COVID-19 pandemija dramatično je izmijenila način života i socijalne prakse Europljana. Ograničenja kretanja i mjere socijalne distance usvojene kako bi se spriječilo širenje koronavirusa potaknule su javne rasprave o posljedicama takvih mjera, osobito usamljenosti i društvene izolacije.

Javna rasprava o tim posljedicama predstavlja ujedno i priliku da se takvi problemi, koji su ranije bili zanemareni ili smatrani tabu temama, dodatno naglase.​

​Opća izolacija, maske i sve ostale mjere donijele su u prvome redu izostanak žive komunikacije, a povećanje one druge, virtualne. Ipak, s obzirom na činjenicu da je čovjek društveno biće, jasno je i da virtualna komunikacija ne može posve zamijeniti onu komunikaciju koja se odvija uživo.

​»Nepoželjno društvo«

​​Čak i uz virtualne susrete, mnogi su se u vrijeme pandemijskoga lockdowna osjećali usamljeno, o čemu govori i posljednje Izvješće Zajedničkog istraživačkog centra (JRC) Europske komisije prema kojem je svaki četvrti građanin EU-a izjavio da se osjećao usamljeno za vrijeme prvih mjeseci pandemije.

U tom su izvješću obuhvaćeni posljednji znanstveni dokazi o usamljenosti i društvenoj izolaciji u EU-a te se analizira anketa Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta prema kojoj se osjećaj usamljenosti u vrijeme prvih nekoliko mjeseci pandemije udvostručio u svim dobnim skupinama.

Istraživanje i samo izvješće pokazuju da usamljenost i socijalna izolacija imaju štetne posljedice na psihičko i fizičko zdravlje pojedinca, no i značajne društvene posljedice te su stoga prepoznati kao globalni problem u porastu te zahtijevaju pažnju i dodatne intervencijske strategije.

Znanstvene dokaze o usamljenosti i socijalnoj izolaciji Zajednički istraživački centar (JRC) predstavio je potpredsjednici Europske komisije Dubravki Šuici koja je još u svibnju prošle godine, govoreći o utjecaju pandemije na zdravlje pojedinca, napomenula kako je opća socijalna distanca postala nešto uobičajeno, a osjećaj usamljenosti postao je »nepoželjno društvo« previše građana Europe.

Kako bi se EU mogao boriti protiv tog fenomena, rekla je, prvo je potrebno razumjeti složenost samog problema, a onda se, na temelju znanstvenih dokaza i činjenica, može pristupiti izradi regulative.

Naime, istraživanje JRC-a temelji se interdisciplinarnosti upravljanja znanjem o već postojećim sličnim istraživanjima, podacima i praksama, kao i na proizvodnji i analizi novih izvora podataka.

Izvješće EU-a o usamljenosti nameće niz pitanja, od onih je li usamljenost u porastu, može li se pratiti usamljenost u EU društvima, koliko znamo o demografiji i usamljenosti, odnosno zastupljenosti prema starosti, spolu i socioekonomskom statusu, zatim kako je usamljenost prikazana u medijskim izvještavanjima u različitim državama članicama EU-a te koje znanstvene činjenice o posljedicama usamljenosti na zdravlje pojedinca, na posao, na financije, na društveno fukcioniranje i na civilno partnerstvo postoje.

Iako ovo istraživanje ima veliki značaj, ono je samo prvi korak u nizu aktivnosti koje će se odvijati tijekom sljedeće dvije godine u kontekstu praćenja usamljenosti na području EU-a.

Stari problem

Usamljenost nije problem koji se pojavio s pandemijom koronavirusa i lockdownima koji su zahtijevali socijalnu izolaciju i distancu, već je problem koji je i ranije postojao, a pandemija je samo to dodatno pojačala.

Podaci Eurofoundovih istraživanja »European Quality of Life and Living« iz 2016. godine također potvrđuju da je usamljenost bila problem i prije pandemije. Prema tom se istraživanju oko 12 posto EU građana osjećalo usamljeno većinu vremena, a pandemija je uzrokovala skok na otprilike 25 posto.

Analiza podataka pokazuje i problem usamljenosti vezan za različite dobne grupe. Naime, prije pandemije, najosjetljivija dobna skupina na usamljenost bile su starije osobe, no pandemija i socijalna izolacija pogodile su najviše mlađe osobe.

Tako se broj osoba od 18 do 25 godina učetverostručio u prvim mjesecima pandemije, od travnja do srpnja prošle godine. Mjere socijalne distance i lockdown više su pogodile samce. Tako su se osobe koje su živjele same osjećale više usamljeno, čak 22 posto više u usporedbi s podacima iz 2016. godine. S druge strane, osjećaj usamljenosti kod osoba koje su živjele s partnerima ili djecom povećan je za devet posto tijekom istog perioda.

Što se tiče geografske rasprostranjenosti, prije pandemije usamljenost je bila najniža u sjevernoj Europi, s oko šest posto ispitanika koji su tvrdili kako su se osjećali više od polovicu vremena usamljeno, dok je u zapadnoj, južnoj i istočnoj Europi indikativan veći postotak usamljenosti.

Nakon pandemije takvo se stanje promijenilo te su sve europske regije zahvaćene brojkom od 22 do 26 posto što se tiče razine osjećaja usamljenosti.

Kako je potpredsjednica EU komisije kazala, istraživanje EU-a o usamljenosti u vrijeme pandemije nije završeno, već će se nastaviti i sljedeće godine uz dublju analizu. Ono što je bitno istaknuti jest činjenica da je to istraživanje otvorilo prostor za javnu raspravu te osvijestilo činjenicu negativnog utjecaja pandemije na pojedinca i na kolektiv.

Svi konkretni koraci za oporavak od pandemije, uključit će i one mjere vezane za prevenciju osjećaja usamljenosti, što će taj problem destigmatizirati, no i omogućit će razvijanje strategija i mjera za njegovu prevenciju i suzbijanje.

– Tako gledajući, svi ti koraci pružit će i priliku da se naglasi važnost izgradnje otpornog i kohezivnog društva, kao i Europske unije koja pruža ruku svim svojim građanima, neovisno o njihovoj dobi, zaključila je Šuica.

Hrvatski stresovi

Istraživanja na temu utjecaja pandemije na život građana provodila je i Hrvatska, a prvi val istraživanja »Kako smo? Život u Hrvatskoj u doba korone« koje se odvijalo još u svibnju prošle godine pokazalo je kako su situacija s pandemijom koronavirusa i socijalnom izolacijom te ostali događaji, poput zagrebačkog potresa, zamjetno utjecali na psihičko zdravlje građana te su ostavili traga.

Istraživanje je proveo tim od dvanaest psihologinja, većinom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu te jedne sa Zdravstvenog veleučilišta putem online ankete u kojoj je sudjelovalo nešto više od 3.570 osoba u dobi od 18 do 95 godina, među njima 870 učenika osnovnih i srednjih škola, od čega visokih 83 posto žena, odnosno 54 posto djevojčica.

To je online istraživanje, provedeno putem portala i inicijative »Kako si« i predstavljeno na konferenciji za medije, jedno od najvećih istraživanja takve vrste u Hrvatskoj koje je pokazalo da su sudionici u prosjeku doživjeli pet stresnih događaja – potres, uvjete rada od kuće, razdvojenost od članova obitelji, život u karanteni i nemogućnost dobivanja redovite zdravstvene zaštite.

Skupine rizične za narušeno psihičko zdravlje su žene, mladi, samci, rizični za COVID-19, osobe koje su već ranije imale psihičke tegobe, one koje se još uvijek boje potresa i prate seizmološke podatke, nezaposleni i siromašniji građani.

Od 55 do 60 posto ispitanika bilo je bez simtpoma depresivnosti, anksioznosti ili stresa, što znači da su imali izražene razine nekog od ta tri stanja. Uz to, 29 posto osoba je imalo blagu ili umjerenu razinu depresivnosti, a svaka peta osoba se tijekom krize nosila s jakom ili izrazito jakom depresivnošću.

Kod svake pete osobe također je bila prisutna i umjerena ili blaga tjeskoba, dok je 18 posto osjećalo visoku razinu tjeskobe.

Zanimljiva je i činjenica da je razina stresa u Hrvata bila jednaka onoj u Španjolaca koji su bili znatno više pogođeni epidemijom koronavirusa. Među onima koji prije epidemije nisu imali nikakve smetnje, 25 posto ispitanika procijenilo je da se osjeća gore nego prije epidemije, a kod 37 posto ispitanika koji su i prije epidemije imali neke psihičke smetnje, stanje se pogoršalo.

Nadalje, 16 posto dječaka i 25 posto djevojčica imalo je izražene neke psihičke teškoće čiji su simptomi ipak bili izraženiji kod starijih učenika.

Djeca su prema tom istraživanju najviše bila zabrinuta mogućnošću da se koronavirusom zarazi neka njima bliska osoba, no najviše im je nedostajalo druženje s prijateljima i vršnjacima, s djedovima i bakama, članovima šire obitelji, izlazak iz kuće i bavljenje raznim sportskim aktivnostima.

Umirovljenici su, 82 posto, bili zabrinuti da će epidemija negativno utjecati na kvalitetu njihova života, dok je 70 posto bilo zabrinuto zbog potencijalnih problema s isplatom mirovina, a na trećem mjestu pogoršanje zdravstvenog stanja i pojava bolesti zbog nedostupnosti zdravstvene skrbi.

Također, 48 posto umirovljenika brinulo se zbog mogućnosti zaraze u slučaju kontakta s drugim članovima obitelji.

Drugi val istraživanja

Godinu dana nakon prvog vala istraživanja, preliminarni rezultati druge faze istraživanja pokazuju kakvo je psihološko stanje građana Hrvatske svih generacija i različitih životnih uloga s obzirom na pandemiju i više lockdowna te s obzirom na potres u Zagrebu.

Istraživanje jasno pokazuje kako su se promjene koje je društvo doživjelo odrazile na razine stresa, anksioznosti i depresivnosti različitih podskupina građana, koji su bili najveći rizični čimbenici te što se pokazalo najvažnijim zaštitnim čimbenicima nenarušenog psihičkog zdravlja.

Podaci za drugi val istraživanja prikupljeni su online anketom tijekom studenog i prosinca prošle godine, a u njemu je sudjelovalo više od 2.600 osoba u dobi od 18 do 94 godine te više od 1.400 učenika od prvog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje škole.

Među njima je 82 posto žena i 18 posto muškaraca. Drugi val istraživanja vodilo je trinaest psihologinja, među kojima i prof. dr. sc. Nataša Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

– Drugi val istraživanja odvijao se u studenom i prosincu prošle godine, a ispitivanje je pokazalo da je psihičko zdravlja građana dodatno narušeno i da su ljudi bili dodatno uznemireni. Naravno, govorimo o periodu prije potresa u prosincu koji je zasigurno isto imao neke posljedice na psihičko zdravlje ljudi.

Utvrđeno je da će ljudi koji su osjećali stres od početka pandemije te kasnije zbog potresa, i dalje osjećati određenu razinu stresa.

Neki su podaci ostali konzistentni, kao primjerice činjenica da su pandemija i popratni događaji prošle godine izazivali stres kod samaca, a pojavio se i novi trend koji je Europa primijetila, stres kod mladih osoba. Oni su, naime, najpogođenija skupina, kazala je psihologinja.

Psihičko je zdravlje više narušeno kod žena, kod mlađih osoba, kod samaca i kod onih koji nemaju djece. Lošijeg su psihičkog zdravlja i oni koji procjenjuju da teže podmiruju svoje financijske potrebe.

Zanimljiv je podatak da je lošije psihičko zdravlje onih koji svoj strah od potresa, osam mjeseci kasnije, procjenjuju većim. Vrlo je vjerojatno da je njihovo psihičko zdravlje nakon potresa u prosincu postalo još više narušeno.

Iako su osjećale negativne posljedice pandemije već na početku prošle godine, osobe koje su živjele s obiteljima kasnije su se osjećale manje uznemireno, za razliku od onih koji žive sami.

Kad govorimo o depresivnosti, 49 posto sudionika nije imalo izraženu depresivnost, blagu i umjerenu razinu depresivnosti imalo je njih 27 posto, a gotovo svaka četvrta osoba se tijekom ovog razdoblja nosila s jakom ili izrazito jakom depresivnošću.

Oko 57 posto sudionika nije imalo simptome tjeskobe, umjerena i blago izražena tjeskoba bila je prisutna kod svake pete osobe, a 23 posto ih je iskazivalo izrazito visoke razine tjeskobe. Slično tome, 52 posto sudionika ne izvještava o simptomima stresa, 23 posto osoba imalo je umjerene i blage stresne reakcije, a nešto više, 25 posto ih je bilo pod jakim i izrazito jakim stresom.

(Ne)zadovoljni životom

Što se zadovoljstva životom tiče, ono je niže kod samaca i sudionika bez djece, mlađih osoba i onih nižeg obrazovanja te onih koji imaju više financijskih teškoća.

Uz opće promjene života zbog mjera, kao najčešći izvori stresa se izdvajaju razdvojenost od ranjivih članova obitelji, nemogućnost ostvarivanja važnog putovanja, nemogućnost obavljanja važnih zdravstvenih pregleda i samoizolacija članova obitelji.

Najviše sudionika doživljava simptome psihičke iscrpljenosti i osjećaja istrošenosti od pandemije. Simptome »sagorijevanja« su češće doživljavale žene, mlađi sudionici, samci te oni koji pripadaju rizičnoj skupini za obolijevanje od COVID-19 bolesti.

Učenici i studenti osjećaju statistički značajno više simptoma sagorijevanja nego odrasli, među kojima su nezaposleni ranjiviji za ove teškoće.

Učestalost psihičkih teškoća i iscrpljenost zbog pandemije povećavaju mlađa životna dob, ženski rod, samački život i prijašnje psihičke smetnje. Dobiveni podaci potvrđuju predviđanja iz svibnja 2020. o tome da će dugotrajnost koronakrize dovesti do iscrpljenosti i povećanja anksioznih i opsesivno-kompulzivnih smetnji.

Rizični čimbenici za iscrpljenost te smetnje depresivnosti, anksioznosti i stresa su mlađa životna dob, ženski rod, niži socioekonomski status te prethodne psihičke teškoće.

Ispitivanje je pokazalo i da nastavu na daljinu učenici doživljavaju težom ako su mlađi i nesamostalniji u regulaciji učenja. Narušena rutina svakodnevnih aktivnosti izaziva stres i stavlja dodatni pritisak na psihičke resurse.

Također, došlo je do smetnji spavanja koje su vrlo intenzivne, pa tako skoro polovica odraslih sudionika, preko trećina mladih i četvrtina djece imaju ozbiljnih problema sa spavanjem, dok su simptomi općeg pandemijskog umora izraženi kod većeg broja ljudi.

Jedna od psihologinja koje sudjeluju u istraživanju, prof. dr. sc. Nataša Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, osvrnula se na važnost izvješća EU-a o usamljenosti u kontekstu hrvatskih istraživanja o utjecaju pandemije na život građana te je istaknula važnost trenutka u kojem se nalazimo u smislu akcentiranja problematike psihičkoga zdravlja.

​Otvoreniji problemu

– Podaci naših istraživanja zapravo su sukladni onim podacima dobivenim kroz istraživanje EU-a. Izvještaj EU-a je važan jer govori o situaciji s pandemijom i njezinim posljedicama, tj. usamljenosti kao javnozdravstvenom problemu na koji moramo kao društvo i kao zajednica odgovoriti.

Dakle, i Hrvatska kao mala zemlja u situaciji kad se mnoge veće zemlje »preslaguju« ima priliku dodatno otvoriti i naglasiti pitanja psihičkog zdravlja mladih, pitanja usamljenosti, pitanja kako povećati mentalnu zdravstvenu pismenost te ima priliku povećati javnopsihološke aktivnosti, kazala je Jokić-Begić.

Nadalje, kako smatra, jedna od pozitivnih stvari koje je donijela ova pandemija jest činjenica da smo otvoreni po pitanju psihičkoga zdravlja i po pitanju usamljenosti, a to se ranije smatralo nekakvom osobnom, karakternom slabošću.

Kako je pojasnila, ljudi generalno gledajući jesu otporni razne negativne situacije i izdržat će mnogo toga što se zbiva, no podaci hrvatskih i EU istraživanja jasno pokazuju da ne smijemo negirati negativne posljedice pandemije, jer to također utječe na odluku nekih o potražnji psihološke kojima zapravo ta pomoć treba.

– Taj trend otvorenog razgovora o psihičkome zdravlju općenito trebamo svakako zadržati, no ne samo to, već i konkretno djelovati, u smislu organiziranja i promoviranja psihološke pomoći.

Primjerice, treba isticati kako postoji potreba za time da svaka škola ima psihologa, jer podaci istraživanja jasno ukazuju na to da su učenici već u nižim razredima osnovne škole imali određene tegobe, što je zabrinjavajuće, a postavlja se i pitanje što će s takvim učenicima biti recimo do srednje škole, pita se psihologinja Jokić-Begić.

Udvostručen broj članaka o usamljenosti i društvenoj izoliranosti

Zajednički istraživački centar također je u sklopu istoga istraživanja analizirao kako su online mediji izvještavali o usamljenosti i socijalnoj izolaciji. Kvalitativna i kvanitativna analiza medijskih članaka koji su izvještavali o tim fenomenima odvijala se pomoću sustava Media Monitor koji procesuira više od 300 tisuća članaka na dan na više od 70 jezika, pokrivajući nacionalne i lokalne izvore vijesti u Europskoj uniji.

Sam sustav koji automatizmom selektira i označuje članke prema raspoloženju koje određen članak ostavlja, pokazao je da su se članci vezani za usamljenost i društvenu izoliranost udvostručili na početku pandemije koronavirusa, u ožujku prošle godine.

Nakon početnih mjeseci pandemije medijska izvještavanja o socijalnoj izolaciji vratila su se na onu razinu prije COVID-19 krize i ostala su takva, dok su se medijska izvještavanja o usamljenosti opet povećavala u rujnu iste godine i dostigla su vrhunac u razdoblju od prosinca prošle godine do siječnja ove godine, usporedno s pojavom novih valova pandemije.

Interes za objavljivanjem takvih članaka varirao je između zemalja članica, pa je tako u nekim zemljama članicama, kao npr. Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Švedskoj, EU usamljenost bila glavna tema rasprava u medijima, dok je u drugima pak ta tematika bila manje zastupljena.

Zanimljivo je i da se većina članaka koja je problematizirala usamljenost i socijalnu izolacuju fokusirala na mlađe osobe i na žene. U periodu pandemije u fokusu članaka bilo je propitkivanje posljedica usamljenosti na zdravlje ljudi, no s obzirom na ekonomski utjecaj, mediji su izvještavali i o nezaposlenosti te o utjecaju COVID-19 krize na mlade osobe.

Analiza članaka pokazala je da je usamljenost i dalje socijalno stigmatiziran problem, što znači da je prostor za otvorenu rapravu, intervenciju i prevenciju zapravo ograničen. Analiza medijskih članaka omogućila je uvid u razne incijative koje adresiraju usamljenost među državama članicama, no one su, s obzirom na lokalnu razinu, različite.

Također, analiza članaka pokazala je i razlike u shvaćanju usamljenosti kao individualnog i kolektivnog problema te, sukladno tome, razliku u tipu intervencija, od onih kolektivno osmišljenih, do posve individualnih rješenja.