RIJEKA – Osiguranja mandatno zaposlenih osoba u kulturnom sektoru, koje su si u ugovorima o radu sklopljenim s matičnim poslodavcima na ovaj ili onaj način osigurale neke pogodnosti po prestanku mandata, u posljednje vrijeme pune novinarske stupce nekolicine medija. Prednjačimo mi u Novom listu, potaknuti »zlatnim padobranom« intendanta HNK-a Ivana pl. Zajca Marina Blaževića, koji nas je ponukao da istražimo i druge ravnatelje kulturnih ustanova Grada Rijeke. Nalazi su bili i više nego zanimljivi pa je utvrđena jasna stratifikacija »snage« ugovora po tom pitanju.

Marin Blažević ima uvjerljivo »najjači« ugovor, jer on si je kreirao sada nepopunjeno radno mjesto visokog koeficijenta, koje ga čeka nakon mandata, koji može prestati i na nečastan način, a Kazalište će i dalje, prema njegovu ugovoru, biti dužno zaposliti ga kao glavnog dramaturga, ako to bude bilo u skladu s Pravilnikom o radu i drugim dokumentima Kazališta. Niko Cvjetković, ravnatelj Gradske knjižnice Rijeka, ozbiljan je kandidat za drugo mjesto po snazi »zlatnog padobrana«, pored Slobodanke Mišković, ravnateljice Art-kina. Cvjetković, naime, nije bio zaposlen u GKR-u prije nego je postao ravnatelj, a GKR mu je dužan osiguranti radno mjesto »sukladno njegovim stručnim i drugim sposobnostima« nakon mandata. To je dužno učiniti i Art-kino Slobodanki Mišković, i to na mjestu višeg savjetnika za međunarodnu suradnju, ili drugom radnom mjestu istog koeficijenta složenosti poslova, no svakako na neodređeno vrijeme. Ipak, ovdje valja istaknuti da je Miškovć prije bila zaposlena u Gradu Rijeci, osnivaču Art-kina, i to na neodređeno vrijeme, što ipak čini dosta važnu razliku prema Cvjetkoviću.

Imaju/nemaju

Kod Magdalene Lupi Alvir, ravnateljice Gradskog kazališta lutaka Rijeka, također imamo situaciju »zlatnog padobrana«, no on je i najslabiji od ponuđenih iz više razloga. Prvi je taj što u njezinu »zlatnom« članku piše da joj ustanova može ponuditi ugovor (ali i ne mora) i to »prema stručnim i drugim sposobnostima«, a u GKL-u na to dodaju i da s obzirom na to da su sistematizacijom radnih mjesta u kazalištu sva radna mjesta popunjena i nema predviđenog radnog mjesta koje bi odgovaralo njezinoj stručnoj spremi, takva odredba u njezinu slučaju nema težinu. I ona je ranije bila zaposlena u srodnoj ustanovi, istog osnivača, Grada Rijeke, pa smatra, opravdano, da i to nosi neku razliku.

I dok Branka Benčić, ravnateljica MMSU-a, nema »zlatni padobaran«, ali ima obvezu poslodavca da joj osigura stan u Rijeci, jedino ravnatelji nove ustanove u kulturi – HKD-a – Edvin Liverić i Muzeja grada Rijeke Ervin Dubrović nemaju ugovorom zajamčene nikakve beneficije, pa tako ni osiguranu budućnost nakon isteka njihovih mandata.

Cijela ova priča ukazuje na činjenicu da je tu previše proizvoljnosti, s obzirom na to da je riječ o vrlo srodnim kontekstima. Kada tu stvar još malo i proširimo izvan konteksta kulture u javnom sektoru, stvari postaju još šarenije. Pa smo tako, razmatrajući Blaževićev slučaj, donijeli i pravno tumačenje nekolicine pravnika koje smo kontaktirali, da je takva rabota u javnom sektoru nemoralna, a dijelom i nezakonita. Spomenuli smo pritom slučaj iz 2018. godine, kada je na Općinskom sudu u Splitu pravomoćno presuđeno da je članak u ugovoru bivše ravnateljice Parka prirode Lastovsko otočje, po kojem ona nakon smjene ima pravo ostati u Parku na mjestu voditeljice promidžbe i turističke djelatnosti – nevažeći, jer bi takvo ugovoreno zapošljavanje nedopustivo pogodovalo bivšoj ravnateljici.

Zlatni dužnosnici

No jedan od problema nastaje u promatranju načina na koji se zapošljavaju osobe u, recimo, Parku prirode Lastovsko otočje i HNK-ovima. Pa dok se za Park prirode Lastovsko otočje isključivo mora raspisivati javni natječaj, u HNK-ovima stvar funkcionira i tako da intendant može pozvati zaslužnog umjetnika. Igrali smo se spekulacija pa napomenuli da je, tako, intendant Marin Blažević mogao pozvati dramaturga Marina Blaževića da dođe popuniti radno mjesto glavnog dramaturga.

Udaljimo li se još malo dalje, pa odemo do državnih dužnosnika, tamo je pak stvar potpuno drukčija. Zašto? Zato što oni imaju svoj zakon, koji najvećim svojim dijelom razmatra upravo sve silne i moguće »zlatne padobrane« i okolnosti za njihovo stjecanje.

I tako sada imamo razne djelatnosti u javnom sektoru u kojima su na potpuno različite načine podešene u osnovi slične ili iste stvari. I to nije dobro. Neki su se ravnatelji zbog ovih naših napisa možda i dobro oznojili, no jesu li to i zalužili? Mi smo, naime, pisali o neravnomjernosti njihovih sudbina, i to sigurno nije dobro u kontekstu javnog sektora, no jesu li uvijek baš ravnatelji krivi što su si poželjeli osigurati budućnost? Što ima loše u tome da si netko želi sigurnost nakon isteka mandatnog zaposlenja? I što ako im je sustav to omogućio? Dakle poslodavac je pristao na njihov zahtjev za radnim mjestom/stanom/autom/popuni niz…, a sad se tu našao moralizirati netko tko ima stalan posao i kakvu-takvu sigurnost.

No problem je u tome što te stvari ipak nisu usporedive. Prvo, riječ je o javnom sektoru, koji bi morao imati unificirana pravila. Tome i inače teži, a ovo je očito jedno od područja u kojem tako, jednostavno, nije. Pa će se onda stvari »rješavati« od slučaja do slučaja, od jednog ravnatelja koji »znade« pregovarati i drugog koji to »ne zna«, neki će završiti na sudu, presuda će jednom biti ovakva, drugi put onakva, novinari će pisati o moralnosti i zakonitosti, dok će državni dužnosnici za sve to vrijeme jedini imati potpuno uređenu priču, koja predviđa, čini se, sve okolnosti nakon njihovih mandata.

Javna rasprava

Prijedlog je stoga unificirani zakon o svim mandatno zaposlenim osobama u javnom sektoru. Bilo da je riječ o upravi, kulturi, sportu, parkovima prirode, školstvu… Naravno, valjalo bi uzeti i u obzir posebnosti pojedinih djelatnosti. I ovdje nikako ne plediramo na to da imamo odgovore na sva pitanja, pa ni na neka ključna, ali nekao se čini da bi valjalo napraviti distinkciju između onih koji su u ustanovi u kojoj su postali ravnatelji prije bili zaposleni i onih koji to nisu, pa nam se čini da bi ovima prvima osiguranje toga radnog mjesta bilo u redu, dok ovi drugi na to ipak ne bi trebali imali pravo. Odnosno zašto bi ovima drugima činjenica da su bili ravnatelji formalno doznačila jedinstvenu prednost nad nekim drugim tko bi se javio na natječaj za određeno radno mjesto.

Jednako tako, bilo koje druge beneficije također bi trebale postati unificirane, pa da i oni koji se natječu znaju što mogu ili ne mogu očekivati tijekom i nakon svojih mandata, a ne da njihove sudbine proizlaze iz umijeća pregovaranja. Netko bi mogao reći zašto ne, zašto i ne bi netko »sposobniji« imao bolji start, no tu je možda važnije što taj »bolji start« za nekoga drugoga označava nemogućnost ravnopravne utrke, koja mu je Ustavom zagarantirana.

No ovo su sve prijedlozi za javnu raspravu i posao za zakonodavca. Mi samo upućujemo na to da ako težimo uređenom društvu, ovo je sigurno jedan od segmenata koji, kako to praksa svakodnevno pokazuje, u svojoj neuređenosti proizvodi nejednakosti za koje nema stvarnoga opravdanja.