Prije 40 godina, točnije 27. lipnja 1981. godine u Klinici za ortopediju u Lovranu napravljena je prva transplantacija kosti u ovom dijelu Europe.

Radi se o transplantaciji bedrene kosti tada 20-godišnjem mladiću kojem je dijagnosticiran agresivan tumor na dijelu bedrene kosti i za kojeg se kao jedina realna opcija tada činila amputacija noge kako bi se spriječilo daljnje širenje tumora.

No, zahvaljujući tada mladom lovranskom liječniku prof. dr. Borisu Nemecu, odlučnom u namjeri da pokuša primijeniti ovu metodu u svojoj matičnoj bolnici, danas 60-godišnji Luka Podravac iz Dugog Sela Lukačkog hoda, bavi se pčelarstvom, voćnjakom, brojnim popravcima u kući i oko kuće te svojim voljenim unucima.

Nemec je te 1981. godine, unatoč skepsi svojih kolega, otputovao u Moskvu u tadašnjem Sovjetskom savezu koja je jedina uz Sjedinjene države tada imala koštanu banku, pronašao odgovorajuću kost i zahvaljujući suradnji lovranske bolnice s »3. majem« u jednom se danu vratio u Lovran i nakon pet sati Podravcu je uspješno presađena bedrena kost.

– Ruska kost je dobro. Malo, doduše, šepam na tu nogu, no ne treba mi proteza koju sam prije nosio, ne trebam štap, kaže Podravac.

Nesreća na radu

U Rijeku je iz okolice Virovitice došao pohađati treći razred srednje škole i to zahvaljujući upravo »3. maju«.

– Išao sam prve dvije godine u opću srednju, tada je to bio takav sustav kad se nakon drugog razreda srednje škole biralo usmjerenje. Dobro mi je išla škola i dogodilo se to da je riječki »3. maj« tražio učenike koji bi pohađali brodograđevno-industrijsku školu.

Pošto moji roditelji nisu imali novca, prihvatio sam stipendiju i došao u Rijeku gdje sam završio smjer brodocjevar, u tadašnjem BIŠ-u u kojem sam čak i stanovao. Nakon završetka srednje škole počeo sam raditi u »3. maju«, što je bila i moja obaveza kao stipendista, no, nažalost, to nije potrajalo dugo, prisjeća se Podravac.

Iako je u »3. maju« radio i kao srednjoškolac na praksi i to na brodovima »Bribir« i »Ledenice«, službeno je u riječkom škveru zaposlen nakon završetka srednje škole u rujnu 1980. godine.

– Počeo sam raditi u rujnu i radio mjesec dana prije nego što sam nastradao. Nesreća se dogodila pet minuta prije marende na kineskom brodu koji smo radili. Radnik je pustio cijev koja mi je pala na nogu i slomila je.

Tog čovjeka više nikad nisam vidio, znam samo da se zvao Adam. Mi smo bili u dimnjaku broda koji se zvao You Yi što bi trebalo na kineskom značiti prijateljstvo i ja sam samo htio još prišarafiti bragu prije marende, kad je na mene pala cijev.

Moj brigadir Milan Tuta nosio me s broda na rukama, liječnik u »3. maju« mi je rekao da je noga slomljena i tako sam završio u tadašnjoj bolnici Braće Sobol na Sušaku, prisjeća se Podravac nemilog događaja.

Tumor razarao kost

S ovom nesrećom na radu počet će njegov put koji će ga kroz godinu dana voditi od Bolnice braće Sobol na Sušaku do Klinike za ortopediju u Lovranu.

– I dok sam tako bio u gipsu dobio sam napad slijepog crijeva i nakon operacije počelo mi je oticati koljeno. U sušačkoj bolnici utvrdili su da je riječ o tumoru na femuru koji se brzo razvijao i bio agresivan te razarao cijelu kost.

Potom su me poslali u lovransku bolnicu. Nikoga nisam poznavao, nisam poznavao doktora Nemeca kad sam došao u bolnicu, gdje mi je jedan primarijus, ne sjećam mu se više imena, koji je bio u sobi s još tada mladim doktorom Nemecom, objasnio situaciju.

Primarijus mi je ponudio dvije solucije, a jedna od njih je bila amputacija. Na spomen amputacije doktor Nemec koji je sjedio iza primarijusa odmahivao je glavom, a druga solucija koju mi je primarijus tada iznio bila je transplatacija kosti.

Transplantacija u Lovranu tada još nikad prije nije rađena, no na spomen transplantacije doktor Nemec potvrdno je kimnuo glavom. Primarijus mi je rekao: Mlad si. Ovakva transplantacija kosti kod nas nije rađena, no ako želiš, možemo pokušati, kaže Podravac.

Ostalo je povijest. Prof. dr. Nemec već je ranije surađivao s »3. majem« koji je imao predstavništvo u Moskvi, pa je predstavnik poduzeća na njegovu molbu otišao na razgovor u moskovsku koštanu banku iz koje su lovranskim liječnicima poručili da dođu po potrebnu kost.

Dok su u lovranskoj bolnici Podravca pripremali za operaciju, Nemec je, kako je sam jednom rekao, krenuo s aluminijskom kantom u Moskvu.

U moskovskoj koštanoj banci dočekali su ga veliki frižideri s kostima i on je prema rendgen snimci odabrao odgovarajuću veličinu.

Drugi dan je taj dio bedrene kosti stavio u kantu sa suhim ledom i krenuo na avion koji je trebao doći na Krk oko sedam sati navečer. Operacija se nastavila iste te večeri nakon što su Nemec i »ruska« kost stigli na Krk.

– Tek sam poslije doznao koliko se doktor Nemec zauzeo za mene, ishodovao sve potrebene dozvole koje su mu bile potrebne za nabavku kosti iz koštane banke koje su tada postojale samo u Rusiji i Sjedinjenim Državama.

Neizmjerno sam mu zahvalan. U lovranskoj bolnici sam bio prezadovoljan s medicinskim sestrama koje su nakon operacije i mojeg oporavka, koji je bio dug, brinule o meni.

Posebno sam zapamtio sestru Bojanu Mavrinac koja me budila nakon operacije, poslije me hranila i koja mi je, ukratko, puno pomogla u oporavku.

Tu su i fizioterapeuti koji su sa mnom vježbali nakon operacije. Sama operacija je bila zahtjevna i trajala je oko pet sati. U njoj je osim doktora Nemeca sudjelovao veliki medicinski tim lovranske bolnice, kaže Podravac.

Uspješan oporavak

Podravac se uspješno oporavio od operacije, koja je zahvaljujući angžmanu i entuzijazmu mladog liječnika za njega završila prilično poštedno.

– Kako sam se s 20 godina osjećao kad sam čuo riječ amputacija? Mislio sam da ću umrijeti i rekao sam: Bože, daj mi još barem pet godina. I ja sam, evo, dosad dogurao 40 godina od operacije. Tumor srećom nije metastazirao, no ta mi je godina ostala u vrlo lošem sjećanju.

Nedugo nakon operacije umrla mi je mama, bila je još mlada i sjećam da sam joj na sprovod išao na štakama. Još sam neko vrijeme ostao zaposlen u »3. maju« koji mi jako izašao u susret, no većinu vremena, nažalost, bio sam na bolovanju.

Potom sam se vratio u Viroviticu i zaposlio se u poduzeću Rapid u kojem sam proveo 14 godina. Inače, moram vam reći da sam se ja u poslu pomalo i forsirao i jednom sam i slomio presađenu kost, taj njezin ruski dio.

Doktor Nemec me je bez ikakvih problema pregledao u svojoj privatnoj bolnici u Matuljima, poslao me ponovo na Sušak i rekao da se izvadi vijak koji se odšarafio kod tog pada. Kad razmišljam o transplantiranoj kosti, mislim da mi je trebalo osam do deset godina da ona sraste sa mnom, da je počnem doživljavati kao svoj dio tijela, no sad smo, evo, 40 godina zajedno.

U međuvremenu sam se oženio, dobio troje djece koja su danas već odrasla, i sami roditelji, tako da imam i troje unučadi, unuke Tina i Tea i jednu unuku Emu. Imam dvojicu sinova i kći koja je poput moje sestre koja živi i radi u Rijeci, također medicinska sestra i studira uz rad.

Kad je moje virovitičko poduzeće Rapid otišlo u stečaj, poslali su me na biro, tako da sam silom prilika otišao u invalidsku mirovinu. No, ja se ne žalim. Već 20 godina bavim se pčelarstvom, tu mi pomaže supruga, sada, doduše, nešto manje jer se zaposlila.

Danas puno vremena provodi u prirodi, mi vam ovdje svi imamo velike bašte, pa osim pčela uzgajam i voćke, te sam uspio nacijepiti 200 voćaka. Sve što mogu napravim sam, tako da sam nedavno na našoj kući postavljao stripor-fasadu, sve sam napravio sam, ponosno ističe Podravac.

Staračke boljke

Sveukupno je u Rijeci proveo šest godina i rado se prisjeti svoje riječke mladosti.

– Bilo mi je lijepo u Rijeci, često smo išli na kupanje, izlazili u Palach. Jedino što je nama Slavoncima u Rijeci problem jest što je kod vas posvuda tako puno uzbrdica, a mi s ravnice nismo navikli na brdo.

Zašto sam dobio tumor, nikad nismo doznali, moguće da je i od stresa koji mi se zaredao jer sam dotad bio savršena zdravlja. I danas sam dosta dobrog zdravlja, malo gubim sluh, malo vid, no to je sve normalno, starački.

Zanimljivo je da su mi prije pojave koronavirusa dijagnosticirali gubitak mirisa, anosmiju. Eto, mene očito pogađaju pomalo nesvakidašnje bolesti. U ovih 40 godina od dijagnoze raka kostiju i transplantacije kosti nisam se nikad štedio jer nisam želio živjeti u strahu.

Uostalom, onih mojih pet godina za koje sam molio Boga kad sam s 20 godina doznao da imam agresivni tumor kosti, odavno je prošlo, zaključuje Podravac.

Boris Nemec: Otišao sam u Moskvu s ručnim frižiderom

Prof. dr. Boris Nemec u jednom od razgovora za naš list, povodom dobivanja nagrade za životno djelo Općine Matulji, upravo je ovu transplantaciju bedrene kosti naveo kao jedan od svojih značajnih uspjeha.

– Otišao sam u Moskvu s ručnim frižiderom, u sovjetski institut, izabrao kost, javio kolegama da drugi dan pripreme salu, da avion stiže oko 17 sati navečer i da ćemo oko 20 sati raditi transplantaciju.

S frižiderom i kosti morao sam na avion. Interesantno je bilo na aerodromu gdje sam morao proći najmanje pet-šest kontrola. Oficir me pitao što to imam, ja sam mu odgovorio da imam kost. On me pita čiju kost, a ja sam odgovorio ljudsku.

Onda su došli i ostali njemu nadređeni, pa ponovo pitanja. Na kraju sam im rekao da ću otvoriti frižider i pokazati im kost u ledu. Skočili su i rekli »ne« i tada me pustili.

Navečer smo došli u bolnicu, operacija je trajala oko pet sati i to je bila prva operacija koja se napravila ne samo u bivšoj državi, već i u ovom dijelu Europe, prisjetio se Nemec za naš list.