Studentima u Poljskoj pet godina studiranja priznaje se kao osam godina radnog staža. Ne plaćaju se dodatni doprinosi, a konačni uvjeti za buduću mirovinu i iznos koji će primati nakon umirovljenja značajno se mijenjaju zahvaljujući tih dodatnih osam godina radnog staža.

Hrvatskim studentima ne smiješi se ovakva budućnost. Njima se u radni staž ne priznaje ni vrijeme provedeno na studiju, niti vrijeme koje su tijekom studija proveli radeći preko student-servisa.

Nezadovoljni time, studenti su već nekoliko puta pokušali ishodovati da im se studentski rad barem djelomično prizna kao radni staž, no u tome do dan-danas nisu uspjeli.

Europski primjeri

Sada su im se pridružili umirovljenici, i to politička platforma Umirovljenici zajedno, koji su od Vlade zatražili da u cilju popravljanja demografske slike i zadržavanja visokoobrazovanog kadra u Hrvatskoj razmisli o priznavanju godina studiranja kao radnog staža prilikom odlaska u mirovinu.

Kako su došli na tu ideju, i zašto misle da je ona održiva u mirovinskom sustavu koji ionako puca po šavovima, objasnio nam je Milivoj Špika, koordinator Platforme.

– I u ovom trenutku mirovinski sustav nema tolike prihode da bi se mirovine isplaćivale na temelju doprinosa. I sada se on dobrim dijelom isplaćuje iz proračuna.

A ovaj naš prijedlog ni na koji način ne utječe na tu činjenicu. Mi smo samo iznijeli okvirni prijedlog da Vlada razmisli o načinu i modalitetu da se rok studiranja, i to redovnog studija, prizna u radni staž, ne prejudicirajući koji će to biti model, kaže Špika.

U Europskoj uniji, navodi, cijeli niz zemalja priznaju vrijeme studiranja u staž. U nekim državama se to odražava i na visinu mirovine, a neke su dopustile svojim građanima da otkupe staž za onaj dio godina koji su proveli na studiju.

Neke zemlje imaju mogućnost da se rad uz studij prizna ako se zarađuje oko 60 posto prosječne plaće, pa se onda priznaje broj mjeseci u kojima je to ostvareno, do maksimalno jedne godine.

Takav model imaju, na primjer, Slovenci i Španjolci. U Njemačkoj se školovanje od 17. godine života pa nadalje prenosi u bodove koji donose veću mirovinu. Priznaje se maksimalno osam godina školovanja, a fakultet se ne mora ni završiti, dovoljno je polaziti ga određeni broj godina.

Belgija i Austrija omogućile su studentima priznavanje vremena studiranja u konačni obračun mirovine, ali svaki mjesec svog školovanja moraju otkupiti. U Austriji se uz takav otkup može u prijevremenu mirovinu, a u Belgiji ne.

– Ako je cijeli niz zemalja Europe našao model kako da prizna trajanje studija u radni staž, i to na više načina, i ni na čiji teret, a sve te zemlje mi gledamo u leđa i sve su nam dalje, onda ne vidim razlog zašto i Hrvatska ne bi razmišljala o tome kako da onaj najkvalitetniji, najobrazovaniji dio stanovništva zadrži u zemlji.

Jer naši ljudi s najvišim obrazovanjem sve češće odlaze u inozemstvo. Ne odlaze nam električari, mehaničari, keramičari, oni sad ovdje imaju veću plaću i od ministara i od predsjednika Vlade, idu nam najobrazovaniji, koji onda svoje znanje vani naplate po priličnoj cijeni, ističe Špika.

S druge strane, dodaje, radnik u Hrvatskoj ima katastrofalnu produktivnost, dok taj isti radnik u zemljama koje se drukčije odnose prema obrazovanju, ima dvostruko ili trostruko veću produktivnost, a vrlo često se nalazi i u upravljačkim strukturama.

Dok je u Hrvatskoj s 24 posto visokoobrazovanih to tabu tema, nabrojene države studiranje priznaju u radni staž iako imaju više od 40 posto obrazovanih, dodaje predstavnik Umirovljenika zajedno.

– Ako se hoćemo ugledati na zemlje u okruženju koje imaju dvostruko veće mirovine i plaće, ne mislite li da bi od njih trebali pokupiti dobre stvari?

Naš je prijedlog da Vlada razmisli o toj mogućnosti, pa u dogledno vrijeme, sukladno mogućnostima, počne o tome razmišljati. Mi smo u zadnjih 30 godina lošijim odnosom prema vrednovanju rada došli do toga da smo stvorili nevjerojatne razlike u plaćama i mirovinama.

Ne može se to sad više popravljati, nema prostora ići na neoporezivi dio plaće da biste povećali neto-plaću. Treba razmišljati da umjesto satnice koja je kod nas 12 ili 13 eura, a u susjednoj Sloveniji 23 do 24 eura, moramo dizati bruto plaću. Bez toga nema kruha, ističe Špika.

Ni potvrda za rad

S ovakvim se prijedlogom bezrezervno slaže Ivan-Pavao Boras, predsjednik Studentskog zbora Sveučiišta u Zagrebu. Predstavnik najbrojnijeg sveučilišta u Hrvatskoj smatra da bi to pozitivno utjecalo na odluku o studiranju i smanjilo drop-out sa studija.

– I mi smo tu opciju već spominjali, ali nije bilo pozitivnog odgovora. Tražili smo da nam rad na studentski ugovor uđe u mirovinski staž. Ne kompletan, nego pod nekim koeficijentom, jer studenti u Hrvatskoj na studiju provedu malo više od šest godima, a to poslije uvelike utječe na vrijeme stupanja u mirovinu, kao i na iznose mirovina, ističe.

Studenti smatraju da bi tako mogli ranije doći do mirovine, ranije bi napunili potreban radni staž, a to bi im bio nekakav bonus koji bi dobili od države kao podršku ostanku u Hrvatskoj.

Htjeli bi, ističe Boras, i da im se sve ono što odrade preko studentskih ugovora negdje bilježi, jer danas za poslove koje su radili ne dobivaju čak ni običnu potvrdu kojom bi mogli dokumentirati vlastito radno iskustvo kod traženja novog posla.

– Oni koji nisu išli na studij danas su u povoljnijoj poziciji od nas. Ispada da je bolje biti izvanredni student ili studirati na privatnom veleučilištu, onda uz studij možete raditi cijelo vrijeme jer imate vremena za to. Od lani možemo raditi na ugovor o radu, ali onda ostajemo bez studentskih prava.

Voljeli bismo da nam se cijeli dio studiranja uzme u obzir, ali već i kad bi nam se kao staž računao rad na studentski ugovor, bili bismo jako zadovoljni, veli Boras.

Samo na Zagrebačkom sveučilištu za vrijeme studija radi oko 22.000 studenata, što je otprilike svaki treći student. No kako je riječ samo o studentima koji su došli do iznosa praga za poreznu olakšicu, Boras procjenjuje da ih radi mnogo više, i do 50 posto svih studenata.

– Moj je osobni stav da bi bilo dobro da se ide na koeficijent, jer teško je očekivati da će se nekome pet ili šest godina studiranja računati kao radni odnos.

To bi, drugim riječima, značilo da se sat rada studenta ne piše kao sat, već kao pola sata ili kao 45 minuta. Bilo bi dobro da se bar preddiplomski studij prizna kompletno, ili sve vrijeme rada preko studentskog ugovora, jer mnogi rade tijekom cijelog studiranja, par mjeseci u akademskoj godini.

Tijekom šest godina studija, student preko ugovora sigurno odradi dvije godine i bilo bi dobro da mu se barem nešto od toga prizna kao radni staž, poziva Boras.

Pritom bi, dodaje, trebalo naći zlatnu sredinu, odnosno balans između onoga tko je studirao šest godina i možda nije završio fakultet i onoga tko nije imao mogućnost studiranja i radio je svo to vrijeme.

– Treba naći mjeru, a to bi sigurno bilo to da nam se prizna koeficijent rada preko studentskog ugovora od 1,5 te da nas se tako nagradi što smo u vrijeme studija i radili. Ali, naravno, uz uvjet da student mora završiti fakultet, smatra Boras.

Narušavanje ravnoteže

Dok se umirovljenici i studenti zdušno slažu oko ovakvog modela, pravni stručnjaci ne vide mogućnost za takve promjene u našem mirovinskom sustavu jer bi one, tvrde, trajno narušile kakvu-takvu ravnotežu koju danas uspijeva držati.

– To bi bila još jedna od promjena koja u suštini odstupa od koncepcije i mijenja suštinu mirovinskog sustava kakav danas imamo, upozorava prof. dr. Željko Potočnjak s Katedre za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Danas, kaže, imamo mirovinski sustav koji je utemeljen na tzv. Bismarckovom modelu – imate čovjeka koji radi, u radnom je odnosu, i dio njegove plaće ide za mirovinu.

Imamo ljude u slobodnim profesijama, koji plaćaju doprinos, poljoprivrednike i druge. Suština tog sustava je ne samo da se bazira na uplatama, nego da i prava ovise o uplatama.

– Dakle, mirovina se računa tako da onaj tko je više platio, ima i veću mirovinu. Ta koncepcija je kod nas dosad, kroz prizavanje posebnog staža, dodatnih prava, jako narušena.

I mi se već sad skoro približavamo tome da država u omjeru od gotovo 50 posto financira mirovinski sustav. A sada dolazi još jedna ideja da odstupimo od tog sustava koji je radno vezan, veli Potočnjak.

U našoj demografskoj situaciji, gdje imamo starenje stanovništva, malo radno aktivnog stanovništva, to znači samo jedno – da će mirovine dugoročno biti sve manje i manje.

– Prema tome, onaj model ovisnosti mirovine o plaći će se morati napustiti, smatra profesor Potočnjak.

Polako, dodaje, klizimo prema anglosaksonskom modelu gdje građani dobiju socijalni minimum bez obzira na to radili tijekom života ili ne, a za sve ostalo moraju se pobrinuti sami.

– Kod nas de facto imamo puzajuću promjenu sustava, gdje se napušta tradicionalni njemački Bismarckov model gdje su prava vezana uz uplate doprinosa, i prelazimo u sustav koji će dovesti do toga da neće biti važan status, a prava će biti značajno niža.

Mislim da već sad imamo 60 posto, ako ne i više, umirovljenika čija mirovina nije rezultat njihovih uplata. To je promjena čitavog sustava, upozorava Potočnjak.

U pogledu studenata, neodrživom smatra i aktualnu situaciju da studenti koji rade preko studentskih ugovora ne plaćaju doprinos.

Priznavanje staža za godine studiranja dodatno bi, kaže, opteretilo, ne mirovinski sustav nego državni proračun, a taj bi teret pao na buduće generacije.

– Sva opterećenja na državni proračun u biti znače opterećenja za buduće generacije. To znači povećavati javni dug i povećavati teret koji će morati snositi mlade aktivne i buduće generacije.

Moram osobno reći da nisam pristaša takvog modela, mislim da je puno pametnije studentski rad opteretiti doprinosima, poručuje. Kad bi se sav rad jednako opteretio doprinosima, stvorili bi se uvjeti za bolje mirovine.

– Ovako ćemo se sustav održati, ali će mirovine biti dugoročno, kroz 20 ili 30 godina, sve manje. Imat ćemo situaciju da će oni koji su eventualno bolje financijski situirani i imaju veće prihode, štedjeti kroz štednju ili kroz treći mirovinski stup ili neke druge oblike osiguranja, i tako će si osigurati pristojan život. Ali za većinu će to de facto značiti manja primanja, upozorava Potočnjak.

Teret za budućnost

Čak i ukidanje penalizacije za prijevremeno umirovljenje za one s fakultetom za profesora Potočnjaka neprihvatljiva je ideja.

– Morate ljude potaknuti, ako imate lošu demografsku situaciju, da rade duže, da plaćaju doprinose na rad. A mi smo napravili to da studenti ne moraju plaćati, nego će država za njih preuzeti plaćanje doprinosa.

Sve te ideje da se nekome da nešto što nije pokriveno doprinosima, vodi nas u smjeru koji dugoročno dovodi do smanjenja mirovina u odnosu na današnje.

U takvoj situaciji bilo bi korektno da se kaže da napuštamo Bismarckov model i prelazimo na anglosaksonski, socijalni, koji znači – dat ćemo svima, ali ti novci u tom slučaju moraju biti značajno manji.

Ideje mirovinama koje će biti 60 ili 70 posto prosječne plaće u takvom su sustavu potpuno nerealne, ne možete nekom čovjeku koji radi uzeti od njegove plaće 70 posto da biste nekom umirovljeniku dali mirovinu, tumači Potočnjak.

A drugo, radi se, kaže, i o promjeni sustava financiranja iz doprinosnog u porezno financiranje. To može biti tako, ali treba konzistentno reći – evo to ćemo financirati kroz poreze. Ovako netransparentan sustav nije dobro rješenje, upozorava.

Za ideju priznavanja staža studentima bore se, smatra, interesne skupine kojima nije stalo do budućih generacija, nego beneficija za one koji se sada umirovljuju, a studenti s druge strane ne razmišljaju o tome da će i oni jednom biti ovisni o svojoj mirovini te da će činjenica da im je plaća preko student servisa danas nešto veća jer nije opterećena porezima, zapravo jednog dana značiti – nižu mirovinu.

Ukidanje penalizacije za visokoobrazovane

Osim minimalne mirovine od 615 eura za osobu s 41 godinom radnog staža, umirovljenici traže i ukidanje penalizacije nakon 65 godina starosti jer se, objašnjava Špika, događa apsurd da ljudi koji su išli u prijevremenu mirovinu s navršenih 65 godina, a nisu imali 41 godinu staža, u prosjeku imaju pet godina dulji staž od onih koji su išli u mirovinu sa 65 godina bez penalizacije.

Ukidanje penalizacije za visokoobrazovane koji idu u prijevremenu mirovinu, smatra Špika, bio bi neki najmanji benefit koji bi trebalo dati građanima sa završenim redovnim studijem jer oni kasnije dolaze na tržište rada zbog studiranja, a često i ne mogu pronaći posao u struci.