kontinuiteta igre leži i na upravljačkim politikama kluba, ali pozamašan dio odgovornosti leži i u činjenici da hrvatski nogometni sustav natjecanja, kao i krovne institucije koje ga zastupaju, nisu osigurali pošten i pravedan sustav. Sve je to dobro dokumentirano, ne samo u obliku sudskih presuda i posljedičnog prebjega braće Mamić, već i cijelim nizom nelogičnih odnosa poput onoga između, primjerice NK Lokomotive i GNK Dinama, koji su sve donedavno imali sve simptome jednog kluba s dvije momčadi u istom rangu natjecanja.

No, u ovom trenutku najveći trn u oku svakako jest sudačka organizacija te kvaliteta suđenja za koju se osnovano sumnja da nije organizirana prema načelima stručnosti i kvalitete, već prema internim odnosima i interesima skupina kojima je stalo do svega osim do kvalitetnog i održivog sustava natjecanja. Konačan cilj takve borbe nije privilegirano mjesto Hajduka, već bolji sustav natjecanja za sve klubove – velike, srednje i male. Uređen sustav natjecanja kratkoročno znači više gledatelja na tribinama, kvalitetniji nogomet te više prihoda od marketinga i televizijskih prava. Dugoročno se mogu ostvariti uvjeti da klubovi ne moraju rasprodavati igrače na polusezoni ili na kraju sezone i tako ostvariti puno snažniju ulogu u zajednici koju predstavljaju. Dosadašnjim funkcioniranjem uvelike je upitna održivost cijelog sustava, tim više što i privatni investitori sve više imaju problema održavati financije kluba iznad vode kada tržišni i natjecateljski uvjeti nisu pravedni, da ne kažem pošteni. Drugim riječima, vjerujem da se u cijelom tom rezoniranju mogu tražiti razlozi nešto više razine razumijevanja za navijače Hajduka, no isto tako dojma sam da bezrazložno isprovocirano nasilje prema okvirima ultras rituala javnost hoće osuditi bez obzira o kojoj se navijačkoj skupini radi.

Protekom vremena doznajemo da je među uhićenima i novinar Mate Prlić o kojem putem društvenih mreža stižu jednoglasne pohvale. Iz dominantnog javnog diskursa je razvidno kako je riječ o ozbiljnom obiteljskom čovjeku u četrdesetima koji je postao kolateralnom žrtvom navijačkih izgreda. Kako vi gledate na ovaj slučaj?

– Na osnovu javno dostupnih informacija ne mogu komentirati što se sve tu točno desilo, no osobno mi djeluje nevjerojatno da je izravno sudjelovao ili poticao nasilje, tim više što osobe koje znam iz tog miljea kažu da je riječ o čovjeku koji ne bi ni mrava zgazio. S druge strane, ta situacija govori da je među 1.600 navijača, koliko ih se uputilo na gostovanje na Maksimir, najviše bilo onih koji s nasiljem ili nasilničkim ponašanjem nemaju nikakve veze, a što nas onda opet dovodi do propitivanja organizacijskog i sigurnosnog sustava i postupaka, pogotovo kada se, po svemu sudeći, krenulo neselektivno i proizvoljno privoditi ljude. Za one za koje se nedvojbeno utvrdi da su počinili kazneno djelo, neka se primjeni slovo zakona, no ako se bude kažnjavalo i one koji su se samo tamo zatekli, onda ulazimo u prakse koje su iznimno problematične i pogubne za pravni sustav ove države.

Znamo kako će osim Prlića još 41 muškarac u Remetincu provesti mjesec dana. Pretpostavlja se kako je većinski riječ o mladim ljudima koji su tek na početku ispisivanja vlastitih biografija. Prilikom ispitivanja, jedan od privedenih je izrazio bojazan zbog onemogućenog pristupa maturi što će neminovno utjecati na njegov životni put. Kakvu poruku kao društvo šaljemo mladim ovakvim reakcijama institucija, ali i izjavama vladajućih?

– Situacija mladih je ovdje jedno odvojeno pitanje i ključ po kojem se može čitati cijela situacija. Postoji perspektiva koja će reći da ga nitko nije silio da posegne za nasiljem te da je o tome trebao razmišljati ranije, no i psihologija i sociologija znaju da u situacijama gdje se gomila u tren oka može pretvoriti u rulju, brzo dođe do tzv. deindividualizacije i solidarnog otpora.

Ako gledamo policiju kao simbol države, umjesto da se pronašao način da se ne dovede tako mlade osobe u navedenu situaciju, cinici bi mogli zaključiti kako je državi u suštini važnije da se mladi etiketiraju kao problem, nego da se vide kao resurs. Napomenuo bih da su jednako tako te mlade osobe odnosno, navijači, više puta prije državnih i službi lokalnih samouprava gasili požare, spašavali ljude od poplava i potresa. Država se mora zamisliti kako se u kriznim i opasnim situacijama odnosi prema onome što nam je polog za budućnost, a to su mlade osobe koje bi sutra trebale postati nositelji ovog društva i njegovog razvoja.

Puritanski tinejdžeri

Netom spomenuti mladići su dobrim dijelom pripadnici generacije Z o kojima ste došli do interesantnih saznanja prilikom analize specifičnosti tehnološkog i medijskog momentuma. Što ste zaključili?

– Istraživanja govore kako se može primijetiti svojevrsno suzdržavanje od seksualnih odnosa ili barem oprezniji pristup, dok se s druge strane seksualnost i seksualno ponašanje više ne tabuizira kako je to bio slučaj kod prethodnih generacija. Primjerice, prema jednom istraživanju puno je veća sramota ne reciklirati otpad, nego konzumirati seksualno eksplicitne sadržaje prema percepciji mladih do 18 godina.

Je li točna tvrdnja da je generacija Z u sebi svojstvenoj apstinencijskoj krizi? Što se u praksi nalazi iza pojma »puritanski tinejdžeri«?

– Teško je dati nedvojben zaključak jer je riječ o svojevrsnoj »pokretnoj meti«. Društvene, kulturne i tehnološko-medijske izmjene su dosta brze, a ni istraživanja nisu po rezultatima jednoobrazna. No, primjetan je trend tog opreza pa onda i »puritanizma« kako ga neki autori nazivaju.

U svojim nastojanjima da ponudim teorijski ključ čitanja, naveo sam kako je riječ vjerojatno dijelom i o medijski uvjetovanim procesima, odnosno kako u kontekstu životu u »platformskom društvu« dostupnost cijele palete eksplicitnog sadržaja je doslovno mladima na dlanu. Naravno, to može generirati cijeli niz iskrivljenih percepcija ili predodžbi o tome što je seksualnost i narav seksualnog odnosa, ali može dovesti i do zasićenja jer je jednostavno seks sveprisutan. Seks jednostavno postaje samo jedno od mnogih sadržajnih stvari u svakodnevnom životu mladih za čiju se pažnju agresivno natječu drugi sadržaji kroz svoje platforme. Dakle, može biti pitanje i desenzibilizacije, ali i manjka pažnje. Druga stvar vezana je za interakacijski dio putem tih istih platformi, pogotovo preko aplikacija za upoznavanje gdje se mladi spajaju s osobama kompatibilnih karakteristika te tako smanjuju ili u potpunosti umanjuju slučajnost upoznavanja u fizičkim prostorima, upoznavanja koje nosi svoje rizike i izazove zbog cijelog niza nepoznanica koje algoritmi u platformskoj komunikaciji reduciraju, ako ne i potpuno eliminiraju. Te dvije temeljne medijsko-tehnološke dimenzije mi se čine važnim faktorima u objašnjenju nekih zabilježenih promjena u ponašanju i percepciji generacije Z po pitanju seksualnosti, no to sve skupa treba još sustavno ispitati i testirati.