Teško je njegovo lice ne zamijetiti pa bilo to i u mnoštvu, recimo na otvaranju kakve izložbe. Ma, još je teže, ako nižepotpisanog pitate, ne primjetiti cipele što ih na nogama ima.

Besprijekorno kvalitetne, blistave, crne dakako. Takve se u običnim trgovinama ne kupuju. Nema druge nego pitati onog tko ih nosi gdje ih se može nabaviti. I baš kao da samo to pitanje čeka, Josip Joško Tešija sipa podatke k’o iz rukava.

Nema njemu draže nego biti od pomoći. Je li ga takvim učinila skoro pa 30 godina duga karijere manekena i modela, ona koja još uvijek traje pa ga zato zovu najstarijim aktivnim modelom u nas, ili su mu tu srdačnost usadili otac i mati, ako ne i prateta njegova još dok je bio dječarac iz Cetinske krajine!? Vrijedi makar pokušati otkriti.

Evo nas pred Galerijom »Kranjčar« gdje Josip Joško Tešija radi kao kustos. Taman mete pred jednim od najugodnijih izložbenih prostora u Zagrebu. Dok gazimo preko puta na kavu, pozdravlja se Joško sa starim dobrom labradorom čiji gazda uz smijeh veli da će mu opet psa udebljati.

A onda je preko ceste prošla gospođa što se od glave do visoke pete baš zrihtala, uredila, bar se tako laiku čini. Ma, Tešija nezadovoljno vrti glavom.

– Ne nosi se to tako. Kad dođe kući noge će joj otpast’. Iz kukova treba hodati na ovolikim petama, a ne da ti leđa rade – govori.

Novinar prešućuje da se njemu tu sve čini na mjestu. Ali, nije novinar te suknje i visoke potpetice pistom šetao. Joško jest. Pa kad je ona taj koji je svjetski pistama šetao ima pravo i na kritiku.

Samo, nema tu nikakve zle namjere, već baš naprotiv.

– Kroz život naučiš tri velike stvari: jednostavnost, povučenost i skromnost. Kad radiš s velikanima dizajna, svjetskim umjetnicima od njih to naučiš. Jer, oni tako žive – ističe Joško.

Predrasude

Ali, lako je imati predrasuda prema tom modnom svijetu, garant ih je imao i on kada je sa svojih 25 ušao u svijet mode.

– Naravno da imaš predrasuda! Dođeš ispred Karla Lagerfelda i misliš: ajme, ovaj je sigurno uštogljen, umišljen, bit će da nikog ne voli i ne vidi osim odabranih. A on dođe, klepne te po ramenu, razbija s vicevima strah – priča Joško.

Sad će poznavatelji Dalmatinske zagore kazati kako u Joška straha nema jer ga je suri kamen tako naučio.

– A na, imamo mi Vlaji straha uvijek i to zbog odgoja. Uvijek je bilo: »Muči! Nemoj! Di ćeš ti!? Zašto dižeš glavu!? Nemoj da te tko čuje!«. Mi doma k’o u nekom malom pritvoru, a kad odeš vani, sve normalno – kaže Joško.

Zato njegova mati Ana, kad mu vidi fotografiju na naslovnici kakvog modnog časopisa, još uvijek zna suprugu Ivanu kazati: »Vidi ga Ivane, on se igra!« Eh, Zagora…. Reći će Joško da je tu i da je to i ljepota i surovost, i dobrota i zavist.

– Ona ti da i oduzme, oslobodi te i zatvori te. To je Zagora. Ali je opet i draga i lijepa, i voliš je. I kad dođeš dole, odmah ti srce tuče ljepše, bolje. Taj zrak, ti ljudi…. Debela, tvrda fasada ispod koje su svi dobri ljudi – ističe Joško.

Reklo bi se, on je sa svojim manekenstvom zapravo krčio puteve današnjoj mladosti. Kao da je lako bilo doći kući majci i reći da će u manekene!

– Ne samo to, već sam u sve to ušao u kasnim godinama. »U suknji!? Pa baš on mora u suknji!?«, govorili bi. A zašto!? Muškarci u suknjama su ratove vodili. I znate što još!? Ona je tako ekonomična!

Lijepo se čovjek osjeća u njoj, lepršavo, slobodno, jako, snažno. Uostalom, svi smo nekad nosili suknje, a onda su žene ušle u muške hlače – podsjeća i objašnjava Joško.

Suknja! Znali su mu i žene i muškarci govoriti: »Tebi to stoji. Ti nisi feminiziran. Ti si u tom muško.«

– Ne znam zašto, ali to im je glavna rečenica. Jednom sam krenuo u haljini na reviju, zovem taksi, taksist mi otvara vrata i kaže: »Kako vam dobro stoji ta haljina, k’o da ste neki stari faraon, moćni. Ja ću vam otvoriti vrata!« – sjeća se Joško.

Život na selu​

Kako god okreneš, za nositi suknju i haljinu treba muškarcu i hrabrosti i mota. To nas vraća opet do djetinjstva mu.

– Ja sam iz Sinja, ali uvijek kažem da pripadam Ogorju Gornjem, selu odakle mi je otac i da je ono moje prvo obitavalište selo Lučane u kojem je živjela tatina prateta Marija. Mi smo nju obožavali, a ona nas. Tamo sam proveo djetinjstvo – kazuje Joško.

U Lučanima je naučio kako se živi na selu, bavi stočarstvom, poljoprivredom, kako preživljavati.

Prateta Marija je moj životni uzor. I moj modni uzor. Kako je ona samo nosila tu odjeću narodnu! Svako jutro se budila u tri sata, onda muzi krava, pa se sredi i u Sinj. Podijelila bi mlijeko po kućama, došla kod nas točno u 7.30 da mi može dati koji dinar da kupim sličice – nogometaši i ZOO – na putu do škole.

Popila bi kavu, eventualno bijelu, i natrag. Pet kilometara s magaretom u grad, pet do sela, pa onda opet radi – sjeća se Joško.

Pamti Joško pratetine radničke cipele na nogama, pa suknju, treveršu, kako bi u kvadrat uvezla konop na prsima da joj drži triješće kojim se uprtila.

– Pa to je avangarda! Avangardu je stvorila Dalmatinska zagora. A kako?! Nisu oni znali da je stvaraju, nego su je stvorili jednostavnošću i ekonomičnošću, a sve da bi preživjeli. Napravili su čudo u arhitekturi i odjeći, jer grad je bio buržoazija i kič – ne dvoji Joško.

Sprovodi

Susreo se tako Joško s avangardom praktički kao dijete. Pri tom, a vezano za avangardu, priznaje da je volio – sprovode!

– Volio sam ih jer bi se tu, na selu, ljudi tad sredili, dotjerali. Ta odijela… Ta tamno modra i crna odijela! Te ispeglane košulje, a na njima miris trave, ako je ljeto pa se kosilo. Te cipele radničke.

Ruke izbrazdane, žile. Žene i taj plet na njima. Svi u crnom, a onda najedanput bijela košulja! To nema nigdje! Zato volim Dolce&Gabbanu jer su za tradiciju uzeli Siciliju, a Sicilija i mi smo k’o isto.

Etnografija je dala modu! Selo je dalo avangardu u arhitekturi i modi! A grad je dao luksuz – tvrdi Joško.

Samo, premda mu je pod prozorom bila avangardna modna pista, Josip Joško Tešija u posao modela kreće u godinama koje su, za ovaj posao u startu one kasne.

– Ne bih ja nikada otišao u ovaj posao da nije bilo Kristine Bangoura iz Midikenn i Xene Loredane Županić koja je supermodel i živi u Milanu – priča Joško.

Taman je izašao iz Domovinskog rata kad su ga primijetili onako mladolikog. Pa su ga nagovorile da se okuša i bile mu potpora. Prva adresa bio je Milano, druga Pariz. A što su na to rekli roditelji!?

– Rekli su; ajde pa šta bude, lako ćeš se vratiti. Ćaća je dodao da je lijepo putovati, pa neka odem vidjeti malo svijeta – smije se Joško.

Prvi posao bio je Valentino, drugi Jean Paul Gaultier. Odmah vrh.

– Valentino je imao jedan prijateljski odnos, bio pun razumijevanja i interesa za svoje ljude. Valentino od početka 60-ih plovi jahtom našom obalom. Znao je tako govoriti da Dalmatinci imaju u licu nešto aristokratsko i konjsko. Kako je to jednom rekao, ja sam počeo rzati, haha! – priča Joško.

Audicije, kastinzi, sve je to postalo njegov život i dobro je, kaže, prolazio. I lakše je, kaže, bilo vani nego kod kuće.

– Kao da smo zahtjevniji, kao da nam dizajneri žele biti bolji od najboljih. Teže je izaći pred publiku. A imamo mi svjetske dizajnere – veli Joško.

Nabraja Joško, spominje Loredanu Bahorić, Tomislava Bahorića, Nadu Došen, Đenisu Pecotić, Anu Kujundžić, Tomislava Jerčića…. Spominje se kako je Mileni Rogulj nosio reviju, instalaciju pravu, pa se prepao kako će.

Velika naša novinarka Ana Landvaj tad mu je bila podrška. A i ta instalacija dokaz je da je rijetko kad Tešija nosio ‘normalnu’ odjeću na revijama.

– To je i moja mati rekla: »Bože, da je meni tebe vidjet’ u klasičnom odijelu. Ženit se nećeš, pa makar tako« – smije se Joško.

To je valjda to »prokletstvo« onih koji mogu pistom iznijeti ama sve. Reći će tako Joško da »nema beštije koju nije na sebi imao«.

– Zmije!? To je meni »Dobro jutro, Hrvatska«. Zmajeve, konje, mačke i pitome i divlje…Čak i vodeni japanski zmaj – kaže Joško.

– Japanski zmaj? Ne znam ni što je to!? – priznaje novinar.

– Nisam znao ni ja. Ali taj kad te ugrize odmah na šivanje – na to će Joško.

Negativci

Sporazumio se on i s tim zmajem oštrih zuba, prišao mu sa simpatijama kao da je kućni ljubimac kakav u pitanju, recimo šas, konj, pa i zmija, sve životinje koje voli. Bit će da je i ta sposobnost zaslužna za to da je Josip Joško Tešija nekim dizajnerima i umjetnicima muza.

– Usudim se reći da sam prvi uveo u nas izraz muza. Vani kad kažeš muza to je normalno. Ovdje čim kažeš muza krenu s tim da izmišljaš, da kakve muze u Hrvata. Ali, ako meni dizajner kaže da sam mu za sljedeću reviju inspiracija, u čemu je problem!?

Pa Eugenu Varziću sam bio muza za veliku sliku. Đeni Pecotić i ja četvrti projekt ove godine radimo. A Slavka Pavić je rekla da želi prije smrti imati, snimiti akt. Pa kad ti dođe gospođa Slavka i kaže: »Ti si moja muza!«, što je tu grijeh!? Ja ne vidim grijeha – strastveno će Joško.

Spomenuo je u tom kontekstu Joško i našeg strip-crtača, ilustratora Danijela Žeželja, kako ga je onomad nazvao da mu prizna kako je dobio inspiraciju gledajući Joškovu fotografiju. Čini se novinaru to razumljivo, lako je zamisliti Tešijino lice u nekom stripu ili filmu i to u ulozi upečatljivog negativca.

– Tim više što su u SF-ovima ili hororima negativci uvijek najbolje odjeveni. Na njima se najviše radi, od maske do odijela – ističe Joško.

Duga je Joškova karijera, taman da ga se pita kad je bio onaj najbolji, koje je to njegovo zlatno doba.

– Prije pet, šest godina – iznenadi nas odgovorom Joško.

Ima on za to i dobro objašnjenje.

– Tad, jer sam se malo popunio. Prije sam bio toliko mršav da su me se ljudi bojali. Mati se uvijek plašila da nisam bolestan, koliko sam joj blijed bio. Sada izgledam sebi najbolje – veli Joško.

Lako što je on sam sa sobom zadovoljan, ma na snazi je, kaže, u svijet mode i trend da se traže modeli koji su prošli 50 plus poput njega. Evo, u Parizu, nedavno, na reviji visoke mode sve ženski modeli iz 90-ih, kaže Joško.

– Mislim da smo mi imali taj kemeleonski, drugačiji izraz, koji nove generacije nemaju, a ako ga i imaju malo traju. Danas se pojavi model, nosi dvije, tri revije i nestane – kaže Joško.

Valjda je, veli, došlo do velike, prevelike brzine života i prebrzog razvoja tehnologije, velikog jaza među ljudima. S druge strane, što je na njemu bila veća šminka, više perika, više dizajnerskih ideja, to je on, kako kaže, bivao bolji.

– Ja mogu iznijeti sve! Da sam najumorniji, najneraspoloženiji, gripozan, ja izgledam dobro. I hoće me fotoaparat! – naglašava Joško.

– Sad će kritičari reći, evo ga hvali se – velimo mu.

– Neka kažu. Svatko ima svoje – na to će Joško.

Ne uzrujava ga ništa tog tipa jer ne pripada on nijednom lobiju i jer se vodi s tri dobra pravila.

– Nikad ne radi zlo, a ako ga i napraviš nehotično, ispričaj se. Drugo, ne idi u posao preko leševa. Treće, ne ogovaraj. Poštuj ta pravila i u svakoj radnoj disciplini otvorit će se sva vrata – ističe Joško.

Nema u njega, reći će, ni osjećaja da je slavan, ni da je uspio, a znaju mu ljudi to kazivati. Kaže: »Kako ću bit’ slavan kad na Trg u Narodne novine u šlapama ljetnim i bijelim čarapama!?«

– Ma, život je jedna velika jednostavnost – poručuje.

Tvrdi to onaj koji je upoznao Ornellu Muti, Chaterine Deneveue, družio se s Grace Jones, sa svim modelima što običnom smrtniku padaju na pamet.

– Ljudima je svega puna kapa, hoće se svatko samo razveseliti! Samo osmijeh i veselo! Kad ti je najteže, veselo – uči Joško.

– Ja sam svejedno mrvu ljubomoran, na sva ta druženja s lijepim ženama – iskreno će novinar.

Smije se na to Joško pa ističe kako su te lijepe žene sve znale za Dalmaciju! Dubrovnik, Pula, Hvar, pa Split, tim redom, kaže Joško. Smje se, jer moraš biti veseo, u životu, u poslu.

– Moraš bit veseo, jer s veseljem razbijaš strah. Strah je najgori. I zato sam uvijek nasmijan, jer strahu ne dam gušta – ističe Joško.

Samo hrvatsko

Ima tu logike. Prisjeća se, naime, novinar kako ga je bilo strah pitati Joška odakle mu te dobre cipele i kako je tog straha nestalo u veselju. Inače, cipela, čarapa, donji veš, a i većina gornjeg – sve hrvatsko!

Hrvatski je i nakit, zaštitno je on lice za nakit što ga dizajnira Smiljka Pranjić, Ivan Midžić i Lapidarij. I gdje god po svijetu dođe, svi pitaju otkud mu nakit i odjeća. Nego, ona zgodna dama koja je loše hodala na visokoj potpetici, što ćemo s njom!?

– Visoka potpetica se koristi kratkoročno. Sav glamur svjetski što ga vidimo, svi oni dođu na visokom potpeticama predstaviti svjetske marke, prohodaju crvenim tepihom, predstave se i odu doma.

Na ulici ih takve vidjeti nećeš. Ono što valja gledati i paziti, a sad pričamo o cipeli, je da vam je efikasna, ekonomična i da vam služi nozi. Da je cipela ortopedija, a ne da ste vi žrtva cipele. Ali, ima i nešto važnije.

Nemojte na sebe stavljati puno robe, puno slojeva. Što manje odjeće i da je kvalitetnija, da je hrvatski dizajn, a ne omatanje i zamatanje – podučava Joško.

– Eto nas opet do one avangarde što se gledala sa sinjskog prozora – primjećujemo.

Taj tren Joško se sjetio još nečega.

– Žene iz Neorića i Muća dolazile bi prodavati kupine, krajem kolovoza i početkom rujna. Nijedna revija visoke mode ne može im ni blizu! Strukići, plisirana kotula, debele čarape, muške cipele, košulja zavrnuta do lakta, bijela, košara na glavi puna kupina, naušnice se tresu zlatne, a njih tri pjevaju… To je revija! – sa sjajem u očima prisjeća se Joško.

Avangarda koja polako nestaje. Avangarda koja je enklava i koja, kako veli, traži strogo, decentno, geometrijski oblikovano. Da je pak baš on čovjek za nositi avangardno prepoznali su mnogi poput, primjerice, Helmuta Langa, Andreasa Kronthalera, Brigitte Lacombe…

I fotografi, kaže, vole tu njegovu dugu glavu, majstori strani, ali i naši kao što su Mare Milina, Mare Bratoš, Ivan Posavec, Juraj Vuglač…

– Pa pitaju strani modni dizajneri i fotografi: »Je li ti netko aristokrat!? Mora da su tvoji aristokrati!« Itekako, ha, ha – smije se Josip Joško Tešija.  

Ne znaju oni što mu mati kaže kad iz svoje crne boje zađe, istinabog rijetko, u odjeću što na sebi boje ime.

– Kaže onda moja Ana: »Ajme, eno ga u boji! Da nije bolestan!? Ajde ga ti Ivane pitaj. Možda ima migrenu!?« – smije se Joško.

Josip Joško Tešija, onaj koji je prvi prošetao u suknji i onaj koji je najstariji aktivni naš maneken i model. Je li uopće ostalo nekih neispunjenih želja!?

– Volio bih glumiti onog negativca o kojem smo pričali. Avangardnog, neobičnog, da nema puno teksta. Eto, jedino to – na to će Joško.

Boljeg od Cice Kranjčara nije upoznao

Josip Joško Tešija završio je povijest umjetnosti i arheologiju. Kustos je u Galeriji Kranjčar kojoj je vlasnica Elvira Kranjčar. Ona je Jošku i ponudila posao, i kako ga je prihvatio, tako je tu, evo, već devetu godinu.

– Od nje sam naučio sve. Od Elvire Kranjčar sam naučio što je umjetnost, kako se prema umjetnosti odnositi, kako postavljati izložbe i ono najvažnije, a to je da voliš svoj posao. Nikad podignut ton! Ja ga podignem, a ona me smiruje.

Ona je znalac od kojeg sam najviše u životu naučio. Njoj sam zahvalan za ulazak na velika vrata u likovni svijet – ističe Joško.

Priznaje da s radošću dolazi na posao u galeriju punu dobre energije. Ma, netko mu tu ipak nedostaje.

– Jako mi fali Cico Kranjčar. Ja boljeg čovjeka nisam upoznao u životu. Od dobrote, plemenitosti, suosjećajnosti, kavalirstva…Uvijek mislim da će doći na vrata. Kao da mi fali taj zadnji pozdrav – priznaje Joško.

Uvečer dobio poziv i ujutro osvanuo na Dinari

Uvečer dobio poziv i ujutro osvanuo na Dinari – kazat će Joško kad ga se pita o njegovom sudjelovanju u Domovinskom ratu. A prošao je terena sa 126. brigadom od 1994. do 1996.

Kaže, nije ga bilo strah i kaže da bi zamislio da je zapravo u nekoj avanturističkoj priči Pearl Buck. Suborci se jave i dan danas i zovu svake godine na obljetnicu 126.

Nelagodu su mu radili neprijateljski avioni od kojih se zemlja tresla, a srce lupalo. Snijeg više ne voli zbog onog na Dinari. Pamti i posjete Gotovine, Krstičevića, Kotromanovića.

A pamti, i to mu je najteže, pogibiju svoga prvog susjeda, momka njegovih godina, pamti kako se pitao što će njegovi roditelji kad im jave.