ZAGREB – Da čovjeka sa strane nanese put, prvi put, u zagrebačku četvrt Cvjetno naselje, jamačno bi pomislio da se tu radi o sjajnom mjestu za život. Mir, tišina, zelenilo, hladovina, pa još u ljetno doba kad nastava nije počela i kad sve podsjeća na ljetnu siestu. Na prvu, idila vlada i u Studentskom domu Cvjetno naselje. Evo su i majstori od kista taman prekinuli na čas redovito ljetno bojenje zidova teretane, pa zapalili cigaru.

No, ima idila, ali ima i neizvjesnost, pa još protkana tugom, razočaranjem i nemoći onih Zagrepčana što su još uvijek, od potresa 21. ožujka, umjesto u svojim domovima, privremeno u sobama dvaju paviljona Studentskog doma. Njihovi domovi čekaju Zakon o obnovi Zagreba, a njih 289 svejedno se iseliti mora do 15. rujna jer studenti dolaze. Vlada im je poručila da će im se smještaj naći, no njima to još uvijek ne znači ništa. Naslušali su se obećanja i do sada pa su tu gdje jesu, u četvrti koja je nekome idila, a nekome pokora.

Nije naša ekipa bila jedina koja ih je posjetila jučer. Bilo je tu još kolega, a sve zato što su im navratili i predstavnici Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i imovine da im, pojednostavljeno rečeno, kažu kakva im je sudbina i daju neku novu šansu. Pred paviljonom u kojem će ih, malo kasnije, po troje primati državni činovnici, polako se počeo formirati red.

– Dobar dan, mi došli napisati priču – velimo.

– Neka vas, svaka priča dobro dođe – na to će Biba i Martina.

Martina bježi od objektiva. Kaže, ona je samo podrška žutima. Žutima!?

– Tu u domu ostali su većinom žuti koji nisu dobili rješenje i crveni koji su dobili rješenje, ali ne mogu stan za najam – pojašnjava nam Martina.

Stali u red

Žuti, crveni i rješenje!? Tu sada priču treba vratiti do onih oznaka što su se nakon potresa lijepile po stradalim zgradama, kućama, stanovima. Crvene oznake znače da je objekt neupotrebljiv, zelene da se u njega može, a žute oznake su i zgradu i čovjeka otjerale u svojevrsan limb jer su djelomično upotrebljive, ili taman toliko oštećene da njihovi vlasnici nisu ‘zaslužili’ subvenciju najma od strane grada, odnosno države.

– Žuti su odbijeni od strane države i grada i praktički nemaju kamo. A nakon potresa su nam govorili da ćemo svi biti zbrinuti. Nije tada bilo ni žutih ni crvenih, ni zaštićenih stanara, ni ovakvih, ni onakvih. No, to se promijenilo – vele Biba i Martina.

– Pa što bi žuti sada trebali napraviti!? – pitamo.

– Vratiti se u ruševan stan – kaže Martina.

Stradala im je kuća na Lašćini, a više i ne broje dane koliko su u Domu – Cilika i Jozo Tokić / Foto: D. JELINEK

A žuti bi da barem, baš kao crveni, mogu tražiti stan za najam, koliko god to u Zagrebu bilo teško i skupo. Država neka i njima pokrije najam, režije će plaćati sami. Plaši tek, kažu, činjenica da se pokazalo kako država kasni s plaćanjem najamnine. Najmodavci, dakako, za kašnjenje nemaju sluha, pače u gradu u kojem se, kako nam kažu, i šupe na brzinu pretvaraju u stanove, traži se i kapara za prvi mjesec. Zato su danas mahom žuti stali u red. Da čuju koliko je istine u informaciji da će ih se zbrinuti do 15. rujna i povratka studenata. Zbrinuti valjda da, samo kako i gdje!?

– Do nas je došlo da će se, ako ništa drugo, naći alternativa nekog hostela blizu Arene Zagreb – kazuje Biba.

Ili to, ili pravo na subvencionirani najam, ako ga žuti, u ponovljenoj proceduri, zasluže. Žuti su, naime, već jednom odbijeni.

– Danas se rješava naša budućnostjer moramo izaći iz centra. Ni mi ne znamo što će biti, ni što će nam danas ponuditi – kazuje nam Cilika Tokić dok čeka svoj red zajedno sa suprugom Jozom.

I do nje je došla neslužbena informacija da će samce smjestiti u hostel, nemoćnima i starijima ponuditi smještaj u domovima, dok će obitelji s djecom dobiti pravo na najam. Obitelji Tokić stradala je kuća na Lašćini. Više i ne broje dane koliko su u Domu. Nije prvi put da ostaju bez krova nad glavom. Prva kuća stradala im je u Lasinji u ratu, a drugu je, kažu, srušio Bog. I da, za onu prvu nisu dobili ni kune naknade. Pitamo hoće li biti snage za novi početak. Uzdaju se u djecu, dva sina koji su također tu u Domu.

»Isprazniti« paviljone

– Možda djeca uspiju štogod. Kuća će se obnoviti samo ako država pomogne. Ma da nam kažu: evo novac, evo nadzor, a vi napravite sve u roku mjesec dana, pa ja bih šator stavila u dvorište i napravila svoju kuću. Ne trebam nikakav smještaj. Ako novca ima, kako naš Plenki kaže da ima, pa dajte ljudima da rade – sumira Cilika Tokić.

Čak se malo i nasmijati uspjela. Ono manje smiješno je činjenica da su i ona i suprug od stresa, šoka, corona pravila, života na koji nisu navikli, i oboljeli. Jak je tek, kaže Cilika, duh.

Mario Župan, pomoćnik ravnatelja Studentskog centra u Zagrebu, pojašnjava nam kako su predstavnici ministarstva došli ne bi li kazali građanima smještenim u Domu da im je omogućeno da podnesu još jednom zahtjev za rješavanjem statusa, bez obzira na stanje objekta. Traži se time rješenje da se mogu iseliti do 15. rujna radi povratka studenata koji imaju subvencionirani smještaj temeljem pravilnika Ministarstva znanosti i obrazovanja. Studentski centar je, valja priznati, učinio sve što je u njihovoj moći, riješio ponajprije smještaj i prehranu. Sada valja ‘isprazniti’ dva paviljona u kojima su 493 kreveta. Negdje oko 12.30 predstavnici Ministarstva počeli su primati građanstvo, žute uglavnom, one koji su ostali u zrakopraznom prostoru.

– Ostavili smo podatke koje već i imaju. Sada će nas nanovo zvati, a što će riješiti, ne znamo. Staro rješenje je nevažeće, dobit ćemo novo. Vjerojatno će nam ponuditi neki smještaj – govore nam Tokići po završetku razgovora s ljudima iz Ministarstva.

Najam ili hostel!? Jučer se ništa konkretno nije znalo. Na pitanje novinara bi li u hostel, Kata Vrebac priznaje da radije ne bi.

– Ja bih u svoje, da si mogu sama prati, skuhati, nešto na žlicu. Već su nam se crijeva prilijepila za kičmu – smije se, škrto nekako, gospođa Kata.

Inača, ona je jedna od onih »bogatašica« iz Ilice, sa svojih 30 kvadrata i zidom kroz koji sada vidi susjedu u stan, ali je svejedno ‘žuta’. Da je mrvu nade donio posjet djelatnika Ministarstva priznat će Gabrijela Drndelić. Ali, više je, veli, neizvjesnosti.

– Znate, kad vas jedanput netko odbije, a onda nakon nekog vremena sve što nije vrijedilo, odjedanput počinje važiti, tad je malo nade i puno skepse. Konkretno nismo čuli ništa, samo smo dali svoj potpis da bi se naši prijašnji zahtjevi stavili u proceduru. A što očekujem!? Iskreno, ništa. Jedino što očekujem je da 1. rujna neću završiti na ulici. A gdje ću završiti, na koji rok, opet je neizvjesno – kazala je novinarima Drndelić.

Novinari joj na to zaželješe puno sreće. Kamera RTL-a snima skulpturu u dvorištu Doma, ženu što svira frulicu. Paralela sa zadnjom rupom na svirali je očita, samo ovdje je u igri 300-tinjak ljudi, a ne rupa na svirali, ljudi mahom »žutih« kojima je jučer država dala novu šansu, lako moguće zadnju, da pocrvene.