Josip Broz Tito jedinstven je lider koji je najbolje do sada kapitalizirao mogućnosti prostora kojim je tri desetljeća upravljao, ali njegove negativne strane jako teško izlaze na vidjelo jer bi one bacile loše svjetlo na mnoge druge u svijetu.

To je mogući zaključak zbornika kojeg je tiskao jedan od najvećih i najuglednijih izdavača znanstvene literature u svijetu»Palgrave Macmillan«, a projekt vodile i zbornik uredile Gorana Ognjenović i Jasna Jozelić, znanstvenice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine zaposlene u Norveškoj.

Dvosveščani zbornik »Titova Jugoslavija – neispričane priče«, kroz »impresivan raspon tema« govori o sustavu »koji nije pripadao ni istoku ni zapadu«, istaknula je u predgovoru američka politologinja Sabrina P. Ramet. Profesorica Remet, svjetska stručnjakinja za teme vezane za Tita i Jugoslaviju, bila je savjetnica Bila Clintona tijekom 90-tih godina, a danas radi na Norveškom Tehnološkom sveučilištu u Trondheimu.

Nijansiranjem protiv mitova i dezinformacija

Gorana Ognjenović objašnjava za Hinu da je zbornik nastao kao akademski pokušaj nijansiranja slike o tome što je Jugoslavija bila i kako se raspala.

»Nakon čitanja literature i slušanja akademskih rasprava po svijetu, kolegica Jasna Jozelić i ja smo shvatile da su ti pogledi pojednostavljeni, ukalupljeni i da se o nizu događaja u toj zemlji šire netočne slike«, objašnjava.

Htjele smo zbornikom objasniti pojedine mitove u koje je i stanovništvo Jugoslavije vjerovalo i upozoriti da su međunarodna tijela donosila zaključke o nama, čak i one koji su utjecali na raspad SFRJ, na osnovu dezinformacija, površnog znanja i političkih tumačenja, ističe hrvatsko-norveška socijalna filozofkinja rođena u Vinkovcima, danas znanstvena istraživačica sa Sveučilišta u Oslu.

Kad smo radile zbornik Jasna Jozelić je često znala reći: »Jeftino smo se izvukli kad vidimo koliko su malo njihovi savjetnici znali o nama«, rekla je Ognjenović. Jozelić je doktorandica pri Norveškom centru za ljudska prava, podrijetlom je iz Bosne i Hercegovine, a u Norveškoj živi od 1992.

Srećom, imali smo priliku angažirati vodeće istraživače s područja bivše Jugoslavije, i izvan nje, što je znatno dodalo kvaliteti studije, kaže Ognjenović.

Autori tekstova su povjesničari Zdenko Radelić i Albert Bing iz Hrvatskog instituta za povijest, Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja i Latinka Perović iz Beograda; političke filozofkinje Gorana Ognjenović i Jasna Jozelić iz Osla, politolog sa Sveučilišta Penn State u SAD Zachary Irwin, etnologinje Nevena Škrbić Alempijević s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Kirsti Mathiesen Hjemdahl sa Sveučilišta u Agderu u Norveškoj, kulturolozi s Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani MitjaVelikonja i Nena Močnik, te filmski kritičar Jurica Pavičić iz Splita.

Inozemne percepcije Tita većinom pozitivne

Javnosti zemalja bivše Jugoslavije na Tita i na jugoslavenski socijalizam gledaju bipolarno, pri čemu niti jedna strana nije u pravu za sve što tvrdi, dok inozemne percepcije još uvijek više naginju pozitivnim stranama Titove vlasti, ističe Ognjenović.

U inozemstvu Tita gledaju kao nekoga tko je bio na pobjedničkoj strani Drugog svjetskog rata (DSR), tko nije izabrao stranu u hladnom ratu, tko je zakonima osigurao prava žena i prava radničkoj klasi, tko je lansirao Jugoslaviju u globalnu orbitu kao jednu od organizatora Nesvrstanih, i slično. Znači, gledaju ga kao nekoga tko je doprinio miru i izgradnji Jugoistočne Europe kako nije nitko ni prije ni poslije njega.

Njegove negativne strane dosta teško izlaze na vidjelo, jer je najkrvaviji dio njegove vlasti period nakon rata (1944-1945). Razlog je tome što su tada, u finalnoj fazi završetka rata, i mnogi drugi radili čistke opozicije. Zato bi svi najradije zanemarili to vrijeme potkraj DSR-a i prvih nekoliko godina nakon njega, jer bi ono moglo baciti loše svijetlo i na njih, kaže Ognjenović.

Jedan od najvećih momenata veličine Tita kao političara je njegov međunarodni uspjeh, voljeli mi to priznati ili ne. On je uspio iskoristiti svaku priliku za dokazivanje sebe kao vladara. Tito je ostvario uspjeh, prvo lokalno pa onda i internacionalno, u skladu s okolnostima (1944-1945), ili čak iznad samih okolnosti (1948 i 1968). Već 1971. vidi se početak njegova kraja s obzirom na oživljavanje koncepta nezavisnih nacionalnih država, odnosno raspada SFRJ kao sistemske cjeline, objašnjava. Konstitutivne promjene koje su donesene 1974., označile su početak sistematskog planiranja kraja Jugoslavije.

Što nam govore »sjene« Tita, Pavelića i Nedića?

Jedan primjer opće internacionalne percepcije završetka DSR-a na teritoriju Jugoslavije jest da su u ratu pobijedili Titovi partizani koji su sve do jednog bili komunisti dobrovoljci iz Srbije i koji su od prvog dana ustanka bili u borbi protiv okupacije Sila Osovine i lokalnih izdajnika.

Drugi tipičan primjer je, da kada spomenete Tita, svi znaju tko je on, kad spomenete Pavelića pola ih ga zna kao Poglavnika, jer znaju za Jasenovac, međutim, kad spomenete Milana Nedića, nitko za njega nikada nije čuo. Svi znaju za Jasenovac kao jedan od najgorih logora u Europi tijekom DSR-a, zbog razmjera i načina likvidacija koje su se vršile nad zatvorenicima.

Sajmište, odnosno njegova uloga u Holokaustu, kao jednog od mnogih koncentracijskih logora u granicama grada Beograda tijekom DSR-a, koji ima i dodatni značaj u lokalnoj povijesti kada je preimenovan u »Prihvatni logor Zemun» tijekom DSR-a, i dandanas je jedna od bolje čuvanih tajni Jugoistočne Europe, sa svim civilizacijskim i političkim posljedicama koje to nosi sa sobom, ističe ona.

Ognjenović skreće pažnju na veliki broj radova o Jugoslaviji koji se više nužno ne povezuje s Titom i njegovim djelom. To se odnosi na zbivanja 90-tih godina, pogotovo na raspad SFRJ, na genocid koji je dozvoljen u srcu same Europe, te na tranziciju nakon konflikta i pomirenje. »Zato je za nas bilo bitno da pokušamo doprinijeti s nekim nijansama koje ipak dovode u pitanje naše nasljeđe, koje niti je jednostavno niti je zapravo još uvijek civilizacijski probavljeno zbog nestabilne političke situacije koja trenutno vlada ne samo Jugoistočnom Europom nego i Europom i svijetom«, zaključuje hrvatsko-norveška filozofkinja.

Povijest po mjeri politike

Jedan od problema koji smo uz put shvatili jest da je jako puno istraživanja i radova od rata nastalo u izolaciji jedni od drugih, a to je ostavilo dojam kao da mi ne možemo zajedno, pogotovo kad gledamo one radove koji su se fokusirali na samo jednu od država nasljednica, kaže Ognjenović i precizira: Kada se pisalo o Sloveniji angažirani su samo Slovenci, kada se pisalo o Hrvatskoj pisali su samo Hrvati, o Srbiji Srbijanci itd. Tako, naš rad je za razliku od prethodnih, u međunarodnoj javnosti dekonstruirao tu sliku, odnosno, pokazali smo da još uvijek možemo zajedno raditi.

Kritizirala je pritom akademske zajednice na području bivše Jugoslavije, jer smatra da one »kroje sliku povijesti kako im politički danas paše i lažu da nema više nikakvog koncenzusa oko toga kako su se stvari de facto odvijale, što opterećuju kredibilitet svih istraživačkih institucija«.

Također, napominje da se projekt oduljio jer je bilo, kaže, kvazi-znanstvenih i političkih pokušaja da zaustave publiciranja zbornika. Servirali su nam političko drvlje i kamenje kao legitimne znanstvene zaključke međunarodne akademske evaluacije. Srećom redaktori u velikim izdavačkim kućama nisu više toliko naivni niti su ignoranti.

»Naša ustrajnost, a pogotovo ustrajnost naše redaktorice koja je bila odgovorna za publikaciju u režiji ‘Palgrave Macmillan US’, ipak je osigurala pojavu zbornika kod jednog od najvećih svjetskih izdavača, koji je potom naišao na vrlo pozitivne reakcije čitatelja diljem svijeta«, ističe.

Tito jedini znao iskoristiti globalne političke interese

Tito je bio poseban po svojim sposobnostima kao političar, retoričar, ideolog i lider. Područje Jugoistočne Europe nitko nikad prije nije lansirao na mapu svijeta kao što je to on uspio: od njegova prvog otpora Staljinu među svim komunističkim zemalja, preko njegove uloge jednog od lidera pokreta Nesvrstanih, do svog specijalnog formata tzv. mekog komunizma, kaže Ognjenović i ističe da Titov nacionalni projekt stvaranja Jugoslavena kao nacije nije za podcijeniti.

»Tito je, kao i Strossmayer, shvatio da je za nas jedini način da idemo naprijed zajedno, a ne sabotirajući jedni druge, jer na kraju mi svi platimo ta podmetanja našoj vječnoj konkurenciji za mjesto vladara Jugoistočne Europe«, kaže ona.

Sada znamo da je Beograd, kao dugogodišnje sjedište središnje administracije SFRJ, po ne znam koji put mučno prokockao svoju priliku, tako da je sada red na nekog drugog da vodi, ako uopće to mora činiti jedna od novonastalih zemalja nasljednica nacionalnih država, navodi Ognjenović i nastavlja: Dobro je pitanje bi li raspad SFRJ bio kakav je bio, krvav i podmukao, da Beograd nije uživao dugoročnu višestruku reputaciju dežurnog policajca Jugoistočne Europe…

Vratili nas u prošlost

Odgovarajući na pitanje o usporedbi socijalističkog poretka kojeg je vodio Tito s aktualnim stanjem, Ognjenović se poziva na klasika političke filozofije Friedricha Hegela koji je tvrdio da se »ciklusi civilizacijskog razvoja ne mogu preskakati«, te zaključuje da je »Titov institucionalni razvoj SFRJ, koji mnogi tumače kao civilizacijski klimaks našeg područja, bio zapravo relativan. Dokaz tome je što mi očigledno nismo ništa naučili, jer sada u tim našim novonastalim državama dozvoljavamo procese i trpimo društvene patologije kojima je mjesto u onom predratnom feudalizmu iz kojeg nas je Tito svojim institucionalnim reformama ekspresno ‘izgurao’«, objašnjava ona.

Zašto nismo ništa naučili? Zato što razvoj svijesti pojedinca nije očigledno bio u stanju pratit institucionalni razvoj države koja je za svoje vrijeme bila više nego eksperimentalna. Pogledajte samo statistiku opismenjivanja ljudi nakon DSR-a. Pogotovo kad pogledate da su upravo te zemlje, koje su nas odvukle u nacionalne države kao (po njima) jedino moguće rješenje krize u SFRJ krajem 80-tih, zapravo bile samo prodavači magle za neoliberalno ekonomsko tržište, odgovara jedna od dviju urednica dvosveščanog zbornika.

»Razbijanje SFRJ na manje ekonomske jedinice samo je olakšalo etabliranje njihove ekonomske kontrole nad svakom od jedinica. Trenutna situacija s Agrokorom je školski primjer rezultata takve ekonomske redefinicije pitanja tko zapravo na kraju profitira od kontrole manjih nacionalnih ekonomskih jedinica i kako je lako kontrolu nad tim profitima preuzeti u neoliberalnom kontekstu«, poručuje.

Kao jedan od najočitijih dokaza navodi broj ljudi koji se svaki dan masovno iseljavaju iz Hrvatske i regije i upozorava da današnje iseljavanje nije repriza iseljavanja gasterbajtera 60-tih iz najmanje dva razloga. »Prvo, tada su ljudi odlazili na privremeni rad sanjajući kada će se vratiti, a danas odlaze za stalno. Drugo, tada su odlazili ljudi bez škole dok danas odlaze školovani ljudi čije znanje i kompetencije trebaju za lokalni razvoj«, ocjenjuje Ognjenović.

»Nalazimo se u puno opasnijoj situaciji od one 60-tih godina. Stvar je toliko ozbiljna da se trebamo zapitati tko će uopće biti porezni obveznici u Hrvatskoj kroz par godina«, smatra ona.

Predsjednik i nakon života

Josip Broz Tito, koji je rođen prije 125 godina, a umro prije 37 godina, izabran je na kraju kao »predsjednik bez prestanka mandata«, a ne samo »doživotni predsjednik«. To ga je činilo većim i od života, čak i u smrti, istaknula je Sabrina P. Ramet u uvodu zbornika.

Nakon četiri mjeseca provedena u Medicinskom centru u Ljubljani između života i smrti, Tito je podlegao 4. svibnja 1980. Njegov sprovod, koji je uvježbavan tjednima, bio je priređen kao masovni spektakl, s predstavnicima 128 zemalja, uključujući 31 predsjednika, 22 premijera, četiri kralja, šest prinčeva i 47 ministara vanjskih poslova. Stotine tisuća Jugoslavena stajalo je na ulicama Beograda gledajući pogrebnu povorku, ostali u Dubrovniku, Splitu i drugdje stisnuti uz televiziju, gdje god je ona postojala, svjedočili su kraju jedne ere, dodaje Sabrina P. Ramet.

Tjednima nakon pogreba jugoslavenski građani su na javnim mjestima pjevali patriotske pjesme »Jugoslavijo«, i staru partizansku pjesmu »Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo«. No, za manje od deset godina Jugoslaveni na visokim položajima skrenuli su s Titova puta i postavili zemlju na put drobljenja, propasti i rata, ističe Sabrina P. Ramet u predgovoru zbornika »Titova Jugoslavija – neispričane priče«.