Hrvatska se našla na začelju EU ljestvice o »konzumiranju« kulturnih sadržaja. Na pitanje u anketi koju je objavio Eurostat »jeste li bar jednom u godinu dana posjetili neki događaj ili lokaciju iz domene kulture poput kina, izvedbe uživo, muzeja, galerije ili povijesnog lokaliteta«, samo se 36.6 posto hrvatskih ispitanika starijih od 16 godina izjasnilo pozitivno, što je gotovo dvostruko manje od europskog prosjeka.

Od 23 europske zemlje za koje postoje podaci, manje od Hrvata događaje i mjesta s kulturnim sadržajima posjećuju tek Bugari (28.6%) i Makedonci (23.9%). Suprotno tome, to bar jednom godišnje učini 90 posto Islanđana, te preko 80 posto Švicaraca, Danaca i Finaca, odnosno preko 70 posto Čeha, Nijemaca, Francuza i Luksemburžana.

Kad se ispitivane navike pogledaju malo detaljnije, ispada da Hrvate najmanje zanimaju muzeji, izložbe ili povijesni lokaliteti – godišnje takva mjesta bar jednom posjeti tek 19.2 posto hrvatskih ispitanika. Rjeđe od nas to čine tek Bugari (14.6%), Grci (16.9%) i Rumunji (18.3%). Za ilustraciju, u Švedskoj ove »kulturne lokalitete« bar jednom godišnje posjeti dvije trećine stanovništva, slično kao i Danskoj, Nizozemskoj i Finskoj. Više od polovice stanovništva to učini bar jednom godišnje u Luksemburgu, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Češkoj.

Spomenuti rezultati djelomično su na tragu istraživanja koje je prošle godine objavio tim s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, a koje je pokazalo da određeni kulturni sadržaji poput kazališta, knjižnica i muzeja u određenim hrvatskim gradovima apsolutno ne zanimaju više od polovice hrvatskih srednjoškolaca. Jedan od autora hrvatskog istraživanja, dr. sc. Krešimir Krolo upozorava da je teško uspoređivati dva tipa podataka jer se radi o različitom dobnom uzorku, no neka moguća obrazloženja za općenito porazne »kulturne« navike Hrvata, tvrdi, naslućuju se već i iz njihovog istraživanja.

– Ti podaci se mogu pojasniti s više aspekata – prvi je taj da nismo u ekonomskom smislu moćni kao većina razvijenijih europskih država. Drugi razlog je infrastrukturni – dok veći hrvatskih gradova još i imaju jaču koncentraciju takvih kulturnih sadržaja, to nije slučaj s puno manjih sredina. Treći razlog je vezan za način na koji se gleda na važnost kulture i kulturnih sadržaja, odnosno za činjenicu da je kod nas već neko vrijeme na snazi regresivna politička priča koje je rezultirala time da se takva vrsta sadržaja ne uklapa u poželjni ideološki kod. Primjerice, u zadnje vrijeme se puno toga politizira i problematizira oko kazališta i šalje se poruka da je određena vrsta kazališnih predstava suprotna »nacionalnom kodu« i stoga nije poželjna za posjećivanje. Radi se o nekoj vrsti zatvaranja u pojednostavljenu verziju kulturnog identiteta, koja u konačnici rezultira ovakvim pokazateljima, smatra Krolo.

Rezultati njihovog istraživanja koji pokazuju razliku među gradovima u kulturnim navikama srednjoškolaca, pojašnjava on dalje, jasno upućuju da su u politički i svjetonazorski otvorenijim sredinama navike konzumiranja kulturnih sadržaja veće.