Hitna helikopterska medicinska služba Hrvatskoj je apsolutno neophodna, kao turističkoj zemlji i državi s velikim brojem udaljenih otoka, ali i izoliranih područja u unutrašnjosti, smatra Vuk Prica, riječki liječnik koji je prije šest godina sudjelovao u radu pilot-projekta helikopterske hitne medicinske službe koji je, nažalost, potrajao svega nekoliko mjeseci i nakon toga nikad nije nastavljen unatoč brojnim najavama dosadašnjih ministarstava zdravstva o uvođenju takve službe u Hrvatskoj, po uzoru na slične u gotovo svim zemljama EU-a.

Iako je pilot-projekt trajao svega četiri mjeseca, Prica se prisjeća da su ekipe u helikopteru koji je bio stacioniran na krčkom aerodromu imale pune ruke posla.

– Prvi ili drugi dan pilot-projekta, uglavnom na prvoj intervenciji, imali smo pacijenta s plućnim edemom i zatajivanjem srca. Kada smo stigli na mjesto intervencije, prvo smo pola sata proveli stabilizirajući ga, a tek smo onda krenuli za Rijeku.

Sve je prošlo odlično, pacijent je preživio, na kraju se osjećao odlično i sve je prošlo bez posljedica. Imali smo i prometnih nesreća, kod kojih je važno da pacijent čim prije dođe u KBC na transfuziju i kiruršku obradu.

U svim takvim slučajevima helikopterska hitna služba pokazala se odličnom, posebno na udaljenijim otocima, poput Cresa ili Lošinja, odakle put vozilom hitne pomoći do KBC-a može potrajati i nekoliko sati, kaže Prica.

Dodaje kako nije bilo dana da helikopter i dežurna ekipa hitne medicinske pomoći nisu odlazili na intervencije, i to unatoč brojnim ograničenjima tijekom trajanja projekta, zbog čega su mogućnosti interveniranja bile uvelike smanjene.

Nesreća na Lošinju

– Znam da jedan jedini dan nismo otišli niti na jednu intervenciju. Bilo je svega, ne samo nesreća i teških medicinskih stanja nego i lijepih uspomena pa smo tako imali i jedan porod, nakon kojeg su i beba i mama bili dobro, kaže Prica.

Ističe kako u nedavnom događaju, kada je teško ozlijeđeni muškarac preminuo u vozilu hitne pomoći na putu od Lošinja prema Rijeci, a niti jedan vojni helikopter nije bio na raspolaganju za transport do KBC-a, da je pilot-projekt kojim slučajem sada u tijeku, helikopterska hitna služba ne bi mogla reagirati.

– Što se tiče samog pilot-projekta, bi li se išta promijenilo, da je bio u tijeku prije nekoliko dana, kad se nesreća na Lošinju dogodila – ne bi. Zašto ne bi – jer je taj pilot-projekt imao svoja ograničenja, a jedno od njih je bilo da su helikopteri smjeli letjeti samo po danu.

Kad smo kretali u taj projekt, Siniša Varga je bio ministar zdravstva, a ideja je bila da krenemo u pilot-projekt koji će se postupno nadograđivati. Tijekom pilot-projekta, to nije bila prava helikopterska hitna služba, zbog znatnih ograničenja.

Kao prvo, nismo smjeli slijetati izvan unaprijed definiranih mjesta za slijetanje i polijetanje, što već samo po sebi uvelike ograničava djelovanje.

Drugo, zbog nedostatka infrastrukture i novca, nismo smjeli letjeti noću. No tada nam je bilo prezentirano da bi takav pilot-projekt trajao šest mjeseci, a nakon toga je trebala krenuti nadogradnja te je bilo predviđeno da u roku od godinu ili dvije dana budemo u stanju letjeti 24 sata dnevno, kao i slijetati izvan aerodroma i helidroma.

To se, kao što znamo, nije realiziralo, kaže Prica.

Da je u Hrvatskoj zaživjela prava hitna medicinska helikopterska služba, kakvu imaju praktički sve zemlje Europske unije, to bi za hitnu medicinu u našoj zemlji bilo izvanredno, smatra Prica.

Potrebna specijalizacija

– Bi li to nešto promijenilo u konkretnom slučaju pacijenta s Lošinja, nemoguće je tvrditi, o tome se može samo nagađati. S druge strane treba li nam takva civilna hitna helikopterska služba – apsolutno da.

Usto bi bila potrebna reforma kompletne hitne medicinske službe.

Primjerice, u velikim gradovima, poput Rijeke, Zagreba, Pule, Splita i drugih, gdje je KBC na svega nekoliko minuta vožnje vozilom hitne pomoći, u većini intervencija liječnik u vozilu nije potreban, već bi i više nego dovoljni bili propisno obučeni tehničari za pružanje hitne pomoći, dok bi liječnik odlazio isključivo na intervencije, kada se procijeni da je njegovo prisustvo neophodno.

Potrebna nam je specijalizacija za tehničare hitne medicine, a time bismo oslobodili ogroman broj liječnika koji bi mogli otići raditi na udaljenija područja, poput otoka i mogli bi se, primjerice, uključiti u rad hitne helikopterske medicinske pomoći.

To je veći problem od samih helikoptera, kaže Prica, dodajući kako smatra da novac nije glavni problem za uspostavu takve službe.

Hrvatska, ističe, plaća ogroman broj liječnika hitne službe u velikim gradovima, gdje njihovo prisustvo na intervencijama uglavnom nije potrebno, plaća troškove letova vojnih helikoptera, kao i ekipa i vozila hitne pomoći kojima se pacijenti dopremaju do helikoptera i potom opet prevoze od helidroma do kliničkih bolničkih centara.

Sadašnjim se sustavom, smatra, gubi novac, rasipaju ljudski resursi i troši dragocjeno vrijeme pri hitnim intervencijama.

– Koliko sada treba pacijentu da stigne od Lošinja do Rijeke? Čak i ako se prevozi helikopterom, vojnim, prvo ga vozilom hitne pomoći voze na aerodrom pa helikopterom do Delte pa opet vozilom hitne pomoći do KBC-a.

Nama trebaju znatno manji helikopteri koji će moći sletjeti praktički na lice mjesta na kojemu se nalazi pacijent i sletjeti na mjesto za slijetanje helikoptera u samom KBC-u koje će, prema planovima, biti izgrađeno.

Ako je riječ o prometnoj nesreći, takvi helikopteri mogu sletjeti direktno na prometnicu i pacijenta odvesti ravno u KBC, gdje mu se onda u najkraćem roku može pružiti najbolja medicinska pomoć.

Kad budemo imali takve helikoptere, raspoređene duž obale i u unutrašnjosti, tad ćemo imati pravu helikoptersku hitnu službu. Ovo što sad imamo nije adekvatno rješenje, kaže Prica.

Kada bi se uspoređivali helikopteri sa specijaliziranom opremom za pružanje hitne pomoći s vojnim helikopterima kojima se sada prevoze životno ugroženi pacijenti, civilni su u svakom pogledu u prednosti, smatra Prica,

– Najveći problem tih velikih helikoptera je nemogućnost dolaska na mjesto intervencije.

Dakle, prvo mora doći ekipa hitne pomoći u vozilu, obraditi pacijenta, a onda ekipa s helikopterom i na taj se način, kako sam istaknuo, gubi vrijeme, a ujedno se i nepotrebno gomilaju troškovi jer se radi trostruki posao – vozilo hitne pa helikopter pa opet vozilo.

Umjesto da se dođe helikopterom na mjesto intervencije i pacijenta direktno preveze u KBC ili, u najgorem slučaju, ako se helikopterom baš nikako ne može doći blizu, da ga se vozilom hitne doveze do helikoptera, a onda u KBC.

Ne raspolažem preciznim brojkama, ali vjerojatno bi hitna helikopterska služba, da je oformljena, koštala jednako koliko i sadašnji sustav, a bila bi bolja i učinkovitija, zaključuje Prica.

Godišnji trošak iznosio bi deset milijuna eura

Prema podacima Udruge Helikopterima liječnici pomažu (HELP), ukupni godišnji trošak helikopterske hitne službe iznosio bi oko deset milijuna eura, a broj spašenih ljudskih života u hitnim intervencijama znatno bi se povećao.

– Ljudski život nema cijene i o tome ne treba ni raspravljati, ali postoje izračuni EU-a koliki je gubitak države i zajednice zbog prerane smrti građana i on u Hrvatskoj u prosjeku iznosi oko 1,3 milijuna eura, kaže Mladen Tureček, predsjednik Udruge HELP.