Predrag Fred Matić, hrvatski europarlamentarac i član SDP-a, preminuo je danas u bolnici u Zagrebu u 63. godini od komplikacija bolesti žuči.

U SDP-u ga opisuju kao istinskog domoljuba, borca za prava žena, britka na jeziku, iskrenog i hrabrog.

Predrag Fred Matić je bio odlikovani dragovoljac Domovinskog rata, hrvatski ratni vojni invalid, umirovljeni brigadir HV-a i ministar branitelja u SDP-ovoj Vladi RH.

Bio je aktualni europarlamentarac u drugom mandatu, a za naš list dao je intervju 2019. godine, uoči preuzimanja funkcije u Europskom parlamentu. U razgovoru s Borisom Pavelićem iznio je i neke manje poznate detalje svog životnog puta.

PREDRAG FRED MATIĆ Jedini sam zastupnik u Europskom parlamentu koji je bio zatočenik konc-logora

Dva kofera i polovni fićo

S herojem obrane Vukovara i novoizabranim zastupnikom u Europskom parlamentu razgovor smo započeli od ‘prethistorije’ – prije rata.

– Rođen sam 1962. U Osijeku sam 1986. završio Pedagoški fakultet. Na faks sam putovao iz Vukovara, pola sata vožnje. Iz radničke sam obitelji: otac je radio u Borovu, majka medicinska sestra.

Detalj o roditeljima: kada su im u progonstvu u Požegi nudili srpski stan ili kuću, odbili su. Nisu htjeli u tuđe. Uselili su tek u prenamijenjeni prostor Zavoda za zapošljavanje.

S dva kofera šezdesetih su došli u Vukovar, da bi iz njega 1991. godine, opet s dva kofera – hajde, ovaj put i s polovnim ‘fićom’ – morali otići.

No vratili su se među prvima, 1999. godine. Majčin otac poginuo je u partizanima, nekoliko mjeseci nakon rata, u rujnu ili listopadu 1945. godine, ganjali su zaostale četnike. Majka je imala tri godine, oca se ni ne sjeća.

Zamislimo sad 1988. godinu: imate 25 ili 26, mladi učitelj u Vukovaru. Dođe vam gatara, i prorekne: ‘Fred, za trideset godina bit ćeš bivši ratnik, logoraš, memoarist, političar, savjetnik predsjednika Republike, ministar, zastupnik u Saboru i u Europskom parlamentu u Bruxellesu’?

– Naravno da bih joj rekao da je luda. U ono vrijeme, radio sam na zamjenama u školi, i volio sam to. Ali moj prijatelj dobio je kiosk ‘Tibo’, ‘3. maj’, i stavio ga sto metara od moje zgrade. ‘Što ćemo s tim?’, kaže.

‘Pa’, kažem ja, ‘ajd da otvorimo butik’. Ionako sam stalno iz Italije donosio robu. Taj je kiosk stajao do tri, četiri dana prije pada Vukovara.

A onda, priča mi prijatelj Deba, gledao s balkona, u jednom trenutku, samo ode butik u zrak: od milijun granata, jedan je pala direktno na kiosk, sav se razletio, ost’o k’o zub kutnjak.

Sjetite se trenutka kad ste odlučili uzeti pušku?

– Često mi desničari prigovaraju: ‘Kasno si se, Fred, uključio’. Pušku sam uzeo 3. rujna 1991. godine, pa vi prosudite. Ali reći ću vam: humanist sam, to je moje životno opredjeljenje.

Na početku sam mislio ovako: ako vi i ja sad iznesemo balvane na cestu, posao je policije da to riješi, a ne da to rješavaju neka druga dva civila. Kad se vojska jasno stavila na stranu srpskih pobunjenika, tad sam shvatio da je trenutak da se priključim, premda sam se u Ured za obranu prijavio dva i pol mjeseca prije nego sam uzeo pušku.

Tada nisam mogao vjerovati da postoje ljudi koji su znali da će biti rat – jer ja nisam – i koji su prodavali kalašnjikove: ‘Šta, ja da kupim svoju smrt, a da ti na tome zarađuješ?’ Meni je to bilo i ostalo nepojmljivo.

Zatočenik konc logora

Kako objašnjavate da dio branitelja kao da želi ostati u mržnji? I vi ste mogli ostati u mržnji. Ali niste.

– Žao mi je ljudi koji odbijaju izaći iz rata. Velik dio njih u ratu je našao sebe. Tko bi se od njih vratio u anonimnost razdoblja prije 1991. godine?

Rekao sam im to otvoreno. A mržnja, prije svega, razara onoga koji mrzi. Rekao bih da je to stvar čak i kućnog odgoja. Nikad nikoga nisam mrzio, čak ni one četnike iz rata.

Napisali ste zanimljive i vrijedne ratne memoare ‘Ništa lažno’. Koliko je primjeraka objavljeno? Je li bilo ideja za ekranizaciju?

– Knjigu sam objavio 2000. u vlastitoj nakladi. Dosad je izašlo osam izdanja u desetak tisuća primjeraka, sve u mojoj nakladi. Nema više nijedne. Planiram novo izdanje. Prevedena je na španjolski. Bilo je ideja za ekranizaciju.

Postoji i gotov scenarij Matije Vukšića, ali zasad nije prošao na natječajima. Sada tražim prevoditelja na engleski: želim po primjerak staviti na stol svakom zastupniku u novom sazivu Europskog parlamenta (EP).

Tako se kanim predstaviti: u EP će vjerojatno biti ratnih veterana, ali ja sam sigurno jedini zastupnik EP-a koji je na kraju dvadesetog stoljeća bio zatočenik koncentracijskog logora.

Moglo bi to biti dojmljivo predstavljanje: kao ministar branitelja, upoznao sam bivšeg predsjednika EP-a Martina Schulza, i to baš na jednom skupu u Auschwitzu.

Zainteresirao se za sve što sam prošao, dugo smo razgovarali. I da vam kažem: kad uspoređujem Auschwitz i logore koje smo mi prošli, sve je bilo isto, samo što nije bilo plinskih komora. Sve!

Susret sa Svetlanom koji graniči s čudom

Dopustite osobno pitanje: javnost ne zna dovoljno o priči vaše obitelji?

– Svetlana je 1990. ujesen upisala studij u Beogradu. Tada smo još samo hodali. Osobno sam je iz Vukovara – bilo je to već poslije pokolja u Borovu selu – kroz hrvatske barikade u Bogdanovcima otpratio u Vinkovce na vlak za Beograd.

U sljedećih pet godina, do 1998. godine, čuli smo se samo jednom: 1994. sam je iz Trsta nazvao ‘na kovanice’, ono, »Kako si?«, »Dobro«, »Kako si ti?«, »Dobro«, i to je to.

Što se dogodilo 1998. godine?

– Nešto što graniči s čudom. Nakon reintegracije, željni Vukovara, išli smo, ekipa. Negdje nakon Slavonskog Broda, meni ‘lampica’, kažem ja, ‘Ajmo nazvat’ Beograd, da vidimo što radi Patkica.’ Nadimak joj je ‘Patkica’, jer se preziva Patković.

Nisam se usudio nazvati ja, nagovorio sam brata. Buraz nazove, ali javi se kolegica s posla, i kaže: ‘Ali Svetlana je danas kod mame u Vukovaru.’

E sad ja preuzimam telefon, nazovem Vukovar, dobijem je i kažem: ‘Bi li se htjela vidjeti sa mnom?’ Kaže ona: ‘Pa naravno, ali ti si jako, jako daleko.’

Na to sam reko’: ‘Za sat vremena, na starom mjestu ‘di smo se nalazili.’ Kad smo se sreli, kao da se nikad nismo ni razišli: kao da je od 1991. do 1998. prošao jedan dan.

Otad su se telefonski računi više od pola godine mjerili u tisućama kuna, a onda, u proljeće 1999. godine, došla je ovamo, i zajedno smo do danas: sin nam je 17 i pol godina.

Sretan sam. Znam joj reći: ‘Bog čovjeku ispuni jednu veliku želju.’ Kad danas želim dobiti na lotu, Bog mi kaže: ‘Ne budi proklet, već si dobio.’

Jaka priča. Jača od rata.

– Ma ne dijelim ljude prema naciji, glupo mi je to i ponavljati. Kad se ženiš, ne ženiš naciju. Nisam ja oženio deset milijuna Srba, nego Patkicu, osobu koju volim.

Nacija s tim nema apsolutno nikakve veze. Dobrih i loših ima u svim nacijama. Tužno je da to moramo uvijek iznova ponavljati.

Ne biste li trebali u interesu Europe? To nije hrvatski, nego europski parlament.

– To je kao da pitate je li Bozanić službenik Hrvatske ili Vatikana. Veliki sam eurofil, ali nakon mog mandata reći ću iskreno što mislim o Europskoj uniji. Bude li trebalo, reći ću: ‘Bjež’mo, ljudi, ovdje nam spasa nema’, ili ću reći: ‘Drž’mo se, ljudi, Europe’.

Sada sam čvrstog uvjerenja da Hrvatsku ne možemo spasiti iz Hrvatske same. Uspoređujem to s onom pričom o Dedakovićevu odlasku iz Vukovara.

Pričalo se da je rekao: ‘Vukovar više ne mogu obraniti iz Vukovara.’ Moj je slogan jednostavan: što Macron i Merkel žele Francuzima i Nijemcima, to ja želim Hrvatima, ni manje, ni više.

Budemo li zemlja druge lige, bjež’mo iz EU, jer nije nam bilo dobro ni u drugim zajednicama u kojima smo bili zemlja drugog reda.

Muke po šatoru

Šator vam je velika trauma?

– Je, užasna. Najprije sam mislio da je rat nešto najgore. U logoru shvatiš da je rat ‘mila majka’, jer konclogor je najgore što može biti. Ali, u logoru ti je bar sve jasno.

No kad dobijem šator, kad dobijem moje prijatelje, suborce, svakog od njih znam u glavu, koji mi natovare godinu i pol policajce da me čuvaju – mene, koji u životu nisam krivo parkirao – optužuju me da sam izdajnik, da sam u logoru uživao…

Pa to još govore ljudi koji su u logoru od mene tražili savjete… Vjerujte, muke u logoru nemjerljivo su manje od onoga što su mi priredili ‘šatoraši’.