Djelatnici Zavoda za hitnu medicinu Bjelovarsko-bilogorske županije u proteklih su nekoliko dana poslani na intervencije na kojima je smrtno stradalo osam osoba. No, sami pozivi na intervencije nisu glasili ni približno strašno kako se na kraju ispostavilo.

Tako su u trenutku kada se dogodilo ubojstvo šest osoba u domu za starije i nemoćne u Daruvaru »hitnjaci« dobili nejasan poziv u pomoć, a na putu su dobili informaciju da se radilo o tučnjavi. Ništa ih nije moglo pripremiti na krvave prizore koji su ih ondje dočekali. U drugom slučaju ubojica si je pred djelatnikom Hitne pomoći oduzeo život pucnjem u glavu.

Mogli su i sami stradati

Ministar zdravstva Vili Beroš zatražio je žurno očitovanje ravnateljice Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu Maje Grba Bujević zbog spornih postupanja te dovođenja u pitanje sigurnosti djelatnika u Hitnoj medicinskoj službi. »Molimo vas žurno očitovanje o postojanju Protokola za postupanje hitne medicinske službe u kriznim situacijama, kao što su slučajevi vezani za upotrebu vatrenog ili drugog oružja te fizičkog nasilja od prijema poziva, osiguravanja mjesta intervencije, medicinskog zbrinjavanja ozlijeđenih, kao i pružanje psihološke pomoći, odnosno osiguravanje zamjene za djelatnike koji su sudjelovali u kriznoj situaciji i zbrinjavanju ozlijeđenih«, navodi se u pismu i traži izvještaj o tijeku hitne medicinske intervencije djelatnika Zavoda za hitnu medicinu Bjelovarsko-bilogorske županije u Bjelovaru i Daruvaru.

Tomislav Petrušić, predsjednik Udruge Hitna 194, kaže da je prvi na mjesto višestrukog ubojstva stigao tim hitne pomoći iz Daruvara.

– Kad su došli u dom, doslovno su uletjeli među mrtva tijela. Nitko u tom trenutku nije znao što se točno dogodilo i gdje je ubojica. Postojala je mogućnost da i sami nastradaju. Povukli su se i zvali pomoć. Stigla je policija i počelo je zbrinjavanje ozlijeđenih. Komunikacija je zakazala dva puta u nekoliko dana i nešto se mora promijeniti u komunikaciji s prijavnom jedinicom. Mora se znati kuda se šalju timovi, na kakve intervencije se šalju i što ih ondje čeka, kaže Petrušić i dodaje da su ozlijeđene osobe iz doma odvozila tri tima, a odmah nakon užasa u domu za starije išli su na daljnje intervencije. Nisu imali zamjene i na kraju su ostali raditi svoje smjene do 19 sati.

Danijel Šota, predsjednik Hrvatske udruge djeltnika hitne medicinske pomoći i predsjednik Hrvatskog sindikata hitne medicine, kaže kako se u svom poslu svakodnevno susreću s lažnim dojavama.

– Vrlo česte su dojave pogrešne i to ne tako da su krivo zaprimljene, već zato što ljudi zapravo ne znaju kako i što dojaviti. Ima i onih koji zovu u pomoć samo da skinu sa svoje savjesti nešto što se događa. Ima ljudi koji vide osobu da leži na tlu pa prođu pokraj nje autom, ali i pješice, ne stanu i neće čovjeka zapravo ni pogledati. Često kažu »leži pijan na cesti«, a na kraju se ispostavi da čovjek nije pijan, nego mu je pozlilo. Uglavnom se pokazalo da intervencije često uopće nisu onakve kakvu je dojavu dispečer primio jer se ljudi ne žele »petljati« i kažu »nisam ja doktor«, a svi smo dužni pomoći kao građani. Nemamo instrument koji bi odredio kako i što javiti na 194 ili 112, kaže Šota i dodaje da te uobičajene pogrešne dojave nisu problem. Ističe da je pravi problem bila dojava da se radi o tučnjavi u domu za starije u Daruvaru, a radilo se o strašnom višestrukom ubojstvu i djelatnici hitne su mogli nastradati.

Predsjednik Hrvatske udruge djeltnika hitne medicinske pomoći osvrnuo se i na nedostatak psihološke pomoći djelatnicima hitne pomoći.

– U svim normalnim zapadnim zemljama, u nekim incidentnim situacijama odmah dolazi psihološka pomoć i ekipa mora proći razgovor s psihologom koji procjenjuje jesu li sposobni za rad ili ne. Kod nas nije tako, pitanje je hoćemo li dobiti psihološku pomoć. Eventualno možemo otići na bolovanje, ali to nije to. Ne bi trebalo biti tako da ću se sutra kao naspavati i onda mi je dobro, a onda kasnije probleme ispoljimo na obitelji, na poslu ili bilo gdje drugdje. Kod nas to nažalost nije napravljeno kako treba. Osobno sam nakon tragičnih prometnih nesreća i gledanja ubijenih i osakaćenih poslije išao na intervenciju gdje netko danima ima temperaturu i onda te zove jer nema prijevoz i još viče na tebe jer »gdje si do sada«. Jednom prilikom sam bio na intervenciji gdje je četvero mladih smrtno stradalo pod vlakom. Intervencija je bila užasno teška jer su to još bila djeca, a gledaš ih raskomadane. Kad smo se vratili u bazu, u čekaonici nas je dočekao muškarac kojeg su sedam dana boljela leđa i baš taj dan je odlučio doći na hitnu i vikao je na nas što nas je dugo morao čekati, priča Danijel Šota.

Hitnjaci nemaju beneficirani radni staž,
iako »izgaraju« kao i policajci

Iako je Hitna pomoć žurna služba, baš kao policajci i vatrogasci, njihovi djelatnici nemaju beneficirani radni staž, iako vrlo brzo »izgaraju« od svakodnevnih izazova posla. Na stranici Hitna 194 su objavili kako je tijekom intervencije u 58. godini iznenada preminuo njihov kolega Zlatko Kapac, koji je radio kao vozač u Zavodu za hitnu medicinu Sisačko-moslavačke županije. »Kolega je preminuo na intervenciji. To je izuzetno težak posao. Nosio je silnu opremu do mjesta pomoći, a kasnije se još mora nositi i pacijent. Ljudi nakon 30 godina rada nisu više sposobni za taj rad jer ste potrošeni i psihički i fizički. Do 1998. godine su Osijek, Rijeka, Zagreb i Split imali beneficirani staž, no onda je tadašnji ministar zdravlja to ukinuo kao da bi svi dobili beneficirani staž. Međutim, nitko ga kasnije nije dobio i sada tražimo da se ta odluka ponovno donese«, kaže Danijel Šota, predsjednik Hrvatske udruge djelatnika hitne medicinske pomoći i predsjednik Hrvatskog sindikata hitne medicine.