Jabuka, koja je iz raja izašla, i koja je kraljica voća. I kisela i slatka. I jabuka razdora, i jabuka crvena. I djevojka lijepa k’o jabuka. Ma…
– Jabuka je grozna stvar. Najzahtjevnija je to voćka – reći će nam u jednom trenu Radoslav Jurišić.

Grozna!? A on ne da ima voćaka jabuke, nego ih evo 4.500 kako u savršenom nizu čine savršen voćnjak na blagim padinama u Paukovcu, tu u Donjoj Zelini, niti četrdesetak minuta od Zagreba. Em voćke, em plod, em moderan i besprijekoran pogon za preradu taman da bude soka, što mutnog, što bistrog, kojem je teško konkurenta naći da mu je kvalitetom i blizu. Zeleni Jura se sok zove i ne nudi ni trunčicu razloga da se sumnja u to da je 100 posto prirodan. A kad vam vrata njihova doma otvori Biserka Jurišić, sve zavodljivo zamiriše, na što drugo nego, na pitu od jabuka! A jabuka grozna!? Kako!? Možda i nije sve baš tako.

Prvi komad zemlje

Priča počinje prije jedno 40 godina. Radoslav, ekonomist koji se uspješno bavi vanjskom trgovinom, i Biserka, koja je pedagog, odlučili su u Paukovcu kupiti zemlju pa da grade vikendicu. Godine 1983. kupili su prvi komad zemlje. Reći će Radoslav, mladi su bili.
– Kupili i počeli nešto prčkati. Od tad mi tu non-stop nešto prčkamo – veli nam Radoslav.

Nakon prvog, uslijedila je kupovina i drugog komada, pa trećeg, pa tako dok nisu nakupovali i dva hektara zemlje. Kupovalo se nekada i ne bi li se lakše riješila infrastruktura, kako za sebe, tako i za zajednicu. Jer, nije tu onomad bilo ni struje, ni vode, ni plina, ni asfalta. Treba tako dovesti struju, dogovori Radoslav s Elektrom da će se napraviti trafostanica, ali ne da selo ni komadića zemlje da na njoj trafostanica bude.

– Pa sam kupovao komad po komad zemlje da bi došla struja. Nakupovali smo zemlje toliko da nismo znali što ćemo s njom. Radili smo oboje, a ja sam imao i neki traktor pa sam sve to obrađivao da bude uredno – priča Radoslav.
Paukovec zavoljela i djeca, onako kako ga danas vole unuci, i sve je išlo nekim svojim uobičajenim putem do 2003. godine.
– Pripremali smo se u mirovinu, kad jedan dan veli meni supruga: »Pa ti tu stalno nešto radiš. Kad je tako, daj nešto posadi!« A ja joj na to rekoh: »Kako ću posadit’ kad o tom ne znam ništa!?« – smije se Radoslav.

Tad u igru ulijeće šogor koji je rodom od Škabrnje. On ih spaja s poznatim voćarom Franom Ivkovićem i pada odluka da na toj zemlji bude jabuka, pa da Radoslav ima što raditi kad ode u mirovinu, makar u tom trenu, kako sam kaže, jabuku nije znao ni jesti. Samo, lijepo kaže gospođa Biserka, njen je suprug perfekcionist. Ivković radi skicu voćnjaka, u startu će se tu posaditi nekih 800 do 1000 voćaka, a odmah će voćnjak dobiti i potrebnu armaturu – stupove, žice, mreže – po koju Radoslav mora u Austriju, u Linz.

– Posadili smo odmah sve kako spada, stavili navodnjavanje i otišli mi na more. Kad smo se vratili, voćkica nigdje, sve ih je ambrozija sakrila. A ja na ambroziju alergičan – prisjeća se Radoslav.
Tu mu je od koristi bilo poznanstvo s granice, zastupnik firme, inače Međimurac, koji se ponudio Radoslavu da ga zove ako bilo što s voćnjakom zapne. Zapelo je s ambrozijom, Radoslav zove čovjeka, a on ga upućuje dalje prijatelju Slovencu biotehnologu. Od njega su, kaže Radoslav, kroz godine suradnje, naučili sve o voćki i proizvodnji soka, naučili i savladali.

– Išlo je odlično. Urod odličan, voćnjak mlad, sok smo radili u garaži, sve super. Kad smo u garaži počeli raditi sok, odmah bi prodali sve što smo proizveli, tih par tisuća litara. To je išlo k’o alva – veli Radoslav.
– Naš se sin znao šaliti pa govoriti da je kod nas k’o u pekari: mi radimo sok, a ljudi već čekaju – smije se Biserka.
A sve počelo tako da udovoljite supruzi – šalimo se.
– Haha, da nešto prčkamo – smije se Radoslav.

Diploma voćara

No, u međuvremenu je on i diplomirao za voćara po svim europskim pravilima, a s onih 1000 stabala došlo se na njih 5.000, da bi ih sada bilo 4.500. Roda je trebalo biti 50 do 70 tona, prvih godina ga je podosta i bilo, da bi u zadnjih pet godina do toga bilo nekih deset posto, 10 do 12 tona jabuka.
Što se dogodilo!? – pitamo.
– Mraz. Svake godine ubija. Evo smo taman obrali dvije trećine voćnjaka, a u skladištu nema sedam, osam tona. Kad se obere sve oko Svih svetih, bit će desetak tona – kaže Radoslav.

Eto nas pomalo do onih teškoća s jabukom, ne da ih se izbjeći, ali prvo valja kazati kako je to što su imali još zemlje i to što su voćke dobro ploda davale, pa i to što je pred garažom bio zbog soka red, rezultiralo novom idejom i poduhvatom.
– Napravili mi tu ludu halu – kratko će Radoslav, misleći dakako na moderni pogon za preradu voća i povrća u koji su uložili, kazat će nešto kasnije, cijeli svoj život.

Foto Davor Kovačević

Pitamo jesu li u startu uzgajali jabuke samo za sok, ako uopće takvih jabuka i takvog uzgoja ciljanog ima.
– Nema toga. Jabuka samo mora biti jestiva, za prodaju. Zapravo, i najisplativije je prodat’ jabuku. Sad to znamo, prije nismo znali. Ako možete jabuku prodat’ za tri do četiri kune, to je daleko isplativije nego je prerađivati – uči nas Radoslav.
Vraća on priču malo unatrag, jer prije prerade trebalo je, veli, savladati voćke.
– Čačkalice! Mi smo mali milijun čačkalica potrošili u voćnjaku – kaže Radoslav.
Čačkalica!? – pitamo.
– Čačkalica – opet će Radoslav.

Da bi, naime, rodnost voćke bila veća, treba im grane što su pod kutem od 45 malo gurnuti, natjerati prema zemlji. Jer veći kut garantira veću rodnost, a da bi kuta većeg bilo, čačkalicom granu raširite da fino prema dole pada. Inače, kupili su oni u tom startu jabuke koje su bile već dvije godine stare, one sa sedam grana što su već prvu godinu dale kilu, dvije po stablu. Pitamo ih, što im je bilo veće veselje, ta prva ubrana jabuka, ili prva boca njihova soka!?
– Sve je bilo veselje. Bilo je veselje ogromno. Subotom i nedjeljom tu su s nama radili svi koji su nam u bliskom rodu. Mi smo za to živjeli – na to će Jurišići.

Samo, ističe Radoslav da je uzgoj jabuke, a pritom govorimo o voćki, težak posao. Počinje on negdje od veljače zaštitom i traje sve do Svih svetih. Voćku treba čuvati od raznih bolesti, fuzikladije, pepelnice i drugih. U ovom voćnjaku se zadnje vrijeme bore s krvavom uši koja se, silom zakonskih propisa, samo dvaput godišnje smije uništavati. Priča to Radoslav kad ga Biserka na tren prekine: »Da ja to skratim ovako: jabuka je kraljica voća, ali je najzahtjevnija, najviše nametnika i bolesti ima. Ali, ako hoćete ovakav sok, morate se potruditi.«

Besprijekorna čistoća

Kvalitetan sok traži kvalitetnu jabuku, litra soka traži kilogram i pol jabuke, a cijeli proces traži besprijekornu čistoću, da u prešu ni trunka ičeg drugog osim jabuke ne uđe.
– Jabuku treba odgojiti. Ako riješite pepelnicu, fuzikladiju, puno toga ste riješili, ali mraz nam zadnjih godina po pet, šest puta dođe taman kad krene pup – veli Radoslav.
No, baš u proljeće bude i najljepše, tako da sve ima smisla.
– Kad počne cvatnja, kad postane sve bijelo, e to je onda raj. Šetate se kao u parku, pčelice zuje, vi navodnjavate… To je gušt – priznaje Radoslav.
Koliko traje taj gušt? – pitamo.
– Traje 15 do 20 dana – odgovara Radoslav.

Pričamo još o voćkama, o potrebi da se oko svake napravi herbicidni pojas, o laboratorijskom uzorkovanju tla, o rezidbi koja se protgene kroz cijelu godinu…
– A kad smo krenuli, nismo znali ni što je jabuka. Kako sam radio u vanjskoj trgovini, mislio sam – dosta je svijeta, idemo raditi nešto za svoju dušu, za sebe. To je bio najveći motiv. Ali, sad nam je jasno da nismo znali u što se upuštamo – priznaje Radoslav.
– Upali smo u rijeku i nema druge, nego plivaj – na to će Biserka.

Veliki gubici

Dosta dugo je sve izgledalo baš dobro, a onda je zapelo. Zapelo, reklo bi se, jer je u nas sve taman tako ‘posloženo’ da zapne.
– Zapelo je s tržištem koje mi defakto nemamo – reći će Radoslav. Radili su oni sok za sve naše velike trgovačke centre, da bi sada Zelenog Jure bilo samo u Super Konzumu, a i to zato jer im je ondašnji Konzum ostao dužan. Reći će Radoslav kako problem nastane kad nema jabuka na tržištu, jer tad nema ni razumijevanja kod velikih trgovaca koji traže naručeno. Pamti kako su obilazili velike hladnjače po Hrvatskoj, kupovali jabuke koje je trebalo satima prebirati jer je trulih bilo koliko vam drago. Pričamo i o jednom našem znanom voćnjaku velikom 200 hektara u kojem jabuke sa stabla padaju i nitko ih ne kupi s tla. Ali se zato, kad ih se ipak pokupi, izveze u Sloveniju, da bi ih od istih tih Slovenaca takve iste kupovali. A onda je još i mraz… Dogodila se godina kad u Hrvatskoj jabuke praktički nije bilo.

– Pa je moraš kupovati izvana, to onda više nije ona cijene iz naše kalkulacije, već je trošak triput veći, a nitko vam to neće priznati – priča Radoslav.
Gubici su bili veliki u poslu u kojem je trgovcu važna samo količina i njihova cijena, dok ih sudba proizvođača ne brine. Zato danas Radoslav i Biserka sve rade sami, dvije preše soka naprave sami, gotovo da bi se moglo reći da su se vratili u garažu, premda je njihova ‘garaža’ danas zapravo izniman pogon.
– Sveli smo sve na pozitivnu nulu. Radimo nizašto, ali pokrivamo troškove. Nema natrag – kazuje Radoslav. Više jabuke ne uzimaju kod drugih. U soku su njihov zlatni delišes i granny smith, delišes koji je sladak i granny smith koji je kiseo, u omjeru 50:50. To, i ništa više!

Mali i nekonkurentni

Pitamo koja je zemlja u Europi najjača što se tiče uzgoja jabuka. Italija je ispred svih, kaže Radoslav, makar je tu negdje i Poljska koja je zadnjih godina jako išla naprijed. Talijani su vrh i zato što znaju kako objediniti proizvođače jabuka, kako osnovati centre za uzgoj i preradu. U nas je udruživanje takve vrste nemoguća misija.
– Ni sa kim se ne možete udružiti. A da recimo gradonačelnik Zeline kaže: imamo prerađivača jabuka, sve jabuke dajte čovjeku, a mi ćemo raspodijeliti sok po kafićima, dućanima i svatko će imati svoje novce. Jednostavno bi bilo i da se to politički napravi. Ali, nema od toga ništa – rezimira Radoslav.
Bez objedinjavanja nema ništa od našeg voćarstva, ističe. Pojedinačni pokušaji su uzalud jer smo na tržištu mali i nekonkurentni.

Kad se sve zbroji, ipak je s voćkom najljepše i najlakše – velimo.
– Najljepše – slaže se Radoslav, jer s voćkom se sve da dogovoriti.
Pogon za preradu diskretno je uklopljen u okoliš. Počeli su ga graditi 2012. godine, krenuli s radom 2014. Sreća je da nisu zbog toga ulazili u kredite, ali jesu prodali sve što su u Zagrebu imali. I zato je Radoslav u pravu kada kaže: »Cijeli život je tu.«

Neki jalan svijet poslao im je na vrata i inspektoricu da im ispita porijeklo imovine.
– Kada je obavila svoje i vidjela da je sve u redu, rekla mi je: »Gospođo moja, vi umjesto da ste na Kanarima, vi u podrumu« – prisjeća se Biserka.
Nije vam žao što niste na Kanarima? – pitamo.
– Nismo mi tako razmišljali. Da smo htjeli takav život, na njega bi trošili. Nismo mi ušli u sve ovo zbog novca, nije to bio smisao – veli nam Radoslav.
Do pogona idemo cestom koju je Radoslav dao asfaltirati. Već s vrata jasno je da je pogon uredan poput apoteke. Biserka ne zna drukčije, okućnica ili pogon, njoj je svejedno i mora biti besprijekorno uredno, čisto, sređeno.

Atmosferska hladnjača

No, pravi užitak je bio ući u atmosfersku hladnjaču. Tamo jabuke što čekaju preradu i najdivniji miris netom ubranih jabuka! Tu bi se dalo živjeti. Na putu do samog pogona prolazimo kraj boca što su ‘muzejski’ primjerak. Iz prvih su nekih punjenja, a sok se u njima još pokvario nije. U pogonu bukvalno s poda čovjek može jesti. Mlin, preša, tank, pasterizator, punilica. Zatvoren krug u koji se čovjek praktički ne dira osim na početku, kad napuni mlin i kad Biserka odvoji jabuke koje kvalitetom ne zadovoljavaju. Jer, samo tri uvjeta treba zadovoljiti jabuka od koje će biti Zelenog Jure!
– Mora biti zdrava, zrela i čista – ističe Radoslav.

Tu recepturama što će vam ih napraviti tehnolozi da vam sok uvijek bude jedan te isti, iste boje, istog okusa, iste arome, nema mjesta. Tu je sve sto posto prirodno.
– Napravili smo jedan ozbiljan pogon, vjerojatno u Hrvatskoj takav nema nitko – reći će Radoslav.
Ali, tko radi u garaži, troškovi su mu manji, a onda to znači da je na tržištu takvom teško konkurirati. Izdataka je mali milijun, država pita svoje, za proizvodnju treba sve kupiti unaprijed, samo se, slikovito će Radoslav, naplata radi unatrag. S jedne strane igra po pravilima i čisti perfekcionizam, a s druge strane zapreke k’o namjerno skrojene baš za takve, taman da pitamo kako dalje i što dalje. Radoslav i Biserka na to će reći kako su na sve onomad računali, osim na to da da će jedan dan ostarjeti.

I dodat će da je ovo posao od kojeg bi mladost mogla živjeti. Imaš dojam da bi tako pomirljivo, i u jabuku zaljubljeno, rezonirao i Zeleni Jura, onaj div što na proljeće tjera tmaste oblake da sunce grane. U Zelini bi se moglo ići na sok i pitu od jabuka, Hrvatska bi mogla biti voćarska velesila, Radoslav Jurišić bi morao biti svima uzor, ali ne ide kod nas baš tako. Svaka priča ove vrste u nas je, kad je i najslađa, redovito i malo kisela, baš k’o – jabuka! No, soka u Donjoj Zelini još ima. I to je ono najvažnije.