U sklopu projekta Uplift Mastercarda namijenjenog razvoju poslovanja mikro, malih i srednjih poduzetnika s fokusom na turizam, Ekonomski institut iz Zagreba je proveo studiju o ranjivosti jedinica lokalne samouprave Hrvatske na turističku aktivnost koja pokriva razdoblje od 2012. do 2021. godine. Prema ovoj se studiji točno vidi koliko je pojedina JSL ovisna o turizmu kao gospodarskoj aktivnosti.

Autori studije su izv. prof. dr. sc. Nebojša Stojčić, prorektor za poslovanje Sveučilišta u Dubrovniku, i dr. sc. Maruška Vizek, pomoćnica ravnateljice zagrebačkog Ekonomskog instituta.

Pojašnjavajući kontekst cijele priče, autori ističu kako je turizam najvažniji hrvatski ekonomski sektor, a podaci iz satelitskog računa turizma za 2019. potvrđuju taj zaključak. Turistička je aktivnost u Hrvatskoj u 2019. izravno proizvela 11,8 posto ukupno ostvarenog BDP-a. Istodobno je bruto dodana vrijednost turističkih djelatnosti te godine iznosila 82,8 milijardi kuna, što je 24,4 posto ukupno ostvarene bruto dodane vrijednosti u toj godini. Prema UNWTO (2020.) izravni je doprinos turizma hrvatskomu BDP-u drugi po udjelu na svijetu, odmah nakon Makaa.

Maruška Vizek     Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Zbog veličine i gospodarske važnosti turističkog sektora Hrvatska je ujedno uvelike ovisnija o prihodima od turizma od svojih mediteranskih konkurenata. Hrvatski su turistički prihodi u 2018. i 2019. iznosili čak 18,3 i 21 posto BDP-a, a u 2020. i 2021. smanjili su se na 8,9 i 15,8 posto zbog nepovoljnih učinaka pandemije na turističku potražnju. Čak su i tako smanjeni prihodi od turizma u dvjema pandemijskim godinama i dalje bili, kad se izraze u obliku udjela u BDP-u, uvjerljivo najviši u Europskoj uniji.

Privatni smještaj

Autori studije navode i kako je Hrvatskoj svojstvena i vrlo nepovoljna struktura smještajnih kapaciteta pa se od ukupnog broja postelja u pretpandemijskoj 2019. na privatni smještaj odnosilo čak 61,3 posto, što je gotovo dvaput više nego u Italiji (34,5 posto), Grčkoj (32,2 posto) i Španjolskoj (24,6 posto). Pa tako, za razliku od svojih mediteranskih konkurenata u kojima u smještajnim kapacitetima prevladavaju hoteli i drugi oblici kolektivnog smještaja, u Hrvatskoj dominira privatni turistički smještaj koji iznadprosječno znatno opterećuje prostor i lokalnu infrastrukturu. U odnosu na 2012. broj se postelja po stanovniku povećao za 38,3 posto, što je najveći porast koncentracije smještajnih kapaciteta među mediteranskim zemljama.

Istovremeno, broj turističkih noćenja je u razdoblju od 2012. do 2019. povećan za 46,6 posto, te je u 2019. godini dosegnuo 91,2 milijuna noćenja. U odnosu na Hrvatsku, veći porast broja noćenja ostvaruju još samo Portugal (65,9 posto) i Grčka (78,2 posto). Istovremeno, najveći broj ostvarenih turističkih noćenja po stanovniku bilježi se u Hrvatskoj, te iznosi 22,4 noćenja po stanovniku. To sugerira da je i koncentracija turističke potražnje u Hrvatskoj mjerena ovim pokazateljem veća od europskog prosjeka. S time da je Hrvatska, dakle, imala oko 91 milijun noćenja, a Grčka 143 milijuna.

Autori studije tako su izračunali indeks koncentracije turizma koji se definira kao udio noćenja turista po glavi stanovnika u općini u odnosu na cijelu državu. Što je vrijednost indeksa veća, veća je i koncentracija turista, to jest veći je intenzitet turističke potražnje. Indeks sezonalnosti turizma definira se kao koeficijent varijacije prosječnog dnevnog broja turista u gradu ili općini na mjesečnoj razini. Što je vrijednost indeksa veća, to je turistička aktivnost u jedinici lokalne samouprave sezonalnija. A indeks ranjivosti na koncentraciju i sezonalnost turizma izračunat je kao umnožak indeksa koncentracije i sezonalnosti turizma.

Što se tiče dobivenih rezultata, indeks koncentracije turizma najviše vrijednosti pokazuje u primorskim županijama. Najveći je u lokalnim jedinicama u Istarskoj županiji gdje iznosi 7,3, zatim u Zadarskoj županiji gdje doseže vrijednost 5,7 i u Primorsko-goranskoj županiji gdje indeks bilježi vrijednost od 5,6. Najveći porast koncentriranosti turizma u iznosu od 1,4 indeksna boda zabilježen je u gradovima i općinama Zadarske županije, a najveće smanjenje u istoj vrijednosti indeksnih bodova u gradovima i općinama Istarske županije. Značajno smanjenje intenziteta turističke potražnje bilježe još i lokalne jedinice u Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji. Inače, lani su najveći intenzitet turističke potražnje bilježili Funtana, Vrsar, Tar-Vabriga, Vir, Baška, Lopar, Kolan, Novalja, Brtonigla, Nin, Tučepi, Brela, Cres, Dobrinj, Medulin, Podgora, Povljana, Punat, Baška Voda, Omišalj, Bale, Rogoznica, Gradac, Mali Lošinj i Starigrad.

Najkraća sezona

Najkraću turističku sezonu, pak, mjereno indeksom sezonalnosti bilježe Splitsko-dalmatinska i Zadarska županija koje bilježe prosječnu vrijednost indeksa sezonalnosti od 1,7. Slijede ih Dubrovačko-neretvanska, Šibensko-kninska i Istarska županija.

Sam indeks ranjivosti na koncentraciju i sezonalnost je svoju rekordnu vrijednost ostvario u 2019. godini (6,39) koja je ujedno bila i rekordna turistička godina u Hrvatskoj po pitanju dolazaka i noćenja turista. U prosjeku su najranjivije lokalne jedinice u Zadarskoj županiji, gdje vrijednost indeksa ranjivosti u 2021. iznosi 13,4, zatim u Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje je vrijednost indeksa 11,5, te u Dubrovačko-neretvanskoj, gdje iznosi 10,6. Slijede Šibensko-kninska i Istarska županija gdje iznosi 10, dok je u Primorsko-goranskoj županiji on 8,9 što je isto kao i u Ličko-senjskoj županiji. Dakle, prema ovim podacima, PGŽ ima praktički najmanju ranjivost u odnosu na ostale jadranske županije, ali i dalje visoku u odnosu na ostatak države.

Od općina i gradova u kontinentalnim županijama turizmu najizloženiji su oni u Karlovačkoj i Varaždinskoj županiji koje bilježe vrijednosti indeksa ranjivosti od 5,8 i 3,2. Inače, prema ovoj studiji ni jedna županija u razdoblju 2012. – 2021. nije zabilježila smanjenje ranjivosti na koncentraciju i sezonalnost turizma. Najveće su, pak, povećanje ranjivosti u promatranom razdoblju ostvarile jedinice lokalne samouprave u Splitsko-dalmatinskoj, Zadarskoj i Ličko-senjskoj županiji.

12.07.2010., Zadar – Turisti vole boraviti na morskim orguljama i pozdravu suncu. Najvise turista obilazi orgulje u kasnim popodnevnim satima kada uzivaju u zalasku sunca.rPhoto: Zeljko Mrsic/PIXSELL

Studija je pokazala i jednu zanimljivost. Naime, iako je naglašena sezonalnost jedna od osnovnih boljki hrvatskog turizma, pokazalo se da je tu zabilježen trend produženja sezone. Od 2012. do 2017. vrijednost indeksa sezonalnosti turizma prosječno se smanjivala, što govori da se općenito prosječno trajanje sezone produljilo. Nakon 2017. ovaj indeks počinje rasti, s rekordnim vrijednostima u pandemijskim 2020. i 2021. godinama, što znači da je pandemija izrazito potencirala turistički promet u ljetnim mjesecima.

Što se strukture turističkih smještajnih kapaciteta tiče, najnepovoljniju strukturu smještaja bilježi Splitsko-dalmatinska županija u kojoj je u lokalnim jedinicama u prosjeku u 2021. godini 87,8 posto kapaciteta bilo usredotočeno u privatnom, a samo 10,3 posto u kolektivnom smještaju. Slijede je Zadarska i Šibensko-kninska županija u čijim je lokalnim jedinicama u prosjeku 79,7 posto ukupnog turističkog smještaja usredotočeno na privatni smještaj. Od primorskih županija najpovoljnije je stanje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u kojoj je 25,5 posto smještaja usredotočeno na hotele, hostele i kampove, a 65,8 posto na privatni smještaj.

Smještajni kapaciteti

U promatranom razdoblju ni jedna županija nije zabilježila pad udjela privatnog smještaja u ukupnom smještaju. Istovremeno, čak 11 županija je zabilježilo smanjenje udjela hotela, hostela i kampova u ukupnom smještaju, pri čemu se posebno ističe veliko smanjenje udjela tog smještaja u gradu Zagrebu i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Istovremeno, najveće prosječno povećanje udjela privatnog smještaja u ukupnom smještaju bilježe lokalne jedinice u Požeško-slavonskoj te u Varaždinskoj županiji. Od lokalnih jedinica u primorskim županijama, najveće povećanje udjela privatnog smještaja u ukupnom smještaju zabilježeno je u prosjeku u jedinicama u Splitsko-dalmatinskoj (41,1 postotni bod), Šibensko-kninskoj (40,1 postotni bod) i Zadarskoj županiji (26,1 postotni bod).

Istodobno s povećanjem udjela privatnog smještaja dolazi i do smanjenja udjela broja postelja u hotelima, hostelima i kampovima. U prosječnoj se jedinici lokalne samouprave u Hrvatskoj udio hotela, hostela i kampova u ukupnom broju postelja smanjio sa 17,2 na 15,8 posto u razdoblju 2012. – 2021. Lani su tako u Hrvatskoj bile samo 33 lokalne jedinice koje su imale udio hotela, hostela i kampova veći od 75 posto u ukupnom smještaju, od čega su samo četiri lokalne jedinice tradicionalna turistička mjesta u primorskom dijelu zemlje i to Funtana, Vrsar, Brtonigla i Tar-Vabriga. Zanimljivo je da je u tom razdoblju 79 jedinica lokalne samouprave povećalo udio hotela, hostela i kampova u ukupnom broju postelja za do 50 posto. Od tradicionalnih turističkih odredišta u tu skupinu ubrajaju se, između ostalog, Tkon, Kolan, Motovun, Preko, Murter, Pirovac, Sali, Novi Vinodolski, Pašman, Stari Grad, Pag, Skradin, Okrug, Makarska, Umag, Vrsi, Kostrena i Povljana.

– Ovakva izmjena strukture smještajnih kapaciteta sa sobom nažalost uglavnom nosi negativne nuspojave. Centri tradicionalnih turističkih destinacija se iseljavaju, ispražnjuju i gentrificiraju. Dominacija privatnog smještaja u lokalnoj jedinici također nije u stanju produljiti turističku sezonu. Naime, jedino visokokategorizirani hoteli imaju svu infrastrukturu potrebnu za cjelogodišnji boravak turista koji rezultira produljenjem turističke sezone, pojašnjava Maruška Vizek, dodajući kako pretvaranje postojećeg stambenog fonda u turističke smještajne jedinice ima i vrlo nepovoljan utjecaj na tržište nekretnina jer povećava cijene i smanjuje priuštivost nekretnina za lokalno stanovništvo.

– Potrebno je stoga pažljivo promišljati i planirati turistički razvoj, kako ukupne zemlje, tako i pojedinih jedinica lokalne samouprave. Turizam naime jest ekonomska aktivnost koja može povećati dohodak, zaposlenost i investicijsku aktivnost u lokalnim jedinicama, no ta ista turistička aktivnost može imati i mnoge ekonomske i društvene troškove koji nadmašuju ekonomske i društvene koristi od turizma, ako se dopusti stihijski razvoj turističke aktivnosti, zaključuju autori studije.