Sve više djece vrtićke dobi danas ima poteškoće s jezikom, govorom i komunikacijom, a učestalo se događa da prve riječi koje izgovore nisu na materinjem, nego na engleskom jeziku. Posljedica je to prevelikog korištenja mobitela i tableta od najranije dobi te premalo komunikacije s roditeljima, članovima obitelji, ali i vršnjacima. Djeca okružena ekranima kaskaju za svojom dobi i u verbalnom i u motoričkom razvoju, a zbog svega logopedi i drugi stručnjaci danas imaju pune ruke posla.

Stil roditeljstva

– U predškolskoj dobi raste broj djece koja ne govore ili kasnije progovaraju. Ja bih to čak nazvala pandemijom djece koja ne progovaraju. Često se progovaranje javlja na engleskom jeziku, a ne na materinskom. To je izravna posljedica boravka djece na ekranima, konstatira defektologinja i logopedinja Sonja Maletić.

Djeca koja ne govore, često nemaju razvijen ni receptivni govor, što znači da ne razumiju jednostavne upute i zamolbe, pa ih niti ne izvršavaju.

»Djeca u dobi od dvije godine trebaju složiti rečenicu od dvije-tri riječi, ali djeca koja nam dođu, a sve ih je više, nemaju razvijen ni pojam. Ne govore čak ni mama, tata, baka, deda, nego pokazuju prstom, vode vas, ne trude se govoriti«, ilustrira logopedinja koja je u svom centru Logos uspostavila komunikacijske grupe gdje se s djecom radi na razvoju komunikacije i jezično-govornih vještina.

Kad roditelji potraže pomoć logopeda, najčešće nisu ni svjesni da su mu pridonijeli sami, svojim stilom roditeljstva.

– Neki su čak i svjesni, a neki su ponosni što im je dijete progovorilo engleski. Čude se kad im kažem da to zaustavlja komunikaciju. Moram im objasniti da time što djetetu daju ekran da bi jelo, zaspalo, da bi bilo mirno, zapravo postižu to da se dijete zatvara. Ono se zatvara u ljušturu s ekranom i ne reagira na podražaje iz okoline, objašnjava Maletić. Dok u rukama ima mobitel ili tablet, dijete samo gleda, ne komunicira, a time staje razvoj materinjeg jezika, dodaje.

Takva djeca dobivaju i svoju dijagnozu, »ekranizam« ili »digitalni autizam«, koja ponekad doista podsjeća na autizam, ali zapravo među ta dva stanja, kaže struka, nema nikakve poveznice.

– Činjenica je da ekranizam vrlo sliči autizmu, jer su i djeca s ekranizmom zatvorena, često se ne odazivaju ni na svoje ime jer nisu ni doživjela kako se zovu. Ali unatoč tome što je danas i sve više djece s autizmom, ne bih se usudila povezati ta dva stanja, smatra Maletić.

Pričanje priča

Članovi obitelji 21. stoljeća sve manje međusobno razgovaraju, čitaju slikovnice i sve manje borave u prirodi. Zbog toga se djeci smanjuje koncentracija i otežava razvoj motoričkih, a posebice grafomotoričkih vještina. Maletić roditeljima savjetuje da se uključe u radionice i savjetovanja u organizaciji dječjih vrtića, knjižnica i učilišta kako bi doznali kako pomoći svojoj djeci. Svakako se trebaju što više družiti s djecom, pričati o onome što ih okružuje, te s djecom prepričavati raznovrsne zgode i priče.

– Djeca danas jedu uz ekrane, vidim mame koje voze djecu u kolicima, a dijete ima mobitel u rukama… Ne osuđujem te roditelje, zaposleni su i lakše im je dati mobitel djetetu misleći da će ono time nešto dobiti. Ali dijete u dobi do tri godine nema što imati ekran u rukama, u toj dobi treba totalno ukinuti ekrane, poziva logopedinja. Jer, iako znaju progovoriti na engleskom, takva djeca ne razumiju što se od njih traži, ne znaju ni reći »molim vode«…

Za normalan razvoj jezika i govora, s djecom je potrebno kvalitetno komunicirati od njihova rođenja, podsjeća logopedinja, a ako se u predškolskoj dobi uoče neki problemi s jezikom i govorom, nužno je potražiti stručnu pomoć.

– Posjetima logopedu kod djece se rješavaju artikulacijske teškoće, a s njima se radi na usvajanju predčitalačkih, predmatematičkih i grafomotoričkih vještina. Sada postoje i programi za djecu vrtićke dobi koji kod djece, uz govor, razvijaju radne navike te vještine ključne za daljnje školovanje, dodaje Maletić. Program Mali divovi, u kojem i osobno sudjelujem u svom centru Logos u Bjelovaru, novi je multidisciplinarni edukativni program koji potiče intelektualni, kreativni i emocionalni razvoj djece od tri do pet godina. Nažalost, s djecom koja su zbog korištenja ekrana zastala u razvoju treba raditi jako puno da bi krenuli naprijed u skladu sa svojom dobi. Nerijetko je, svjedoči bjelovarska logopedinja, potrebno i dvije godine upornog rada da bi dijete dostiglo uobičajeni razvojni status, a u to se, osim stručnjaka, mora uključiti čitava obitelj. I pritom ugasiti mobitele.

Autorica programa Mali divovi, koji se danas provodi u 13 hrvatskih gradova, dr. sc. Branka Novosel, kaže kako se kroz taj program djeci pružaju snažni matematički i jezični temelji za školu i daljnje obrazovanje.

– Djeca znaju imati poteškoće s pravilnim izgovorom pojedinih glasova među kojima su L, R, Š, Ž i Č, pa smo na to stavili poseban naglasak. Na svakom satu s djecom razgovaramo i provodimo ih kroz zanimljivu priču u kojoj se pojavljuju razna područja, likovi i predmeti koje smo pažljivo imenovali prema lingvističkim i logopedskim principima za vježbanje pravilnog izgovora svih glasova. Kroz »storytelling« s djecom također riječima tražimo sinonime i korijene te djeci pomažemo u obogaćivanju vokabulara, objašnjava Novosel.

Nacionalno istraživanje

Prvo nacionalno istraživanje o predškolskoj djeci pred malim ekranima, koje su proveli Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Hrabri telefon, pokazalo je da 79 posto djece u dobi do dvije godine na svakodnevnoj razini ima neki »ekran« u ruci i koristi ga bez roditeljskog nadzora. Već s prvim rođendanom uz ekrane vrijeme provodi 40 posto djece, a u dobi do četiri godine koriste ih gotovo sva djeca, njih 97 posto. U dobi od dvije do tri godine djeca provedu pred ekranom dva sata dnevno, i to tijekom radnog tjedna, dok je vikendom stanje još i gore.

U Udruzi roditelja Rode svjesni su ozbiljnosti ovog problema, pa se u okviru svojih aktivnosti bave i edukacijom odgojiteljica i ostalih stručnjaka za rani razvoj djece, a njihova je dva e-tečaja do sada prošlo više od 700 odgojiteljica iz čitave Hrvatske.

– Pretjerano, redovito izlaganje ekranima prekomjerno stimulira djetetov živčani sustav, što može dovesti do kroničnog stresa u mozgu i rezultirati raznim poremećajima u učenju i ponašanju, raspoloženju i pažnji. Što više vremena dijete provede pred ekranima, to više gubi dragocjenih prilika za interakciju s odraslim osobama iz okruženja, ne dobiva povratne informacije na svoje doživljaje, jer se komunikacija odvija u jednom smjeru, a također dijete nema priliku vježbati održavanje pažnje ili zamišljanje priče i korištenje mašte prilikom razvijanja priče u razgovoru s odraslom osobom, kaže Jasena Knez Radolović, voditeljica Rodinog programa Podržavajuće roditeljstvo.

Mala djeca, ističe, nemaju nikakvu razvojnu dobrobit od ranijeg izlaganja ekranima i u dobi do najmanje dvije godine ne bi se smjela izlagati ekranima, osim u slučaju video razgovora s članovima obitelji. Do polaska u školu, vrijeme pred ekranima treba ograničiti na jedan sat dnevno do maksimalno dva sata u predškolskoj dobi, i to ako dijete neku aktivnost online radi s roditeljem ili drugom odraslom osobom, što znači da se druži se s njom, u interakciji je, stječe neke vještine i znanja. To se ne bi smjelo događati svaki dan, a pritom bi se morali birati sadržaji koji su visokokvalitetni, nabraja Knez Radolović. Podsjeća i da djeca, s druge strane, moraju ispuniti svoju dnevnu kvotu aktivnosti koje su važne za zdrav rast i razvoj, a to su igra i boravak na otvorenom, kao i sportske aktivnosti.