Foto Edi Prodan
Ono što bi mi bila želja je da ova moja knjiga bude jedan od poticaja stvaranju opsežne i apsolutno utemeljene povijesti Domovinskog rata. Bez politiziranja i politikantstva, bez podilaženja bilo kome.
povezane vijesti
Bio je 16. rujna 1991. godine. Ispred Šibenskog mosta stajao je Ratko Mladić. Zadovoljan brzinom kretanja presijecanja Dalmacije, kao i čitave Hrvatske, prema znanom velikosrpskom planu stvaranja granice na potezu Karlobag – Virovitica. Odlučio je kako tog ponedjeljka, iako je 9. Kninskom korpusu izdao zapovijed za napad na Šibenik, ipak neće krenuti u sam Krešimirov grad. Bio je oprezan – uvjeren kako je most miniran želio je prije pobjedonosnog prelaska provjeriti njegovu sigurnost te, ako ih ima, ukloniti eksplozivne naprave.
Rogoznica na početku
Svega sat kasnije, znavši da padom Šibenika kreće domino efekt rušenja obrambenih crta širom Dalmacije, najmanje do Sinja, jedan od najznačajnijih hrvatskih vojskovođa, general Rahim Ademi, nazvao je svog prijatelja Blaža Jurina, direktora PZ Primošten Burni, mjesta smještenog nekoliko kilometra u zaleđu Primoštena, da mu otvori kancelariju na katu zdanja u središtu okruga koji okuplja desetak sela. Pa je ako već iza 19 sati, Ademi krenuo u izradu svoje prve operativne borbene strategije Domovinskog rata kojom će – zaustaviti Mladića. I spasiti Hrvatsku, kako se kasnije pokazalo. Istovremeno, Ademi je počeo pisati i svoj – ratni dnevnik. Možda i bazno, kapitalno djelo Domovinskog rata, zapise iz kojih će se konačno roditi, danas 26 godina nakon okončanja rata, nepristrana, točna, precizna, matematička povijest vremena koje se može i mora definirati kolijevkom moderne, slobodne, demokratske Hrvatske.
– U Rogoznicu sam stigao odmah nakon okončanja Vojne akademije. Bila je ona topničko središte čitave Vojno-pomorske oblasti, prepuna teškog naoružanja. Godina je bila davna, 1976. Zahvaljujući tome znao sam u tim slavnim šibenskim rujanskim danima 1991. godine da osvajanje rogozničkog arsenala znači jedinu mogućnost za ulazak u okršaj s tada svemoćnom JNA, mogućnost da ipak sačuvamo Šibenik. Baza akcije bilo je osvajanje oružja, njegovo brzinsko postavljanje na ključne pozicije s kojih se, vodeći prije svega računa o dometu, može eliminirati snage Kninskog korpusa, potisnuti ih te nastaviti organizaciju obrane. Radio sam čitavu noć. U jutro, 17. rujna, krenuli smo u akciju koja je, kako se pokazalo svega tjedan dana kasnije uspjela onemogućiti presijecanje Dalmacije, akciju koja je preokrenula i sam tijek rata!
General Rahim Ademi
Foto Edi Prodan
S generalom Rahimom Ademijem našli smo se uoči izdavanja njegove knjige »Samo istina: ratni dnevnik hrvatskog generala« upravo u Primoštenu Burni. Isprva zbunjeni zbog čega se želi s nama naći na tom mjestu, sve nam je postao jasno kad nam je ispričao gdje je osmislio Bitku za Šibenik, jednu od svojih prvih maestralnih akcija koje su dale Domovinskom ratu ne samo vojnu i teritorijalnu prednost, ne još su mu više dale psihološku snagu. I do tada burne karijere, Ademi, iako dugogodišnji oficir JNA, jedva je čekao staviti se na raspolaganje hrvatskim obrambenim snagama. Tim više što mu je, s obzirom da je bio dio tog sustava, itekako bilo jasno kakav je istinski karakter JNA.
Nikad izdajica
– Javljao sam se, nestrpljiv, Josipu Jurasu, kasnijem članu hrvatske Vlade i požurivao stvaranje jačih obrambenih snaga. Do čega će u Hrvatskoj doći 1990. i 1991. godine, bilo mi je jasno mnogo prije. U želji iznalaženja »unutarnjeg neprijatelja« u redovima vojnika albanske nacionalnosti, 1982. godine iz Rogoznice premjestili su me u Šibenik. Pješačko središte JNA bilo je puno mladića s Kosova, Albanaca, a ja sam iz svoje topničke profesije koju sam obožavao prebačen u – obavještajce. Željeli su od mene napraviti uhodu, špijuna i denuncijanta. Osobu koja će prokazivati »urotničke planove« albanskih mladića i tako nahraniti stalnu potrebu JNA u »pronalaženju« neprijatelja. Na njihovu žalost, moj je prvi izvještaj o stanju sigurnosti unutar šibenske vojarne »Rade Končar« govorio suprotno – urote nema.
ČASNICI, A DVOLIČNE KUKAVICEDa bi neka osoba bila pravim časnikom, pa i »običnim« vojnikom, prije i iznad svega mora biti – moralna. Mora se držati viteških principa. Kako sam već ispripovjedio, lomili su mene i moju obitelj oficiri JNA od 1986. pa sve do 1990. godine. Lomili bi nas i dalje da se Jugoslavija nije raspala. Bio sam uvjeren da se u Hrvatskoj vojsci nikad neće događati takve stvari. Da će pojedinci denuncirati, lagati, bježati od istine. Da će u HV-u biti – nečasnih časnika. E vidite, na žalost prevario sam se jer – bilo ih je! A ja sam na svojim iskustvima itekako osjetio koliko je među našim časnicima raširen pojma ljudskog zla – ne, pojam kukavičluka. Zamislite, časnik, a dvolična kukavica?! |
Razbjesnilo je to moje nadređene, posebno Ljubišu Bearu koji je bio čelni oficir službe sigurnosti Vojno-pomorske oblasti. Čovjeka koji je kasnije bio jedna od najeksponiranijih osoba vojske Republike Srpske, na kraju i nečovjeka osuđene zbog genocida u Srebrenici. Ali moji su iskazi ostali nepromijenjeni: albanski mladići u JNA rade što moraju. Ono što me vrlo brzo koštalo progona, suđenja, maltretiranja i zatvaranja bila je dodatna konstatacija kako se uvijek ističe samo albanski ekstremizam dok jasno istaknuti srbijanski šovinizam nikom ne smeta, sjeća se Ademi.
Bila je to izjava što je pokrenula mašineriju: Ademi je proglašen osobom koja je u JNA došla kako bi ju iznutra podrivala, kako je zapravo riječ o jednom od najopasnijih albanskih ekstremista.
– Nikad neću zaboraviti. Sudilo mi se za stavak I. 136 članka KZ SFRJ koji je označavao aktivnosti na organizaciji terorističkih akcija na rušenju Jugoslavije. Kako sam k tome bio Albanac, a udaranje po njima je u to vrijeme bila posebno omiljena opsesija JNA, bilo mi je jasno kako mogu – opako nastradati. Krenuli su mi i na obitelj, suprugu Anitu, Rogozničanku. I nju su privodili i plasirali joj laži kako sam s njom vjenčan samo da bih dobio krinku za svoja iredentistička djelovanja. Možete si misliti kako joj je bilo, sama s dvije male djevojčice, naše kćerke Afroditom i Valentinom, pritisnuta nizom prijetnji i nevjerojatnih, monstruoznih definicija njezinog supruga.
Foto Arhiva Ademi
Jesu, neki su se od mojih kolega slomili, »priznali« nešto što nije postojalo. Kod mene je to bila nemoguća misija. Nema te sile koja bi me natjerala postati izdajnikom svog naroda, moralnim i ljudskim dnom dna. Bio sam otvoren, sve sam im sasuo u lice. Za uzvrat, dobio sam presudu na 3,6 godina tamnice, te premještanje, na 10,5 mjeseci u sarajevski vojni zatvor. Srećom, kako se ipak u društvu i pravosuđu te 1987. godine počelo prepoznavati naznake budućeg demokratskog društva, sud je optužnicu protiv mene odbacio. Slijedila je žalba da bi konačno presuda postala ništavnom zahvaljujući dolasku 1990. godine, sjeća se Ademi.
A nakon uspješne organizacije obrane šibenskog ratišta, Ademi je svoju ugled iznimnog ratnog stratega nastavio graditi na ličkom ratištu. Postao je na jesen 1992. godine načelnik stožera i zamjenik zapovjednika Zbornog područja Gospić.
Ličko ratište
– Iz Like nosim odlična sjećanja, obranu smo organizirali na vrlo profesionalni način tako da smo uživali i veliki ugled kod načelnika Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske, legendarnog generala Janka Bobetka. Bili smo definirani i kao jedno od najboljih zbornih područja cjelokupnog ratišta tako da je 1993., u rujnu, izvedena i akcija Medački džep koju sam u organizacijskom i provedbenom smislu osobno osmislio. Dakako uz konačni pristanak svih čelnika pojedinih postrojbi koje su sudjelovale u operaciji. Uz najvažniju misiju osiguranja normalnijeg života u Gospiću i okolnim mjestima, Medački džep je imao i još jednu jako važnu zadaću. Morate znati da se u prve dvije godine rata, od ljeta 1991., Hrvatska vojska organizacijski, brojnošću, kvalitetom naoružanja već bila prometnula u vrlo ozbiljni faktor na ratištima nastalim na području bivše Jugoslavije. Radili smo po najmodernijim standardima što su uočavali i strani vojni analitičari.
DIVNI LJUDI RIJEKE I ISTREŽao mi je, silno mi je žao što sam doživio od strane dijela časnika koji su dominantno bili povezani uz gospićko zborno područje. Laži bole. Ali sretan sam istodobno čovjek jer moj boravak na funkciji načelnika stožera i zamjenika zapovjednika tog Zbornog područja donio mi je poznanstva s golemim brojem divnih ljudi s područja Rijeke, Istre, kvarnerskih otoka, Gorskog kotara… Dugo sam godina vojnik, susretao sam mnogo ljudi, ali malo je njih bilo kao što je to bila većina pripadnika 9. gardijske ili onih koji su rat proveli u 111., 128., 138., 119., 154. domobranskoj brigadi. Svi oni koji su bili na ličkom ratištu odgovorno su, hrabro i poduzetno obavljali sve postavljene zadatke. Morate znati da je to zborno područje u to vrijeme bilo jedno od najboljih unutar cjelokupnog ustroja obrane domovine. Kad se samo sjetim 111. brigade, pa u njoj su i ročnici bili vrhunski vojnici. Znam da su neki njezini dijelovi trebali postati profesionalni, A bojna, ali iako nisu, ostali su baš sjajni, baš profesionalni u obavljanju svih zapovijedi. |
No, po zamisli i inicijativi generala Bobetka, moralo se organizirati i jednu apsolutno besprijekornu vojnu oslobodilačku akciju kako bi se pokazalo da je uistinu riječ o – vrhunskom vojnom sustavu. Kako je Medački džep bio stalna, istinska i velika prijetnja kakvoj takvoj normalizaciji života u Gospiću, predložio sam da to bude akcija njegovog oslobađanja. Bobetko se složio i dakako, kao svaki pravi general, zatražio da ona u vojnom smislu bude besprijekorna. Dakle ne samo propisno organizirano vojno djelovanje nego i poštivanje svih međunarodnih konvencija kao i zaštita tamo zatečenih civila i njihove imovine. I bilo je tako! Medački džep je besprijekorno izveden. Gdje nastaju problemi? Ne nikako u provedbi akcije, nego u – povlačenju. Kako je nakon određenih pritisaka naređeno povlačenje, nastali su i problemi. No to je već sasvim druga priča koju sam uostalom i dokazao na 11-godišnjem suđenju pred hrvatskim sudovima kojima je Haag u tom slučaju prvi put dozvolio participaciju u radu, zaključuje Ademi.
Foto AA
A nakon Like pravac – Dalmacija. Zborno područje Split vodila je još jedna hrvatska legenda – general Ante Gotovina. Ademi njemu postaje načelnik stožera i zamjenik, a upravo se na tom poslu Ademi iskazuje kao jedna od najvažnijih karika u slaganju operacija što su 1995. godine stvorile preduvjete za Oluju. K tome, Ademi postaje osoba od najvećeg ugleda i povjerenja generala Bobetka što je značilo da njegovo vojno iskustvo kao i dokazano visoki moral i odgovornost čine upravo ono što je potrebno da bi se besprijekorno odradila priprema za oslobađanje domovine.
Brojne akcije prethodile Oluji
– Uz svima poznati Bljesak, niz je akcija koje su prethodile Oluji. Krenimo s prvom – Maslenicom, pa Medački džep, Zima 94, Skok 1 i Skok 95 kojima su u travnju i lipnju 1995. godine oslobođeni Dinara i Livanjsko polje, Ljeto 95 i naravno – Kozjak 95 što je bio kodni naziv za – Oluju. Ono što me smeta, skoro je potpuna tišina o nekim akcijama koje su organizirane nakon Oluje. Vrlo teškim i ozbiljnim, s nemalim brojem poginulih. Srbi su 13. kolovoza pokrenuli akciju Vaganj 95. Riječ je bila o njihovoj želji da s 80 tisuća vojnika vrate dijelove Bosne kao i Knin te teritorij sve do Sinja. Vaganj uostalom i jeste planinski prijevoj kroz koji prolazi cesta što povezuje Livno i Sinj. Mi smo pak poduzeli kontranapad na njihov Vaganj 95 i u tri dana teških bitki, s mnogo poginulih, konačno 16. kolovoza, zadržali slobodu tih teritorija i sigurnost Hrvatske. Vaganj je prema planovima Ratka Mladića trebao početi još 5. kolovoza kao odgovor na akciji Ljeto 95 kojom su krajem srpnja naše snage oslobodile Bosansko Grahovo i Glamoč te presjekle veze između Republike Srpske i tzv. Republike Srpske Krajine.
VOLIM I SVOJE KOSOVOVolim i svoje Kosovo, sretan sam da je postalo slobodnom zemljom i da svakim danom sve značajnije iskazuje svoje potencijale. Silno mi je bilo teško što sam zbog niza razloga čak 17 godina izbivao iz mog Vučitrna. Kad su prošla sva suđenja, konačno avionom iz Splita u Zagreb, pa do Prištine. Bio je to silno ganutljiv, ma koliko težak tako i divan susret s mojom obitelji na Kosovu. Danas je ipak bolje, nevjerojatno sam se osjećao kad su Crna Gora i Hrvatska značajno poboljšali svoje odnose i približili se u svakom smislu. Bilo je to ujedno jamstvo da prije nekoliko godina prvi put slobodno krenem automobilom u Vučitrn. K tome, putovali smo preko Albanije koju sam tada prvi put u životu vidio. Noćili smo na Skadru pa autocestom, zamislite vi tu poveznicu, od Tirane do Prištine. Je, sretan sam kako ekonomski i u svakom drugom pogledu napreduje Kosovo, Albanci iz Sjeverne Makedonije, Kosova i oni u Albaniji postaju jedna od najznačajnijih ekonomskih komponenti Balkana. I tu se pokazuje koliko je nacionalno oslobođenje značajan poticaj ekonomskom, kulturnom, znanstvenom, ma svakom drugom dokazivanju. A po doktrini JNA ja sam trebao postati izdajnikom svoga naroda… kako su jadnici bili u krivu! |
No, dogodilo im se – iznenađenje: naša je Oluja počela dan ranije! Zbog svega toga bilo je potrebno organizirati čitavo područje, pa tako i ono u Hercegovini i dijelovima Bosne tako da sam tada vodio operativnu grupu Livno. Moja je ideja naime bila da se Knin s najmanjim gubicima može osloboditi s te s strane, iz Livna te oslobađanjem Grahova. Dobio sam za to punu podršku ministra Šuška jer bez osiguravanja tih bokova, jako bi se teško provela Oluja. Uostalom Zima 94, Skok 1 i Skok 95, Ljeto 95 su oslobađali upravo dijelove Bosne i bile akcije koje sam osmislio da bi se konačno pokrenulo Kozjak 95.
Kasnije u rujnu zajedničkim snagama HV, HVO i Armije BiH oslobađani su i veliki dijelovi Bosne, čitav niz gradova, od Drvara nadalje. Konačno, u listopadu je Južni potez naše je združene snage doveo na dvadesetak kilometara ispred Banja Luke čime je u cijelosti promijenjena strateška situacija na prostorima Hrvatske i BiH, zaključuje sjećanje na akcije u kojima je sudjelovao, u velikoj ih mjeri i planirao general Ademi istaknuvši i ključne ljude koji su Domovinskom ratu davali vojni i politički okvir.
– Čitavo vrijeme rata sjajno smo surađivali s generalom Jankom Bobetkom i ministrom Gojkom Šuškom. Dakako znalo se što je u svemu uloga predsjednika Franje Tuđmana koji je kao vrhovni zapovjednik to uistinu i bio. Maksimalno se poštivala hijerarhija, znalo se tko odlučuje, a tko odluke provodi. Hrvatska vojska je na prelasku 1994. u 1995. godinu bila sjajno organizirana što joj je svakako bilo od velike koristi prigodom donošenja odluke o primanju Hrvatske u Partnerstvo za mir 2000. i na koncu NATO 2009. godine.
Tisuće stranica dnevnika
No, Oluja je iza nas. Prošlo je već 26 godina, k tome nalazimo se u periodu kad brojne ratne postrojbe obilježavaju svoj 30. rođendan. Ono što žalosti je činjenica da sav onaj zanos, sve ono zajedništvo koji su jedini mogli dovesti do konačne pobjede – danas uglavnom ne postoje. Postoji prenaglašena politizacija. S druge strane politika je djelatnost koju general Ademi čitavog života zaobilazi u širokom luku. Ili kako voli istaknuti – nikad se nisam bavio politikom, ali ona s njim itekako jeste.
LOVAČKIM PUŠKAMA NA JNANašem se razgovoru na kratko pridružio i Blaž Jurin, također legendarni šibenski branitelj i već istaknuti direktor PZ Primošten Burni. Višedesetljetni Ademijev prijatelj, s njime u ratu bio od prvog dana. |
– Knjiga koju sam upravo objavio, dakle jedan iznimno iscrpni, bogato dokumentirani i s izlaganjem ratnih planova i mapa rađenih po najvišim standardima želim upoznati javnost s istinskim karakterom Domovinskog rata. Svaki sam dan, sve od slavnih šibenskih rujanskih dana vodio dnevnik. Svakog dana u njega sam unosio sve aktivnosti, razgovore, susrete, odluke. Sve u njima taksativno stoji. Znate, danas mislite da nikad nećete zaboraviti pojedine događaje, njihov karakter i sadržaj, a već za nekoliko dana, da o mjesecima i godina i ne govorimo nećete moći jasno izložiti ni njihove najvažnije elemente. Svaki pravi časnik mora voditi svoj ratni dnevnik.
Iznimno je to opsežno djelo, ima više od pet stotina stranica, a odlučili smo ga plasirati i na ljudima najdostupnija mjesta. Želja mi je bila napisati knjigu koja će na jedan maksimalno precizni način doprinijeti boljem razumijevanju procesa i pojedinih aktivnosti u ratu. Ja sam naprosto »matematička« osoba. U svom sam rodnom Vučitrnu prije odlaska na akademiju završio prirodoslovno-matematičku gimnaziju. I odabirom topništva pokazao sam da me uz niz vojnih doktrina, sve tamo do psihologije, jako zanimaju matematika i fizika. Jer upravo je razumijevanje ove dvije nauke bit preciznog i efikasnog topništva. Pa sam upravo tako, matematički precizno iz dana u dan vodio dnevnik. Ono što bi mi bila želja, jer na žalost svjedočimo tome da nas je svakim danom sve manje i manje, je da ova moja knjiga bude jedan od poticaja stvaranju opsežne i apsolutno utemeljene povijesti Domovinskog rata. Bez politiziranja i politikanstva, bez podilaženja bilo kome.
MEDIJIIznimno cijenim vašu novinu. Riječ je oduvijek o jednom od najobjektivnijih listova u Hrvatskoj. Dok mi je trajalo suđenje uz Večernji list jedni ste od rijetkih koji su maksimalno objektivno pratili suđenje. A kad smo već kod medija i novinara, postoji jedna zanimljiva epizoda iz mog života povezana s jednim medijskim djelatnikom. Riječ je o splitskom novinaru Davoru Krili koji je u JNA bio na službi u vojnoj policiji. I to upravo u Sarajevu, u istražnom zatvoru gdje sam bio 1986. na 1987. godinu. Bio je Krile iznimno prijateljski nastrojen, kad je god mogao izlazio nam je u susret, omogućavao da izađemo iz ćelija, sve do toga da nam je dozvoljavao igrati nogomet u velikom hodniku! |
Bio je to rat koji nam je na ponos. Na žalost, bez ulaženja zašto je tome tako, u javnosti ne postoji takav jedinstveni stav. Da, bio bih baš sretan da moja knjiga, da »Samo istina – ratni dnevnik hrvatskog generala« inicira znanstvene analize i susrete koji će dovesti do konačne – istine. Da konačno stvorimo jasnu i cjelovitu, dokumentiranu i argumentiranu povijest tog vremena koje će onda postati i podloga za udžbenike iz kojih će djeca učiti o – istini. Jer, što vam god tko pričao, istina je uvijek samo jedna i jedina. Kako u miru tako i u – ratu, zaključio je razgovor general Rahim Ademi. Jedan od najznačajnijih i najvećih vojskovođa koje je Hrvatska imala, osoba koja uvijek i u svim situacijama, ma koliko one delikatne u ratu bile, ispred svega stavljala viteštvo, visoki moral, ljubav prema slobodi. I da, naviše, prema – istini.
Samo istina
Dok smo se rastajali, jer jednom se tako inspirativnom razgovoru uvijek ima što dodati, pogled na kat PZ Primošten Burni poslao je znakovitu sliku i poruku: samodopadni Ratko Maldić na Šibenskom mostu zadovoljno se smješka brzini slamanja Hrvatske. I dakako, ne vidi jer što bi on gledao, tko sjeda u kancelariju te male poljoprivredne zadruge i slaže – početak ne samo šibenske nego i hrvatske slobode.
Rahim Ademi. Osoba koja je pokazala kako srce i znanje uvijek čine čuda. Kako je želja za slobodom uvijek jača od bahate, agresorske nadmoći. Ostaje nam još da i u miru poslušamo iznimno dobronamjernog, naprosto poštenog hrvatskog generala. Da nam »samo istina« postane temelj ponosnog mira.
Hvala, generale. Bio je to iznimno dojmljivi razgovor. Na neki način i pomoć u sklapanju osobnih stavova, sjećanja, ali i današnjih frustracija nekadašnjeg ratnog reportera. Samo istina. I ništa više.
