Od kada su prije četiri godine postale misionarke, i to na dalekim Solomonskim Otocima, časne sestre Magdalena Marić i Marija Veronika Ćibarić, tek su se ovoga ljeta prvi put vratile u Hrvatsku, na godišnji odmor. Članice su Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, koja na Solomonskim Otocima ima pet hrvatskih sestara misionarki i dvije domaće sestre. Upoznali smo ih na 32. Susretu hrvatskih misionara i misionarki, koji je ove godine održan u Riječkoj nadbiskupiji, odnosno u riječkom Bogoslovnom sjemeništu u vrijeme kada se dvadesetak hrvatskih misionara i misionarki na kraju susreta pozdravljalo.

Svi su bili radosni, izmjenjivali su brojeve telefona, zagrlili se, uputili jedni drugima dobre želje. A onda su, noseći svoje male putne torbe, ponovo krenuli svatko u svoj dio svijeta – u Tanzaniju, DR Kongo, Boliviju, Ruandu, Ugandu, na Haiti, u Brazil, Ekvador, Ganu… S. Magdalena i s. Veronika rekle su nam da je taj susret za njih bio obogaćenje: »Naše priče su jako slične. Svi su ostavili svoj rodni kraj i otišli kamo su poslani – neki i prije više od 50 godina.«

Na kraju svijeta

Cijeli naš razgovor sa s. Magdalenom i s. Veronikom bio je obasjan njihovom radošću, a njegov sažetak je ono što je s. Magdalena u Trsatskom svetištu svjedočila o njihovom misionarskom iskustvu: »Mi u Europi živimo u ‘petoj brzini’, a ondje je to više prva ili druga brzina. Obitelji u prosjeku imaju osmero djece, a kako škola nije obvezna, često proizvoljno odlučuju tko će od djece nastaviti školovanje, a tko će ostati raditi u vrtu. Ono što uzgoje prodaju na tržnici, a na primjer, jedan kokos košta jedan solomonski dolar, otprilike našu jednu kunu. Možete zamisliti koliko je onda potrebno prodati kokosa da bi se platilo školovanje djece. U posljednje vrijeme najveća teškoća je što ambulante dobivaju vrlo male količine lijekova protiv malarije, tako da se svi skupa borimo za donacije za lijekove.«

Za otok Malaita u Tihom oceanu na kojem žive i rade, mnogi će reći da je na kraju svijeta. Na fotogafijama na internetu sve tamo izgleda predivno, kao raj na zemlji, ali život domicilnih ljudi – kažu nam sestre Magdalena i Veronika – takav je da su prikraćeni i za najosnovnije, za hranu: toliko da »nemaju ni za sol i zato mnogi kuhaju u morskoj vodi«. Ipak, one su iz svoje misije donijele radost jednostavnosti i radost, kažu, onog važnog u životu. Zato s njihovih lica osmijeh gotovo ne silazi. Ispričale su nam kako su s otoka Malaita do Hrvatske putovale gotovo tjedan dana.

– Putovanja avionima trajala su 23 sata. Živimo u selu Buma na otoku Malaita, od kojega se do glavnog otoka Guadalcanal i glavnog grada Honiara, brodom putuje tri sata. Od tamo let avionom do Australije traje isto tri sata, a mi smo iz Australije putovale u Katar, što je 14 i pol sati leta avionom, pa iz Katara u Zagreb. Iz Bume smo krenule u ponedjeljak, i trebale smo brod za Guadalcanal imati popodne. No broda nije bilo – jer vozni red se tamo lako mijenja – tako da smo naš otok napustile u utorak. Na Guadalcanalu smo naš let čekale do petka, tako da smo u Hrvatsku stigle u subotu po solomonskom vremenu, kad je kod nas već bila nedjelja.

Veliko siromaštvo

Solomonski Otoci su jedan od najsiromašnijih krajeva svijeta, a ima ih, više od tisuću, kažu nam.

– Veći otoci su naseljeni i svi zajedno imaju oko 550 do 600 tisuća stanovnika. Solomonski Otoci su prekrasni, smješteni su na jugozapadu Tihog oceana, pa ćete ih na karti vidjeti blizu Papue Nove Gvineje i Australije. Ljudi tamo žive vrlo siromašno, od onoga što uzgajaju u svojim vrtovima, od ribarstva i od onoga što od tog svoga rada eventualno prodaju, nastavljaju naše misionarke.

U hrvatskoj misiji u Bumi časne sestre rade puno toga i u mnogome su pomoć i oslonac domaćim ljudima. Uz pomoć donatora u Bumi je podignut misijski edukacijski centar, u kojem engleskom jeziku poučavaju djecu, u kojem djeluje škola kuhanja i krojačka radionica s 15-ak singerica, koju pohađaju djevojke i samohrane majke.

– Sve su nam to omogućili, kao i našu montažnu kuću, naši Hrvati Australci. Napravili su i taj Centar sv. Lujza i kuću za volontere, a početkom 2020. godine i kuću za formaciju djevojaka koje žele postati sestre sv. Vinka Paulskog, kao i mi. Svi su se ti programi počeli odvijati kada smo mi došle. Edukacijski centar je u montažnoj kući na mjestu gdje nema ničega osim šume, i tu održavamo razne programe za djecu, za djevojke i žene, a tu je i formacija novih članica Družbe.

Više od sto jezika

Na Solomonskim Otocima govori se više od sto jezika. Službeni je engleski, ali engleski govore samo službenici. Učitelji u školama poučavaju na jeziku domaćih ljudi, na pijin-english jeziku, a svećenici propovijedaju na tom jeziku. Ljudi koji žive u selima govore svojim plemenskim jezicima, koji se ponekad toliko razlikuju da se neka plemena, ako ne znaju pijin, međusobno ne mogu razumjeti. U našem selu žive tri plemena, i svako govori svojim jezikom. Mi se već možemo sporazumijevati na pijin jeziku, ali ne preporučuju nam da govorimo pijin zato jer bi djeca trebala savladati engleski. To je potrebno kako bi mogli nastaviti školovanje.

U blizini misijskog centra su njihova osnovna i srednja škola, ali naši edukacijski programi su nešto povrh toga. Održavale smo ekstra satove engleskog za školsku djecu, višemjesečne programe za djevojke i samohrane majke, koje smo učile pisati i čitati, poučavale ih šivanju i kuhanju, s vjernicima laicima održavale smo za njih duhovne programe. Te djevojke i samohrane majke često su završile samo par početnih razreda osnovne škole jer su ih roditelji u školovanju zaustavili zato da bi s njima na zemlji radili, i to zato da bi svoju drugu djecu mogli školovati. Ponudile smo im bar neke osnove da bi lakše živjele – jer ako znaju napraviti torbicu, moći će i ponešto drugo sašiti, prodati i tako bar nešto zaraditi, opisuju naše misionarke, pa zaključujemo da su one u toj dalekoj zemlji zapravo i prosvjetne radnice, i to u širokom smislu te riječi, ne samo učiteljskom.

Važnost školovanja

Pitamo ih je li s obzirom na klimu Europljanima tamo naporno.

– Naporno je zato što je klima tropska i vlaga 100 postotna. Temperature nisu toliko visoke, ali je velik osjećaj pritiska, i to iscrpljuje. Kada smo 2018. došle, željele smo nastaviti istim tempom kojim smo ovdje živjele, ali to nije bilo moguće. Zbog tolike vlage organizam se više iscrpljuje, odgovorile su.

Opisuju nam kako je prometna povezanost jako loša, iako tamo govore da je jedna trećina otoka pokrivena putovima, da je asfalt jedino na dijelu puta prema aerodromu, ali da ga gotovo više nema.

– Solomonski Otoci imaju organizirano školstvo, koje nije obvezno. Za školovanje je posebno bitan kontekst. Mnoga djeca do škole pješače tri sata, u povratku isto tako, a u školu kreću samo s jednim krompirom, često i bez toga. Kako smo ispod ekvatora kod nas je iza 6 sati navečer crni mrak, a iza 6 ujutro dan. Nema infrastrukture, dakle nema struje i to djete ne može učiti kada dođe doma. Prije svega je premoreno i gladno, a doma ga možda čeka jedan krompir i malo ribe. S druge strane, tamo samo učitelji imaju knjige, a djeca prepisuju s ploče. Imali smo volonterku koja je, kad je vidjela kako je, pokušala skupiti donacije za jedan obrok djeci u školi, opisuju naše misionarke.

Kažu da na otoku Malaita ima hrane, ali da je silno jednolična, da stanovnici govore da sami za sebe imaju u svom vrtu i da nisu gladni.

– Krumpir, zelje i ostalo moraju saditi cijele godine, jer uz toliku vlagu ne mogu ništa od toga sačuvati za zimu. Poneki ponešto od uroda u vrtu ili od ribolova i prodaju, te štede za školovanje djece. Vlada potpomaže neku djecu koja su dobra u školi da školovanje nastave u glavnom gradu, Honiaru. Ako završe, neki idu u Fidži i završe tamo fakultete. Neki se ne vrate, a neki se vrate i sa završenim fakultetima i uspiju dobiti neki posao.

Prometna situacija otežava dolazak ljudi iz udaljenih naselja u naš centar, kao i naš odlazak k njima. S našim programima za žene i djevojke nastojimo ići k njima, u sela u brdima. Bogu smo zahvalne kad se može ići džipom, ali ima područja koja nisu prohodna. Većinski stanovništvo živi u priobalju, pa ako se može, tamo idemo motornim čamcem, a ako ne može idemo pješice. Njihove su priče o putu do nas često ovakve: krenuli su pješice od svoje kuće, prešli su neka brda u nekoliko sati, pa su negdje prenoćili, onda su koristili kanu i konačno se ukrcali na kamion da bi došli do centra, pričaju naše sugovornice.

Uvijek nasmijani

Po svemu što smo od njih doznali sumiramo da bi stanovnici Solomonskih Otoka trebali stalno biti zabrinuti. Je li tako?

– Nije, oni su uvijek nasmijani, raduju se životu, njima je život dar, kakav god da je. Oni ne znaju kako je drugdje, njima je njihov život jedini poznat i normalan. Ljudi koji žive u priobalnim područjima izrađuju i prodaju nakit od školjaka. Njihov ručni rad su i naše krunice, a taj rad je nije lagan: prvo skupiti školjke, usitniti ih pa obraditi na istu veličinu zrnca i svako ručno probušiti, napraviti glazuru i zatim nanizati. Umjetnici su svoga posla.

Glazba i ritam su sveprisutni. Imaju jako lijepu kulturu, običaje, odjeću, sviraju na bambus flautama i frulama, gitarama i drugim instrumentima koje sami izrađuju. Ni izradi instrumenata ni pjevanju, nitko ih nije učio – sve to rade po sluhu i u tome su posebni. I njihovi kipovi, skulpture su umjetnički radovi. Bog ih je zaista obdario mnogim talentima. Prelijepo je kako s poštovanjem stanovnici Solomonskih Otoka vole svoju zemlju. Oni su doista radostan narod. To se pogotovo vidi kada su neka slavlja – tada njihova radost pršti na sve strane. A kako li su samo domišljati i dobri organizatori. Njihove mise su istinsko slavlje, kao otvoreno nebo. Oni svim svojim bićem slave Boga. Njihova kreativnost i smisao za lijepo vidi se i u ukrašavanju crkve. Kad su neke obljetnice dolaze cijele grupe i organizirano ukrašavaju, i cvijećem i nekim voćem i palminim granama, i u crkvi i oko crkve. Oni su radosni na način na koji mi ne možemo biti.

Solomonski Otoci su doista puni talenata, od glazbenih na dalje. To je divno, no i pomalo tužno. Pitamo se ponekad koliko se talenata u tim ljudima krije, ali nemaju ih prilike razviti, i koliki bi od njih mogli biti dobri liječnici, dobri učitelji. Dobro je što smo mi sada pomalo prisutni i među mladim ljudima. Sto primjera bismo mogle ispričati, jer kad ih malo upoznamo i vidimo što bi netko mogao i želio, onda ih malo poguramo – baš konkretno, tražeći pomoć od naših dobročinitelja pokušamo im omogućiti daljnje školovanje. Mi misionari nismo puki humanitarci koji će ih opskrbljivati lijekovima i slati djecu u škole. Želimo im da im se omogući školovanje da to svoje znanje mogu upotrijebiti za bolji život svojih zajednica.

Povjerenje u Boga

Danas je veliki nesrazmjer u svijetu. Mnogi ljudi imaju jako puno, no puni su tuge, duhovno prazni, puni nervoza. Na Solomonskim Otocima je drugačije – ljudi su siromašni, ali su svi radosni. Zašto? Prepoznali smo da je tako zbog njihova odnosa s Bogom, Stvoriteljem. Opisat ću jednu sliku koju su nacrtali tamošnji ljudi: Oni su na obali i s njima je Isus, a s druge strane im u lađi dolazi misionar i donosi Radosnu vijest. U njihovoj svijesti je to da je Isus već prije bio s njima, prije nego su za njega znali, prije dolaska misionara, i da je s njima uvijek.

Ti ljudi žive sadašnji dan. Kod njih nema osiguravanja za sutra. U njihovoj je kulturi: sutra ćemo uzeti iz vrta ono što nam treba za sutra i sutra ćemo dijeliti što imamo; Bog će se pobrinuti za sutra. Zato imaju tu mirnoću duha i jednostavnost. Mi to učimo od njih. Ali treba im malo pomoći da bi mogli bolje živjeti od onoga što imaju. A imaju svakovrsnog egzotičnog voća, orhideja i drugog prekrasnog cvijeća, i da se samo malo na tome poradi, oni bi mogli od toga bolje živjeti. Mi zapadnjaci gomilamo i imanje i brige, pa nemamo više prostora za sebe i izgubimo kompas. Mi mislimo: ja moram odgovoriti na sva pitanja, a Solomonci znaju da ne mogu odgovoriti na sva pitanja. Oni žive s povjerenjem u Božju providnost.