Hrvatska je na 41 posto odvojenog prikupljanja otpada, a svaki Hrvat godišnje sakupi 414 kilograma otpada od kojeg tvrtke izrađuju nove proizvode, piše u nedjelju Večernji list.

Najveće količine otpadnog tekstila i obuće nisu izdvojene i završavaju u miješanom komunalnom ili glomaznom otpadu, te se još uvijek odlažu na odlagališta – navode u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, te dodaju da kapaciteti za oporabu otpadnog tekstila i otpadne obuće nisu u dovoljnoj mjeri iskorišteni.

Treba osigurati uvjete za odvojeno sakupljanje te vrste otpada na mjestu nastanka, na primjer putem spremnika na javnim površinama ili sakupljanjem na kućnom pragu po sistemu “od vrata do vrata”.

Rješenje su, vele, i Centri za ponovnu uporabu otpada, poput onoga koji već nekoliko godina radi u Prelogu. Vrlo je važna, ističu, i edukacija, poticanje popravaka, kupovanje kvalitetnijih i trajnijih proizvoda te odvajanje neželjene robe za ponovnu uporabu.

Inače, cilj je Plana gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2017. – 2022. smanjiti ukupnu količinu proizvedenog komunalnog otpada za pet posto, odvojeno prikupiti 60 posto mase proizvedenog komunalnog otpada, prvenstveno papira, stakla, plastike, metala, biootpada i drugog, odvojeno prikupiti 40 posto mase proizvedenog biootpada koji je sastavni dio onog komunalnog, odložiti na odlagalište manje od 25 posto mase proizvedenog komunalnog otpada, odvojeno prikupiti 75 posto građevnog otpada…

Hrvatska je u recikliranju ispod prosjeka EU, a napredak teče jako sporo. Osim toga, zabrinjavajuća je i činjenica da ukupne količine nastalog otpada rastu, umjesto da se smanjuju. Tome su dokaz i neispunjeni ciljevi smanjenja nastanka otpada, povećanja recikliranja te smanjenja odlaganja na odlagališta koje je Hrvatska imala do kraja prošle godine, a ti će ciljevi u budućem razdoblju biti još viši i izazovniji, kaže Marko Košak, voditelj programa Gospodarenja otpadom u Zelenoj akciji.

Odgovornost za trenutno stanje, dodaje, u prvom redu leži na gradovima i općinama koji nisu osigurali kvalitetan sustav i edukaciju građana, ali i na Ministarstvu koje to dopušta i ne čini dovoljno kako bi gradove i općine potaknulo da grade potrebna postrojenja – kompostane, sortirnice i centre za ponovnu uporabu.

Uz to, Ministarstvo nije donijelo ni dovoljno dobru legislativu kojom bi se poticalo postizanje boljih rezultata pa smo svjedoci da je progresivni gradovi i općine, kao i udruge građana, moraju osporavati na sudovima. Ministarstvo i županije svoje su napore najviše usmjerili na gradnju megalomanskih regionalnih centara za gospodarenje otpadom, koji su se na primjeru Marišćine i Kaštijuna pokazali promašenima jer koče razvoj sustava recikliranja u gradovima i općinama koji im gravitiraju, kaže Košak.