Povijesna legenda kaže da je nagradu koja će se u njegovo ime dodjeljivati Alfred Nobel uspostavio kako ne bi ostao zapamćen kao posredni ubojica stotina tisuća ljudi. Biografi ovog švedskog inženjera i izumitelja pisali su o njegovoj predanosti da posljednjim angažmanom ispravi barem djelić zla kojeg su njegovi najpoznatiji izumi počinili u krivim rukama, zbog čega je u svojoj oporuci pred smrt izložio ideju o posebnoj vrsti vrednovanja doprinosa znanosti i čovječanstvu i to uz lukrativnu financijsku motivaciju.

S obzirom na to da se čovjek koji se obogatio na izumima dinamita i gelignita nije pokajao zbog toga što je slijedio svog oca u proizvodnji eksplozivnih sredstava, s lakoćom se može zaključiti da je ono što se u međuvremenu pretvorilo u najprestižniju nagradu na svijetu započelo kao pokušaj kojim će prozivani »trgovac smrti« kupiti dobar nasljedni PR. Iako se u ovoj interpretaciji krije poveće zrnce istine, kao i nastojanje o pranju javne reputacije koja niti jednim dobom nije harala kao današnjim, u srži Nobelove nagrade od starta su sadržane briga za ostavštinom i svijest o društvenoj odgovornosti kakvu su moćni ljudi nekad osjećali.

Tanki tabu

Utemeljenjem priznanja koje će umjesto korištenja eksploziva za potrebe unosne industrije ratne destrukcije slaviti najvažnija među ljudskim postignućima, Nobel je bio voljan uložiti svoj imetak kako bi, između ostalog, upozorio na strahote i moralno posrnuće kojih rat predstavlja. No u kontekstu u kojem njegova nagrada za mir informira o svijetu koji je u danom trenutku dodjeljuje, rad recentnih laureata s liste dobitnika ne ocrtava društveni napredak u odnosu na vrijeme od prije 130 godina. Sama činjenica da je 2024. godine mirovnog Nobela dobila organizacija sa 70-godišnjim stažem upozoravanja na opasnosti nuklearnog oružja ukazuje na realnost u kojoj takav napor i dalje ima smisla, a u kojoj odgovornost najčešće neimenovanih onih u čijim rukama gumbi stoje ne korespondira s temeljnim interesom planetarnih vrsta. Stoga, kada predstavnici Japanske konfederacije žrtava atomskih i vodikovih bombi budu primali medalju iz ruku čelnika Norveškog Nobelovog odbora, uspješnost njihove misije neće moći prožeti dvoranu Nobelovog mirovnog centra u Oslu. Vrlo će malo toga oko dodjele zakazane za dva mjeseca sugerirati da se radi o toploj ljudskoj priči.

Organizacija Nihon Hidankyo, koja je prošlog tjedna potvrđena kao ovogodišnji dobitnik ovog cijenjenog priznanja, svoje je postojanje posvetila traženju kakve-takve pravde za populaciju hibakuša, onih (ne)sretnika koji su preživjeli američke nuklearne napade na Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945. godine. Od nikad kažnjenih ratnih zločina, koji su u razmaku od samo tri dana ubili više od 150 tisuća ljudi, a još desetke tisuća njih u tjednima i mjesecima nakon, prošlo je nepunih 80 godina tijekom kojih i dalje kolaju interpretacije o vojnoj opravdanosti nekih od najvećih pojedinačnih masovnih pomora u povijesti čovječanstva. Ostavivši u povijesnom zaboravu sudbinu više od 60 japanskih gradova koliko je američko zrakoplovstvo uništilo mnoštvom konvencionalnijih bombi, uključujući ubojstvo 100 tisuća stanovnika Tokija u jednoj noći pet mjeseci ranije, dosad jedine detonacije atomskih bombi nad živućim ljudskim glavama postale su simbolom antinuklearnog pokreta koji je u desetljećima Hladnog rata odigrao istaknutu političku ulogu. Danas kada se organizacije proizašle iz ove tradicije, poput njemačkih Zelenih, svesrdno trude obezvrijediti sav trud iz doba svojih početaka, prepoznavanje anti-nuklearnog djelovanja kao »najboljeg rada za bratstvo među nacijama, aboliciju ili redukciju stajaćih vojski i promociju mirovnih kongresa« u najbolju se ruku čini uzaludnim i jalovim, a u najmračnijoj geopolitičkoj interpretaciji poduhvatom perfidnog zapadnjačkog cinizma.

U službenom proglasu Norveškog Nobelovog odbora koji elaborira zasluge japanskih mirovnih veterana stoji kako je Nihon Hidankyo nagradu za mir zaslužio zbog borbe za »svijet oslobođen od nuklearnih oružja« i »demonstriranja putem svjedočanstava da se nuklearna oružja nikada više ne smiju koristiti«. Na neuvjerljivoj liniji koja horore masovnih pomora gradira prema vrsti kemijske reakcije njihova katalizatora osobno je zaplesao i Joergen Watne Frydnes, mlađahni predsjednik Nobelovog Odbora koji je ovom prilikom izdvojio kako je njihov izbor potaknut željom da se »ojača nuklearni tabu«. Slušajući izjave 40-godišnjeg Frydnesa koji obrazlaže kako nam hibakuša »pomažu da opišemo neopisivo, mislimo nezamislivo i nekako pojmimo neopisivu bol i patnju uzrokovanu nuklearnim oružjem«, dobiva se neodoljiv dojam kako član norveških Laburista, ujedno i stranački kolega friško zamijenjenog glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, ne živi u svijetu koji proizvodi bujice fotografskog i videomaterijala s mogućnošću da nam s maksimalnom neposrednošću dâ vrlo informiranu sliku. Nažalost, lijena mehanika kakvom se osuđuje korištenje navodno jedinstveno razornog ratnog sredstva poslužila je dekontekstualiziranju nuklearnog oružja od humanističkih i moralnih principa pod kojima je ono prije osam desetljeća uopće postalo problematično. Kada se sagledaju prakse modernog ratovanja i danas redovito prakticiran obrazac prema kojem i disproporcionalna ubojstva civila bivaju opravdana ako skupa s njima strada i pokoja proklamirana meta, »ohrabrujuće« ukazanje Nobelovog odbora o 80 godina dugoj nuklearnoj apstinenciji nikako ne može dati uvid u dezintegraciju ideje po kojoj su kolektivno kažnjavanje i ratna odmazda nad nedužnima nešto za što u civiliziranom svijetu nema mjesta. Dok nuklearne glave svjetskih ratnih velesila miruju u sakrivenim skloništima, oko nikad učestalijeg korištenja kemijskog oružja kao što je bijeli fosfor, kazetnih (»cluster«) i »prljavih« radioaktivnih bombi te »bunker buster« bombi koje u jednom mahu uništavaju cijele ulice, tabu ne vlada.

Naši i vaši

U raspravi koja se proteklog tjedna povela o samom konceptu Nobela za mir nije bilo moguće ignorirati činjenicu da ova nagrada, kao i druge usporediva prestiža poput Pulitzerove, ne može izbjeći snažne optužbe oko njene politizacije. S obzirom na to da se peteročlani sastav spomenutog Odbora odabire direktnom političkom odlukom norveškog parlamenta, te da globalni značaj najvrjednije od šest Nobelovih kategorija automatski poziva različite vrste utjecaja koje će kreirati mnijenje norveških vijećnika, ovaj proces nužno sadrži prostor za savijanje kriterija njegova vrednovanja. Prema pravilniku organizacije, povjerljivost o užem krugu nominacija traje 50 godina od dodjele godišnje nagrade, zbog čega do javnosti stižu samo one nominacije kojih pripadnici ograničenog kruga predlagatelja sami obznane. Iako se provoditelji nagrade danas ponose činjenicom da ona »više nije ekskluzivno rezervirana za visoko obrazovane bijele muškarce iz Europe i SAD-a« kao što je bila u najvećem dijelu svog postojanja, rodna, rasna i geografska diverzifikacija dobitnika posljednjih desetljeća nije promijenila njen generalni polit-ideološki kurs. Poput Nobelove nagrade za ekonomiju, koju je Švedska centralna banka dugo nakon Alfredove smrti ustanovila kako bi laude dijelila prvacima neoklasične ekonomske teorije, zlatna medalja s likom osnivača nemalo je puta dodjeljivana ljudima koji su učinili vrlo malo da bi ispunili tražene uvjete o postignućima u kontroli oružja i razoružanju, mirovnim pregovorima te promociji demokracije i ljudskih prava. Sam odbor kroz povijest nije pokazao da se suočen s oružanim konfliktima libi stati na jednu od zaraćenih strana. Ne treba ići daleko u prošlost kako bi se pronašlo ovakve i druge neslavne primjere. Prije dvije godine Nobela za mir dobile su organizacije i pojedinac koji su pažnju polučili ne toliko radi svojih mirovnih zasluga, već zbog ideološkog profila koji se u potpunosti uklapao u prioritete NATO-ove anti-ruske kampanje, a prije njih šest, nagrada je dodijeljena etiopskom predsjedniku Abiyju Ahmedu koji je i tada kao i danas vodio ratove na sjeveru zemlje. Iako su države Zapada u građanskom ratu potiho podržavale njegove neprijatelje, ovaj je potez protumačen kao pozivnica etiopskoj vlasti da se priključi njihovom strateškom krugu, no Ahmed ovu ponudu nije prihvatio pa je ova dodjela, kao i zbog novog građanskog rata započetog lani, danas još kontroverznija nego prije šest godina. Još se problematičnijim ispostavilo imenovanje iz 2009. godine kojim se tada friški američki predsjednik Barack Obama našao u krugu dobitnika i to samo zbog svog obećanja da će povući dio trupa iz Iraka. Do kraja svog mandata, Obama se dobrano potrudio da višestruko dokaže kako zaslužuje nagradu s nekim dijametralnim predznakom, ne samo nastavkom okupacije Iraka i Afganistana, već nezaobilaznim učešćem američke vojske u uništavanju Libije i Sirije. Ako netko može biti sretan zbog činjenice da Norvežani već dodijeljene nagrade ne oduzimaju, onda je to američki demokrat koji je kasnije postao drugi po redu Nobelovac odgovoran za oružani napad na kolege dobitnike. Dok su pod mirovnjakom Henryjem Kissingerom u ratovima u Vijetnamu, Kambodži i Laosu stradali pripadnici Međunarodne organizacije Crvenog križa, pod Obaminim vrhovnim zapovjedništvom u Afganistanu su 2015. godine bombardirani članovi organizacije Doktora bez granica (MSF). Također, dobitnica mirovnog Nobela iz 1991. godine Aung San Suu Kyi trideset će godina kasnije biti pamćena kao predsjednica Mjanmara pod kojom su počinjeni ratni zločini s elementima genocida nad narodom Rohindža. Unatrag posljednjih 25 godina, nemali je broj laureata čija je najistaknutija karakteristika ta da su u zapadnoj Europi i Americi proglašavani borcima za ljudska prava, a u njima neprijateljskim zemljama disidentima i anti-državnim elementima. Uz Bjelorusa Aljesa Bljaljackog, tu se nalaze i iranske aktivistice Narges Mohamadi i Širin Ebadi, Rus Dmitrij Muratov i Kinez Liu Xiaobo, dok su u jeku Hladnog rata ovu nagradu osvajali sovjetski nuklearni znanstvenik Andrej Saharov i tada poljski opozicionar Lech Walesa. Na dugoj listi Nobelovaca koja nakon uvrštenja Nihon Hidankyoa broji 111 pojedinačnih i 28 osvajača među organizacijama, samo se jedan – dobitnik iz 1964. Martin Luther King – može nazvati disidentom Zapada.

Zicer za kukavice

Uz spomenutog Saharova 1975. godine, Nobelov je odbor djelovanje protiv proliferacije i korištenja nuklearnih oružja valorizirao još šest navrata, najprije odabirom japanskog premijera Eisaku Satoa 1974., UN-ovih dužnosnika Alve Myrdal i Alfonsa Garcie Roblesa 1982. godine, pa i Josepha Rotblata i njegove Pugwashke konferencije o znanosti i svjetskim zbivanjima 1995. godine. U posljednja dva desetljeća, za napore u prevenciji ratne zloupotrebe nuklearne energije te osvješćivanje katastrofalnih posljedica korištenja nuklearnih oružja nagrađeni su Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) i njen direktor Mohamed ElBaradei 2005., i Međunarodna kampanja za ukidanje nuklearnih oružja (ICAN) 2017. godine, a popisu institucija i aktivista koji su za svoj anti-nuklearni angažman nagrađeni Nobelovom nagradom za mir Japanska će se konfederacija službeno priključiti 10. prosinca.

Na ovotjednoj medijskoj konferenciji kojom je čelništvo Nihon Hidankyoa prenijelo svoje dojmove, emocije su bile prigušene. Devedesetdvogodišnji Terumi Tanaka koji je bombardiranje Nagasakija preživio kao 13-godišnjak, kritizirao je novog japanskog premijera Šigerua Išibu i njegovu inicijativu osnivanja »azijskog NATO-a« kojom bi se Amerikanci obvezali upotrijebiti svoje nuklearno oružje u obrani Japana, usput se ponadajući da će ga od ove ideje osobno odgovoriti. »Predvodili smo ovu borbu jer smo preživjeli atomsku bombu, ali moram reći da ste svi vi budući hibakuša kandidati. Svi biste trebali u potpunosti razumjeti što to znači«, rekao je dopredsjednik organizacije. Njegov 10 godina mlađi suradnik Toshiyuki Mimaki bio je manje rezerviran, u suzama i nevjerici štipajući se za obraze.

– Nikad nisam sanjao da bi se ovo moglo dogoditi. Mislio sam da će oni koji se snažno bore za mir u Gazi zaslužiti. Slike djece iz Gaze prekrivene krvlju u rukama roditelja podsjećaju me na Japan prije 80 godina. Zbog nuklearne bombe djeca su izgubila svoje očeve i svoje majke. Postali su siročad, naveo je Mimaki neizravno postavivši pitanje koje muči miroljubivi dio svijeta: ako je Nobelov odbor prije dvije godine imao hrabrosti stati percipirane ratne žrtve, što ga je spriječilo da isto učini s mnogo manje kompleksnim sukobom? Iako je među Nobelovim nominacijama koje su javno objavili sami predlagatelji najveći broj njih bio vezan uz humanitarce u Palestini, niti UN-ova agencija za palestinske izbjeglice, niti medicinski radnici, niti humanitarne i ljudskopravaške organizacije, niti novinari iz Gaze – svi potpuno svjesni smrtonosne opasnosti kojoj se izlažu kako bi mogli spasiti pokoju dušu u najgoroj ratnoj zoni ovog stoljeća – očito nisu učinili dovoljno. No hrabri nemaju vremena za jadanje ili čekanje da im kukavice daju samilost, bez obzira na to kakav konačni ishod njihove borbe bio. Nitko to ne zna bolje od članova Nihon Hidankyoa, plemenitih i pomalo romantičnih gubitnika koji bi za ispunjenje svog cilja rastopili sve zlatne medalje na ovom svijetu, domaćinu više od 12.000 nuklearnih bojevih glava koje imaju sposobnost da planet razore nekoliko puta. Onima koji smatraju da oslobođenje planeta od nuklearnog oružja nije realistično, ne preostaje nego ponadati se da je Alfred Nobel s izjavom: »na dan kada dvije vojske postanu sposobne međusobno se uništiti u sekundi, sve će civilizirane nacije zasigurno ustuknuti pred hororom i opozvati svoje trupe« bio u pravu.

79 godina borbe hibakuša​

Organizacija Nihon Hidankyo druga je japanska dobitnica Nobelove nagrade za mir u nepunih stoljeće i četvrt godina, te prva nakon 1974. godine kada ju je za potpisivanje antinuklearnog sporazuma dobio premijer Eisaku Sato. Iako je japanska politika već u doba njihova osnivanja 1956. godine bila temeljito reformirana u skladu s nametnutim pacifizmom, ovaj je savez trebao uložiti mnogo truda kako bi postao prihvatljiv tamošnjem mainstreamu. Konfederacija udruga koje okupljaju žrtve atomskih i vodikovih bombi od postratnog je Japana najprije tražila pravno prepoznavanje koje bi udarilo temelje za isplatu ratnih odšteta, a u seriji tužbi protiv države ishodovala je pojačanu medicinsku skrb za populaciju hibakuša koja je uspješno opravdana argumentom da su za rat i njegove posljedice odgovorni Japan i Sjedinjene Američke Države. Ipak, japanski politički vrh pod neprestanom vlašću Liberalne demokratske stranke preživjele iz Hirošime i Nagasakija nije prihvatio kao ratom zahvaćenu kategoriju zbog straha da će taj potez i žrtvama japanskih ratnih zločina u Kini i Koreji olakšati da potraže financijsku i druge vrste kompenzacija.

O principijelnosti Nihon Hidankyoa svjedoči i povijesna crtica prema kojoj su odbili proglasiti se nacionalnim borcima te na taj način doći do privilegiranog položaja, čime su zadržali svoju dosljednu antiratnu agendu, a na njenom su tragu pokrenuli i inicijativu kojom će od SAD-a zatražiti da se ispriča za detoniranje atomskih bombi te da poduzmu sve mjere da ostatak arsenala uklone. Naravno, s očekivanim rezultatima. Prema podacima kojih je prenio Associated Press, u Japanu trenutno živi oko 106 tisuća ljudi koji su preživjeli atomsko bombardiranje, s prosječnom dobi od 85 godina, a tijekom godina japanska je vlast evidentirala kako se ukupna masa ljudi koji su preživjeli inicijalne nuklearne udare kretala oko brojke od 650 tisuća. Većina njih koji nisu imali luksuz da dočekaju starost nastradali su od posljedica bombi – opeklina i direktnih ozljeda, izloženosti radijaciji, karcinoma te drugih bolesti pospješenih slabim imunitetom. S obzirom na to da brojnost članstva Nihon Hidankyoa (očekivano) opada, čelnici organizacije istaknuli su nadu kako će Nobel potaknuti mlađe članstvo i potomke hibakuša da nastave njihov rad te se aktivno uključe u kampanju ukazivanja štetnosti nuklearnog oružja.