Znate da Michelin dijeli zvjezdice najboljim svjetskim restoranima, no znate li da Michelin daje i gumene đonove samo najboljim svjetskim obućarima!? Znate li da hrvatski vojnik i policajac koračaju u čizmi u kojoj i hrvatski predsjednik hoda posvuda i kazuje da bolje čizme ni Amerika nema!?

A sve to je ništa prema činjenici da čak i nenormalno široko stopalo lijevo, zbog kojeg u malo koju cipelu može ući autor ovog teksta, lako ulazi u skoro svaki model tvornice obuće Jelen Professional.

Belica, međimursko mjestašce, a tamo tvornica k’o apoteka. Uredno, čisto, promišljeno. Direktor Darko Pintarić vodi nas u sobu za sastanke. Iza nas na zidu ogledni primjerci vojne i radne obuće svake vrste. Tu je i direktor prodaje Alen Ciglar.

– Direktore, evo Borovo nekidan napunilo 90 godina od osnutka, ma bome nije ni Jelen puno mlađi – velimo Pintariću.

– Ne, nismo, s tim da je ova firma, Jelen Professional, osnovana 2009. godine. Ja 30 godina radim u Jelenu, počeo sam kao mladi pripravnik i ako želite, mogu vam ukratko ispričati priču o Jelenu – kaže Pintarić.

Povratak u 1948.

Vratiti se treba do 1948. godine, kada je Jelen osnovan.

– Jelen je bio dio obrtnog udruženje u Čakovcu u kojem su radili postolari, tekstilci, frizeri, slastičari. Proizvodnja se razvijala i negdje oko ‘58. ili ‘59. godine Jelen se izdvojio i postao postolarsko poduzeće.

To je bilo relativno malo poduzeće sve do 70-ih godina. Radilo je običnu građansku cipelu, više za ruralna područja. Tad je krenula industrijalizacija Hrvatsk,e pa i ovog dijela – prisjeća se Pintarić.

Tekstilna industrija je u to doba jača gospodarska grana u Međimurju, pogotovo je duga tradicija MTČ-a. Postolari nisu bili tako jaki, ali tih 70-ih puno firmi sa zapada htjelo je svoju proizvodnju organizirati negdje gdje je to jeftinije.

– Jelen je rastao i 90. godine imao 1.000 zaposlenih – kazuje Pintarić.

Početak 90-ih donosi ratno vrijeme, a počele su, kaže Pintarić, i neke promjene na svjetskom tržištu.

– Svijet je krenuo iz Europe prema Aziji kako bi tamo organizirao proizvodnju. Do 90. godine Jelen je, recimo, radio za Adidas, slično kao splitska Jugoplastika. Godina 1991. donosi rat, raspad Jugoslavije, gubitak tržišta – objašnjava Pintarić.

Svemu usprkos, do 1999. godine Jelen radi gotovo s tisuću ljudi.

– Imao je Jelen svoj brend, svoje dućane, 870 zaposlenih te 1999. godine. Ali, tad kreće drugi udar. Izgubili smo velikog poslovnog partnera za kojeg smo radili dječje buce, pola milijuna pari – kaže Pintarić.

Tvrtku Elephant kupuje tvrtka Clark’s i seli proizvodnju u Aziju. Tvrtka Jelen i opet traži rješenje za spas.

– I uspijevali smo, ali svaki put kad te udari, ti si slabiji! Najgora nam je bila 2002. i 2003. kad je Kina ušla u WTO. Morali smo zatvoriti trgovine, prebaciti se na nešto drugo. I preorijentirali smo se na radno-zaštitnu obuću, a onda i vojno-policijsku obuću – priča Pintarić.

Poslovanje se te 2009. godine posložilo, Jelen, kako kaže direktor, izvršava svoje obaveze prema dobavljačima i radnicima, ali dug prema državi ne može podmiriti, a kamate stižu.

– Napravili smo program i rekli: ako vi nama ovaj teret maknete sa strane, mi možemo normalno dalje poslovati. Rekli su nam: bravo, tapšali nas po ramenu, dvije godine se naš program vrtio po Zagrebu, ali nitko nije htio to potpisati, nikog da donese odluku.

A onda je neko ministarstvo, pretpostavljam financija, naložilo da se u županiji ugase dvije, tri firme koje su u poteškoćama. Rekli smo, u redu, ako ne možemo riješiti dug, nema smisla dalje. I krenuli smo od nule! – kaže Pintarić.

Početak od nule

Kreće inicijativa nekolicine poslovnih ljudi, iako od starog Jelena, koji je otišao u stečaj, ništa ostalo nije.

– Sve smo izgubili i krenuli smo do nule graditi firmu. Iznajmili smo poslovne prostore koji su prije toga bili naši. Oživili praktički onaj program koji smo napravili i koji nitko nije imao hrabrosti potpisati – ističe Pintarić.

Samo, nije li, ipak, bilo posve rizično ulaziti u ovaj projekt bez prostora, bez ičega!?

– Imali smo znanje – na to će Pintarić.

– Znanje i ambiciju. Poklopile su se neke stvari. Bilo smo pred potpisivanjem nekih ugovora i shvatili da bi bila šteta to ne iskoristiti – domeće Ciglar.

– Imali smo znanje, mislim da je to bio i rezultat revolta, inata i potrebe za dokazivanjem – naglašava Pintarić.

– Što ste vi Međimurci takvi!? – ‘čudimo’ se.

Smiju se naši sugovornici, da bi direktor dao i jedno posve ljudsko obrazloženje tog inata i upornosti.

– Ako radiš u ovom okruženju i uredno podmiruješ svoje obaveze, ali odjednom tvoja firma ‘ode’, koji god da su razlozi, i svi okreću od tebe glavu. E, tad sam rek’o: »Sad ću vam pokazati da se može!«

I kad danas dođeš do tih ljudi koji su nam trebali pomoći, oni ne okreću glavu na stranu, nego je spuštaju! – sumira Pintarić.

Svjetski brendovi

Bilo kako bilo, starog Jelena je nestalo, novi je Jelen Professional. Samo, fali kadra, onog stručnog.

– Trebalo je kadrovski posložiti formu, a vrlo malo ljudi studira obućarstvo. Malo je kadrova, a i to što ih ima, kada dođu iz škole treba im dvije, tri, pet godina da bi stasali. Firma je radila za sve svjetske brendove, znamo dobro proces proizvodnje, ali nam je falilo znanja u razvoju novih dobrih proizvoda i znanja o prodaji kojeg nam još uvijek fali.

Jer, prodaja ove obuće je specifična. Obično su to natječaji, svaka zemlja donekle brani svoje proizvođače, ne tako da ih štiti u smislu zabrane, ali ih brani u smislu uvjeta natječaja i tome se treba prilagoditi – kazuje Pintarić.

U tvornici je danas 150 zaposlenih. Većinom je to ženska radna snaga, najčešće sa završenom osnovnom ili srednjom školom. Plaće u ovom sektoru nisu velike, ali Pintarić ne dvoji kako su ova i ovakva radna mjesta iznimno važna.

– Naši lokalni političari stalno viču da ne bi odobrili rad ovakvih firmi, otvaranje novih pogona, a ja velim da je to potpuno krivo. Ako postoje ljudi koji žele ovdje raditi, zašto i zbog čega ne bi!? Zar je bolje da ista ta osoba nema radno mjesto u Međimurju pa da mora otići u Švicarsku, Njemačku, Austriju raditi neke pomoćne poslove i na kraju da sa sobom povuče i obitelj!?

Naše žene su čuvarice obitelji, ne samo u Jelenu, nego i drugim međimurskim tvrtkama. Žene čuvaju kuću, i ako i ona i suprug rade, obitelji ostaju tu. Kad ne bi imali posla, najvjerojatnije bi otišli van i vani ostali – uvjeren je Pintarić.

Ugovor s MORH-om

Uvijek je, kaže, sudbina ovoga kraja bila da ljudi rade vani, i njegovi roditelji su odlazili na rad u inozemstvo, ali su se vraćali. Danas se odlazi, ali se ne vraća. Zato je dobro da kod kuće imaju posla, i to baš od 6 do 14, da ostane zaposlenicima i zaposlenicama još vremena za neke obiteljske aktivnosti.

– To je naša komparativna prednost pred drugim. Ne možemo dati ljudima veliku plaću, ne možemo im davati neke pogodnosti, ali možemo im dati ovo. Nikada nećemo ići s radom u drugoj smjeni, nema radnih subota, radi se pet dana u tjednu.

Konkurencija će možda dati veću plaću, ali ljudi svejedno kod nas žele raditi – podcrtava Pintarić.

Prvi pravi posao bio je ugovor potpisan s MORH-om.

– Ja bih rekao da je to bio prvi značajniji posao. Dobili smo ga kao zajednica proizvođača. Tih godina smo se udružili s Borovom i Inkopom, jer je konkurencija trgovaca s Dalekog istoka bila toliko jaka da smo shvatili da ćemo teško dobiti ijedan posao ako ne udružimo snage u smislu troškova, razvoja, nastupa na tržištu.

Bio je to prvi značajniji ugovor i za nas i za njih. Nije to bilo od velikog značaj ako gledamo u ukupnom prihod, možda pet posto njega, međutim bio je to i poticaj i priznanje – precizno će Pintarić.

Danas je Jelen Professional dio većeg udruženja, Klastera obrambene industrije koji broji 56 tvrtki. Pa kad je Predsjednik došao nekidan u Međimurje, svratio je i do drugih članova klastera na ovom poručju, do Čateksa i do tvrtke iz obližnjeg Preloga Šestan – Busch koji proizvodi sjajne kacige.

Na velikim sajmovima svi nastupaju kao jedan tim, sposobni vojnika koje god vojske odjenuti i opremiti od glave do pete.

– Čizme koje proizvodimo napravljene su kao zajednički razvoj triju firmi uz pomoć Tehničko-tehnološkog fakulteta i pokazale su se jako, jako dobre. Nama dolaze ljudi nakon sedam, osam godina i kažu da im se guma na đonu malo odlijepila.

Sve ostalo je cijelo. Po dvadeset godina ih nose. One su trajne, one su udobne i one su povoljne cijene – ističe Pintarić.

I njih, među ostalim, nose recimo i vojnici u Keniji. Tu je i ljetna i zimska verzija, obje vodonepropusne, a opet takve membrane da cipela diše. Materijali su svakim danom moderniji, bolji, a ova tvrtka sve to prati i onda najbolje implementira u svoj proizvod.

– Nedavno smo testirali čizmu da izdrži minus 40 stupnjeva. Ona se kondicionira na 23 stupnja, tu se mora postići idealna temperatura i onda se stavlja na podlogu i zakapa u smjesu koja je obrađena na minus 40.

Temperatura u čizmi nakon 22 minute ne smije pasti više od 10 stupnjeva. Nama je pala malo više od sedam, lijeva sedam, desna 8,3 stupnja, a norma propisuje da smije pasti najviše 22.

Naša je, dakle, više od 50 posto bolja od onog što norma propisuje – slikovito će Ciglar.

Sve bolji i bolji

Vani se plasiraju uvijek za nijansu bolji, dorađeniji, inovativniji modeli. Otprilike, to je nalik onom kako se automobili izrađuju, recimo golfovi, gdje je svaka nova verzija istog još bolja i bolja.

Mora se tako, jer konkurencija je, kažu, nevjerojatna.

– Nego, direktore, čije vi to cipele imate na nogama – pitamo, jer je vidljivo da to čizma nije.

– Jelenove! – na to će Pintarić.

Jelenove!? Smije se direktor, pa nam daje stari propagandni materijal u kojem je i finih muških cipela. I to je radio nekada Jelen. Svejedno je, velimo, dobro što vojska na pati od mode. Opet griješimo!

– Prije godinu, dvije, bilo smo na vojnoj vježbi održanoj kod Virovitice. Sudjelovali su pripadnici naše vojske, pa SAD-a, Slovenije, mislim Njemačke. Mi smo im naravno gledali u noge. I neki od njih su na nogama imali duplo skuplje čizme od naših, ali meni su, makar da sam i subjektivan, naše izgledale top! – ističe Pintarić.

Elem, povijest i sadašnjost znamo, no kakva je budućnost tvrtke koja i sloganom »One step further« poručuje da je otišla korak dalje i da je korak ispred.

– Prošle smo godine sebi dali odgovor na pitanje ‘što je to Jelen Professional 2030. godine’ – na to će Pintarić.– Zašto baš 2030.!? – pitamo.

– Jer je to godina kad ja odlazim u mirovinu i moram Alanu ostaviti sređenu situaciju – smješka se Pintarić.

Samo, ozbiljna su to promišljanja.

– Pokušali smo odgovoriti na pitanje što moramo napraviti sada, da bismo te 2030. bili onakvi kakvi želimo biti. Prvo, želimo biti firma koja će proizvoditi inovativnu obuću, obuću koja će u sebi sadržavati inovacije.

I to već ide, jer imamo inovativne dobavljače i inventivne mlade inženjerke. Drugi cilj je da naša obuća bude prestižna, odnosno da do te 2030. nošenje naše obuće bude stvar prestiža.

E ako tako bude, onda smo svjetski brend, onda smo uspjeli! – poručuje Pintarić.

Nova linija

U tom kontekstu valja gledati i posve novu liniju obuće, koju se od milja da zazivati tenisicom, premda je i to zaštitna obuća, ali laganija, reklo bi se za svaki dan. Ima je na nozi Ciglar.

– Morao sam na svojoj težini poraditi, mjerio sam od 11. mjeseca prošle godine broj pređenih kilometara i ovo na mojim nogama su patike koje su prešle 600 kilometara! Bilo je nešto sitnih nedostatka, odmah smo ih korigirali i novi modeli su već napravljeni – kazuje Ciglar.

Čak 600 kilometara, a u njega cipela k’o nova. Promišljali su je godinu i pol, dok nisu bili sigurni da imaju dobar proizvod.

– Vi ste u stanju za svaku firmu napraviti baš onakvu cipelu kakva njima treba – zaključujemo.

– Da, ako su spremni platiti i kupiti. Još uvijek u nas svijest o nošenju kvalitetne čizme nije dovoljno visoka. Još uvijek se ljudi ne brinu, ili ne žele brinuti o cipelama koje nose.

Je li tomu razlog ekonomska situacija ili nasljeđe firmi koje kupuju cipele s Dalekog istoka, ne znam, ali znam da su te cipele znatno niže kvalitete, a radnik koji radi u teškim uvjetima mora ih nositi cijeli dan – upozorava Pintarić.

U ovoj tvornici rade zato sve da onom tko njihovu obuću nosi bude čim ugodnije. Primjerice, u vojnim čizmama nema više metalnih dijelova, taman da po aerodromima ne sviraju detektori metala, a i lakše su nekih 300-tinjak grama nego li su bile. U ‘tenisica’ pak i Michelinov đon!?

– Ovaj znani proizvođač guma od prije nekoliko godina izrađuje i đonove. To im je relativno nov segment proizvodnje i ne može ih baš svaka tvrtka dobiti – kaže Pintarić.

Em Michelin, em predsjednik od čije reklame valjda bolje i nema.

– Pa i nema. Svake godine u veljači u MORH-u potpisuje se ugovor. I kad si tamo, nešto značiš. A kad kreneš u svijet prodavati obuću, prvo što te pitaju je prodaješ li to svojima – veli Pintarić.

Čizma glavu čuva

Jelen Profesional djeluje u novom prostoru od 7.500 metara četvornih u koji se uselilo prije nekih godinu i pol. Firma posluje u plusu, ma će direktor Pintarić u šali reći da se njeni vlasnici još obogatili nisu.

– Što vas briga, imate dobru cipelu, a zna se da čizma glavu čuva – velimo mu.

– E, oko toga se stalno sporimo sa Šestanom koji tvrdi da kaciga glavu čuva – smije se Pintarić.

Čizma, čizma glavu čuva i to, kako kaže Zoran Milanović, bolja od američke.

– Zahvaljujemo predsjedniku. Ne bismo mi htjeli reći sami za sebe da smo najbolji, ali ako gledamo odnos cijene i kvalitete, vjerujemo da smo – top! Međutim, ne možemo se uspoređivati s čizmama od 300 eura, a naša košta oko 110 eura. Naravno da je u skupljoj uključeno još kvalitetnijeg materijala i inovacije – kaže Pintarić.

– Ja tvrdim da skuplja ni u jednom segmentu nije od naše bolja – kontrira direktoru Ciglar.

Jer, kako kaže, svi ugradbeni materijali u proizvodima Jelen Profesionala na gornjoj su razini onog što se u svijetu može naći, baš kao i kvalitete ugradnje, a jedino što čini razliku u cijeni je brend.

– Valja meni požuriti po par, jer kad 2030. godine Jelen bude prestižni brend, neće ja to više financijski moći – zaključuje kupac domaći obični.

Smiju se na to Ciglar i Pintarić.

– Baš smo nedavno razgovarali s partnerima u Vukovaru kako ne vidimo što bi se moglo dogoditi pa da ne uspijemo – zaključuje Ciglar.

I djeluju pritom obojica ozbiljno, koliko i samouvjereno. S balkona pogona vide se s jedne strane Mađarska, s druge Slovenija. Kad je vedro, ide pogled i dalje do Austrije, Slovačke.

A kad je pogled takav, onda ni tržište ne može biti nego cijeli svijet. U Jelen Professionalu to su odavno shvatili, pa čizmom gaze svakim danom onaj korak i dalje i ispred svih.

Čak 250.000 pari na godinu, a nijedne bez – čovjeka!

U prizemlju zgrade uredi, a na katu pogon koji lansira u neke dobra, stara i buduća vremena! Sve je tu: radne kute, pokretna traka, strojevi, digitalizacija, usredotočenost. Izlazi odavde do 250.000 pari obuće na godinu!

A direktor ističe: »Nijedna faza izrade ne može se napraviti bez prisustva čovjeka. Čovjek je odlučujući faktor u smislu kvalitete. Ljudi su naš najvažniji resurs!«

Ciglar nas pak putem uči raznim stvarima, činjenicama poput one da je za izradu tenisice potrebno 60 operacija, a čizme velikih 130! U lancu nitko zakazati ne smije, ni onaj koji krene s krojenjem komada kože, ni onaj koji lijepi potplat.

Tu se i kontrolira štošta, recimo da šavovi na membranama ne propuštaju vodu, a norma postoji samo zato da svatko zna koliku mu zaradu nosi kolika količina obavljenog posla. Gospođa Zdenka je na tančanju i što je god pitate, veli da je zadovoljna. A onaj um mnogih inovativnih operacija je mlada Karolina Lazar, dizajnerica, konstruktorica, ona koja modelira.

– Ovo je poziv koji traži dobre živce i volju, puno znanja i ljubavi – sažima Lazar.

Nakon završenog trogodišnjeg studija ovdje joj se ukazala prilika. Došla je prije pet godina, osmislila najmanje deset novih modela i ne kani stati. Ima nje i u modelima koji će put Kine na natječaj kojim Kinezi traže onog tko će u čizme obuti njihove policajce na motociklima.

Tu su čizme za radnike na naftnim platformama, za vatrogasce naše i njemačke… Na zidu fotografije sa zajedničkih druženje kolektiva. Velimo direktoru kako se čini da su mu djelatnici zadovoljni. Kaže, treba tako biti, jer: »Od ovoga žive i oni, i mi.«