ZAGREB – Ova bi godina mogla osiromašiti hrvatske građane jednakom snagom kako je to učinila globalna financijska kriza koja je započela 2008. godine. Tada je siromaštvo najviše prijetilo onima koji su ostali bez posla, što se srećom zasad ne događa masovno, ali je trenutačno gubitak vrijednosti osobnog dohotka, ali i ostale financijske imovine, puno snažniji i brži nego što je to bilo prije više od desetljeća. Hrvatska je i 2008. godine bila na udaru inflacije, ona je dosegnula 6,1 posto, ali se već sljedeće godine smirila na oko poželjnih dva posto.

Kad su u pitanju osobna primanja, inflacija će u ovoj godini, svima koji nisu ugovorili povećanje osobnog dohotka »pojesti« jednu plaću. I to u slučaju ako se zadrži ispod osam posto, odnosno ako bude u skladu s Vladinom procjenom o prosječnoj godišnjoj inflaciji od 7,8 posto. Zaposleni u javnom sektoru koji su dobili povećanje osnovice od četiri posto, ali tek od 1. svibnja, izgubit će nešto manje od cijele plaće, kao i umirovljenici, jer im nakon povećanja mirovina 1. travnja od 2,24 posto slijedi novo usklađivanje od 1. rujna. No, ono neće biti ni blizu dovoljno da anulira udar inflacije. Posebice loše proći će oni koji imaju plaću nižu od državnog prosjeka, koji je oko tisuću eura, jer većina njihove zarade odlazi na energente, troškove stanovanja i hranu, čije su stope rasta i dvostruko veće od inflacijskih. Onima koji zarađuju još manje, primjerice do pet tisuća kuna, gubitak će biti i veći, jer veći udio plaće troše na energente, grijanje i hranu.

Najveća cijena

Dio zarade, građanima koji imaju kredite, otkinut će i rast kamata, prema nekim procjenama u prosjeku će to biti godišnje 3.800 kuna, što je polovina prosječne plaće u državi.
Najlošije će proći štediše jer inflacija u prošloj i ovoj godini znači da je njihov novac, makar bio položen u banke, izgubio na vrijednosti oko deset posto.

Da su građani u Hrvatskoj, ali i cijeloj Europi najveći gubitnici, kad su u pitanju posljednice pandemije i rata u Ukrajini upozorava i ekonomski analitičar Željko Lovrinčević, ali dodaje i to da su se iza te dvije katastrofe sakrili procesi koji su u EU-u počeli i znatno ranije.

– Europska komisija i Europska centralna banka dopuštaju da inflacija najviše pogodi građane, da oni plate najveću cijenu jer po svaku cijenu želi zaštiti javne financije i koncept eura kao zajedničke valute. Zemlje poput Italije, Španjolske, Portugala, pa i Francuske, toliko su zadužene da se tako spašavaju njihove javne financije. Te države su već sada de facto u bankrotu. Komisiju i Europska centralna banka ne čine ništa jer brane politički projekt eura, koji bi bio ugrožen bankrotom tih zemlja. Nekad je inflaciju, na štetu bogatijih republika bivše Jugoslavije, poticao Topčider, a sada to čini Bruxelles, primjećuje Lovrinčević. Po istom modelu, naglašava on, ponaša se i Hrvatska s tim da su u Hrvatskoj javne financije još više u fokusu zbog plana da se sljedeće godine pristupi euru i to ni vlast ni centralna banke ne žele ugroziti.

Osim javnih financija dobitnici su, napominje Lovrinčević, pojedine kompanije poput telekomunikacijskih i energetskih tvrtki i banaka. Posljedica će biti sve veće siromaštvo građana i sve veće raslojavanje svakog europskog društva, pa tako i hrvatskog, na siromašne i bogate.

Građani žrtve

– Ništa se ne propituje i za većinu procesa krivnja se stavljala prvo na pandemiju pa na rat u Ukrajini, no to su procesi koji traju već neko vrijeme i neće tako skoro završiti. Sve bi moglo potrajati možda i cijelo ovo desetljeće i rijetki će građani u tom razdoblju imati povećanje standarda, ako ga i bude bit će minimalno. U najboljem slučaju slijedi im na kraju razdoblja stagnacija, upozorava Lovrinčević.

Da rat u Ukrajini sutra i završi, pred Europskom unijom su odluke o obnovi te zemlje, morat će novcem osnažiti svoju političku podršku, a ona bi mogla biti vrijedan možda i više od paketa od 750 milijardi eura koliko je koštao mehanizam za oporavak i otpornost.

– Već sada je inflacija prikriveni porez kojim se od građana uzima novac kako bi se sačuvale javne financije zemalja eurozone, onda će Komisiji trebati taj porez kako bi vraćala kredite za projekte oporavka i otpornosti. Novac se uzima od građana, a nitko nije morao donijeti odluku da se taj porez uvodi, a samo prije dvije godine slala se poruka kako je Komisija pronašla i dala novac za oporavak od pandemije. Ako jednako toliko bude vrijedan projekt pomoći Ukrajini, te dvije stavke zajedno će značiti dug od najmanje tisuću i pol milijardi eura. Njih mogu vratiti samo građani EU-a, a najjednostavniji način bez ikakve odgovornosti je uzeti im novac preko inflacije, zaključuje Lovrinčević.