Nerijetko smo, nažalost, svjedoci korupcije i klijentelizma u hrvatskom javnom prostoru, počevši od posljednje afere »vjetroelektrane« pa do mnogih drugih malverzacija iz bliže i dalje hrvatske prošlosti. S druge strane, često se ističe da je Hrvatska »mlada demokracija« i da treba vremena da stasaju nove generacije koje će biti sposobne stvarati pravednije i uređenije društvo.

U tom kontekstu razgovarali smo s prof. dr. sc. Vlastom Ilišin, znanstvenicom Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, koja je ove godine, s dr. sc. Anjom Gvozdanović, objavila znanstveni rad »Klijentelizam i mladi u Hrvatskoj: komparativni uvid u odnos prema korištenju veza i poznanstava«. U radu su odabrani stavovi mladih u dobi od 15. do 29. godina analizirani kako u različitim razdobljima, tako i u usporedbi sa stavovima mladih u devet drugih zemalja jugoistočne Europe. Drugi recentni rad naše sugovornice »Neki problemi društvene integracije mladih u Hrvatskoj« bavi se uvijek aktualnom temom prelaska mladih u svijet odraslih, pa je drugi dio našeg razgovora otišao u tom smjeru.

»ViP kapital«

U vašem najnovijem radu »Klijentelizam i mladi u Hrvatskoj« veze i poznanstva u percepciji mladih dijele prvo mjesto sa stečenim znanjima i sposobnostima kao okolnosti koje su jako važne za uspjeh u hrvatskom društvu. Što nam to govori?

– Nije novost da su veze i poznanstva pri vrhu okolnosti koje mladi u Hrvatskoj smatraju važnima za uspjeh u društvu. To je konstanta, tako je bilo još i u vrijeme socijalizma. Taj »socijalni kapital«, odnosno veze, su nešto što se mladima čini kao najpouzdanija i najefikasnija okolnost koja otvara put za društveni uspjeh. Istraživanja nam pokazuju da su važni i znanja i sposobnosti, ali da bi osobne kompetencije uopće bile relevantne potrebne su veze kao ulaznica za bolji posao i bolji društveni položaj. To se perpetuira iz generacije u generaciju. Godine 2004. radili smo istraživanje i na kontrolnom uzorku starijih ispitanika te su i kod njih veze i poznanstva bili na prvom mjestu, što pokazuje kako je važnost tog faktora nesporna u percepciji građana. Rezultate pratimo od 1999. godine i činjenica je da su obiteljske i osobne veze i poznanstva uvijek na vrhu, a važnost drugih okolnosti oscilira tijekom godina u kojima su istraživanja provedena.

Među prvih pet percipiranih okolnosti važnih za uspjeh u hrvatskom društvu su, uz spomenute, i lukavost/snalažljivost, sreća te profesionalna odgovornost, odnosno zalaganje na poslu.

– Sreća, odnosno povoljni stjecaj okolnosti, izvan je dosega pojedinca, dok je lukavost/snalažljivost mali lov u mutnom: ako ćemo mu pridati predznak više ide prema negativnom, ali ne u potpunosti jer govori i o tome da pojedinac resurse kojima raspolaže uspijeva iskoristiti za vlastitu dobrobit. Najvažnije je zapravo da su veze i poznanstva u svakoj kombinaciji neugrožene na vrhu ljestvice važnosti, a ove druge okolnosti nam govore da je mladi ipak smatraju i da su druge okolnosti u određenoj mjeri također važne.

Percepcija ne znači nužno da će se ispitani tako i ponašati, no u drugom dijelu rada donosite rezultate ankete u kojoj su mladi na skali od 1 do 10 morali označiti koliko opravdavaju korištenje veza i poznanstava za nalaženje posla. Ukupan prosječni rezultat za mlade u Hrvatskoj je bio 5.8.

– To je najviša vrijednost u usporedbi s drugim promatranim zemljama. Takav rezultat sugerira kako se radi o usvojenom modelu ponašanja i da je to nešto što se podrazumijeva, da se tako mora i treba raditi, ako se želi nešto postići. Naravno, ne u smislu da se to mora i treba zato što je to moralno i etično te društveno poželjno, nego zato što drugačije ne ide. To je problem jer se taj model ponašanja perpetuira kroz generacije, a ne bi se održavao da se nije pokazao efikasnim sa stajališta pojedinca. Opstojnost takvih neformalnih modela ponašanja ujedno predstavlja vrlo snažnu implicitnu kritiku funkcioniranja formalnih institucija u hrvatskom društvu. Drugim riječima, to znači da formalne institucije ne funkcioniraju dobro, odnosno da ne postoji jasna zakonska regulativa, ni striktni kriteriji niti transparentne procedure odlučivanja o raspodjeli društvenih i državnih resursa kojih je uvijek manje nego potencijalnih korisnika. Najkraće rečeno, da je način rada institucija zasnovan na pravilima koja su načelno ista za sve aspirante, to bi uvelike smanjilo važnost veza i poznanstava u ostvarivanju legitimnih prava i potreba građana.

​Politika na dnu

Govoreći o društvenim i političkim institucijama, unutar rada ispitali ste i koliko im mladi vjeruju te je najviše dobila vojska 48 posto, a zatim slijede policija (41 posto), vjerske institucije (33 posto), mediji (27 posto) i organizacije civilnog društva (26 posto). Predsjednik/ca RH je na šestom mjestu, a na dnu su, nakon sindikata, pravosuđa i lokalnih vlasti, Vlada, Sabor i političke stranke kojima većina mladih zapravo ne vjeruje.

– Političke institucije na nacionalnoj i lokalnoj razini su uvijek na dnu, a zanimljivo je da su represivne institucije, vojska i policija, uvijek pri vrhu. Nepovjerenje u političke institucije i aktere nije karakteristično samo za mlade u Hrvatskoj nego za njihove vršnjake i u razvijenim i nerazvijenim demokracijama. Riječ je o višedesetljetnom trendu slabljenja povjerenja građana u institucije reprezentativne demokracije što je otvorilo prostor recentnim populističkim politikama u Europi i svijetu. No, problem je u tome što je povjerenje mladih u hrvatske institucije, promatrano u usporedbi s drugim zemljama, gotovo na najnižoj razini.

Odsutnost povjerenja u institucije dovodi do klijentelizma, ali i obratno. Kako povećati povjerenje u institucije i smanjiti klijentelizam?

– Nema čarobnog štapića, povjerenje se neće vratiti jednim potezom. To mora biti dugotrajan i dosljedan proces u kojem bi se stalno iznova pokazivalo kako se odluke donose na transparentan način, vjerodostojno i po određenim kriterijima, koji su svima javno dostupni. Naravno da će uvijek postojati nezadovoljni pojedinci ili grupe građana i da se nikad ne može postići stopostotna suglasnost građana i vlasti. Upravo zato i postoje različite političke opcije, ali glavno je da sve što u ime javnog interesa rade predstavnici vlasti bude vidljivo javnosti i da se može opravdati prihvatljivim kriterijima. Također, predstavnici vlasti trebaju odgovarati i za svoje loše poteze, kojih uvijek i svuda ima, a ne lakonski reći da građani nisu dobro shvatili određene poteze. Dakle, da ponovim: što se tiče klijentelizma, on se ne može lako ni brzo iskorijeniti. Nije tu samo u pitanju zapošljavanje. Kod nas vlada svojevrsna kultura prečaca, mladi u Hrvatskoj su opet u vrhu kada opravdavaju korištenje veza i za »obavljanje poslova« (na primjer, kad treba otići kod liječnika ili po neki dokument), sa sličnim prosječnim rezultatom kao što smo spominjali i za pronalaženje posla – 5.7 od 10. Može se reći kako se kod nas smatra da ako nemaš vezu, ne samo da nećeš moći realizirati neki svoj cilj, nego ni nisi uspio u hrvatskom društvu, tj. na vrlo si niskoj društvenoj poziciji.

Klijentelistički obrasci

Kako onda promijeniti takvu kulturu ponašanja?

– Promjena ponašanja, mladih ili bilo koga drugoga, ne može se osigurati dekretom, nego sustav naprosto treba funkcionirati drugačije. Treba onemogućiti netransparentna ponašanja kojih su novine prepune, poput proizvoljnih postavljanja odabranih pojedinca na različite funkcije kojima nisu dorasli ili pogodovanja različitim poduzetnicima u poslovima s državom ili javnim sektorom. To se najbolje vidi na lokalnoj razini gdje je već odavno pokazano kako se do niza poslova ne može doći bez umreženosti s nositeljima moći u određenoj sredini, odnosno s vladajućim političkim opcijama. A ako su one na vlasti godinama, onda se stvore čvrste klijentelističke mreže koje se ne daju probiti i na kraju se sve svede na »ili se prikloni ili se ukloni«, odnosno otiđi ako se ne uklapaš. Velik odlazak mladih u inozemstvo je dijelom odgovor na takvu situaciju.

U Rijeci i u Zagrebu su iste opcije jako dugo na vlasti…

– I u Istri, i u nemalom broju općina, gradova i županija. Kada razgovaram s novinarima iz sredina gdje je ista politička opcija desetljećima na vlasti, svašta se čuje. A nema tako imune političke opcije koja se s vremenom neće pokvariti ako kontinuirano i bez respektabilne opozicijske kontrole obnaša vlast. Moć kvari i zato su uvijek dobre smjene vlasti, između ostalog da se stvari provjetre, ali to je druga i duga priča.

Za smanjivanje klijentelizma potrebno nam je slobodno tržište i neuplitanje države u tržišnu utakmicu.

– Da, ali od države se uvijek očekuje da reagira kada propadaju velike tvrtke. No, nije stvar samo države i birokracije nego i vrlo niske političke kulture i političke elite i građana. Možemo se složiti da su građani prisiljeni na klijentelistički obrazac ponašanja, ali i imati na umu da možda čak i kad to nije neophodno, koriste veze i poznanstva, kao što se koriste i državnim subvencijama ako je to ikako moguće – naravno, ne svi. Nitko u tako ukorijenjenoj i razgranatoj mreži klijentelističkih odnosa nije potpuno nevin, ali ipak su najviše odgovorni oni koji imaju moć, jer ujedno imaju i veće mogućnosti da pokrenu potrebne promjene.

Usporeno odrastanje

​Drugo vaše recentno istraživanje bavilo se prijelazom mladih u svijet odraslih. Taj prijelaz je uvijek težak, ali postoje li danas neke dodatne otežavajuće okolnosti?

– Te dodatne otežavajuće okolnosti traju već tri desetljeća, od promjene društvenog i političkog poretka. Okolnosti su se promijenile, ali se nažalost nisu znatno poboljšale, a neke su se i pogoršale. Danas su najveći problemi gubitak socijalne sigurnosti i prekarni rad te porast kompeticije bez dovoljnog razvojnog rasta koji bi povećao broj raspoloživih opcija. Dakako, nije pomogla ni financijska kriza 2008. godine, a u socioekonomskom smislu će nas unazaditi i kriza uzrokovana pojavom koronavirusa. Po mom sudu, najgore je što se preferira zapošljavanje mladih na određeno vrijeme, posljedica čega je da za njih nema ni socijalne sigurnosti ni kreditne sposobnosti. Iako su mladi danas jako mobilni, zbog čega neki komentiraju da im onda rad na određeno vrijeme zapravo nije problem, mislim da to nije točno, jer i da imaju ugovore na neodređeno vrijeme mogli bi biti mobilni, ako i koliko to žele. Također, na prvim poslovima su obično i niže zarade, a to je baš razdoblje života kada bi se mladi trebali socioekonomski osamostaliti i ulagati u vlastiti stambeni prostor i odgovarajuću kvalitetu života. Sve to sasvim sigurno usporava njihovu društvenu integraciju, odnosno preuzimanje trajnijih društvenih uloga kako profesionalnih, tako i obiteljskih. Od sinova i kćeri mladi postaju očevi i majke, a naša istraživanja potvrđuju kako većina mladih želi zasnovati vlastitu obitelj. A kao što je dobro poznato, za podizanje djece i kvalitetan obiteljski život treba novca.

Spomenuli ste stambeno pitanje. Kada i koliko se mladi u današnje vrijeme odlučuju na odlazak iz roditeljskog doma?

– Postotci variraju, ali su u svakom slučaju mali. Mi pratimo mlade do 30 godine i uglavnom ih oko 20 posto ode iz roditeljskog doma. To je vrlo malen broj. Tek se sa zapošljavanjem i pronalaskom stalnog partnera, bilo u izvanbračnoj zajednici, bilo u braku, odlučuju napustiti roditeljski dom. U Hrvatskoj je uobičajeno da se stambeno pitanje rješava vlastitom nekretninom, te od tih dvadesetak posto veći dio njih ima neki stambeni prostor, vlastiti ili partnerov, ali dobar dio odlučuje se za podstanarstvo. Problem je što kod nas tržište najma stanova nije uređeno, a vlastiti stambeni prostor je sve teže kupiti jer su cijene nekretnina rasle, pa čak ni sad za vrijeme koronakrize nisu nešto pale. Govoreći o socioekonomskom osamostaljivanju, dobrom dijelu mladih roditelji mogu sve manje pomoći jer su i njih i njihove resurse iscrpile dosadašnje krize. To je dosta nepovoljno za mlade i sve skupa pridonosi usporenoj društvenoj integraciji, odnosno odgađa se zasnivanje obitelji, osiguranje vlastitog stambenog prostora te se čekaju povoljnije okolnosti. To je nešto što također može pridonijeti tome da dio mladih odlazi van. Jer, zapravo, procjenjuju kako nemaju što izgubiti.

​Povjerenje je nužno

Mladi su nam obično uvijek nešto krivi – neodgovorni su, lijeni, ne poštuju autoritet, a na njih se, u isto vrijeme, prebacuje teret odgovornosti za promjenu društva na bolje. Kako vi promatrate mlade, nakon mnogih godina istraživanja ponašanja i percepcija mladih?

– Sve ovisi o okolnostima, kako se one mijenjaju, tako se mijenja i naglasak na određene značajke koje se pripisuju mladima. Deklarativno će uvijek svi reći da su mladi važan segment društva – kako u sadašnjosti, tako još više u budućnosti – jer je naprosto biološka činjenica da na njima svijet ostaje. Oni će dulje živjeti od svojih roditelja i djedova pa se od njih očekuje da budu zainteresirani za to kako će izgledati taj svijet u kojem žele naći svoje mjesto. S druge strane, teško se othrvati paternalističkom odnosu, pa se mlade, kada ne rade na način na koji neki dijelovi društva od njih očekuju, ili ako se čini da ne poštuju autoritete, optužuje. Osciliranje između oba naznačena pristupa je prisutno oduvijek, tako je bilo u staroj Grčkoj, i takav miješani odnos je opstao do danas. No, treba naglasiti jednu jednostavnu činjenicu: ako želimo da se glas mladih čuje i da se oni doista angažiraju u popravljanju društva, moramo osigurati i uvjete za to. Time želim reći da treba osposobiti i tretirati mlade kao ravnopravne članove društva, a ne očekivati da samo trebamo pritisnuti gumb kojim ćemo ih pokrenuti da se ponašaju onako kako i kada mi to smatramo oportunim i poželjnim. Ukazivanje povjerenja kroz davanje prava i odgovornosti je nužno ako želimo da mladi budu što aktivniji akter u suvremenom društvu i da participiraju u donošenju odluka koje se ne tiču samo njih, nego i cijelog društva u kojem žive, odnosno u kojem svi skupa živimo.