Mirna Flögel-Mršić rođena je 1940. godine. Tako to kaže internet kad ukucate njeno ime. Jamačno uz to piše i kojeg je datuma rođena, no površan čitatelj internetskih stranica lako taj podatak preskoči. Preskočili smo ga nažalost i mi, a da nismo, barem bismo cvijet neki donijeli kad smo joj već u goste došli dan nakon rođendana.

– Recite vi nama što ste sebi za rođendan poželjeli – pitamo Flögel-Mršić.
– Ništa – na to će ona, baš kao da je ne poželjeti ništa najnormalnija stvar na svijetu.

– Ništa!?

– Ništa. Eventualno da mi jedan račun manje stigne. Ha, ha – smije se Flögel-Mršić.
Nije ovaj ‘režijski’ početak priče bez vraga, kad Mira Flögel-Mršić živi u – dvorcu! Pa još sama! A dvorac Sveti Križ Začretje ima oko 2400 kvadrata. I u pravu je kada kaže: »Da samo svjetla upalite, ode penzija!«

Nego, valjalo bi se vratiti na kakav-takav početak priče, možda na činjenicu da je prije desetak dana lijep tekst o dvorcu objavljen na portalu »Moje vrijeme«. Bio je to dobar povod da se na dan našeg posjeta novinarske ekipe tu praktički sudaraju i gotovo pa zajedno slušaju priču o dvorcu i životu. Ili, kako nam to vragolasto reče Flögel-Mršić, »deset godina nitko i sad navala«.

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

U nas je s dvorcima nekako tako, rijetko ih se sjetimo, slabo država na njih računa, a oni vrijedna i živa baština, čuvari povijesti i uspomena. Bijeli svijet od toga radi turističke atrakcije, centre kulturnih zbivanja. U nas je drugačije, eto i tako da Mirna Flögel-Mršić sama čuva i pazi na dvorac što ga je njena obitelj kupila 2002. godine od lokalne poljoprivredne zadruge u stečaju.

Grofovska rezidencija

O dvorcu i njegovoj povijesti dade se štogod naći i na službenim stranicama općine Sveti Križ Začretje. Tu, među ostalim, piše: »Svetokriški dvorac, impozantna kasnobarokna grofovska rezidencija, dobio je svoj današnji oblik sredinom 18. stoljeća, nakon što je imanje obitelji Keglević, opisano već u oporuci 1620. godine, prešlo u vlasništvo obitelji Sermage. Dvorac, negda dom kolatora crkve i važno gospodarsko i kulturno uporište u regiji, bio je kolijevka utemeljitelja hrvatskog građanskog školstva, svestranih dobročinitelja i čuvara povijesno utemeljenih nacionalnih prava. Burne političke prilike, nesklone narodnjacima nakon Austro-ugarske nagodbe, bile su povod prodaji svetokriškog imanja barunu Janku Vraniczanyju.

U njegovom je vlasništvu dvorac proživio Prvi svjetski rat, da bi ubrzo nakon barunove smrti mijenjajući vlasnike izgubio brižnog gospodara i gospodarsko uporište. Ne čudi stoga da je dvorac postao žrtvom nebrige, zloporabe i zuba vremena. Godine 2002. Poljoprivredna zadruga prodala je dvorac putem natječaja. Kupio ga je dr. sc. Janko Mršić Flögel da zajedno s obitelji spriječi propast dvorca i da mu vrati život primjeren spomeniku. Uz mnoge još nezacijeljene rane povijesnih vihora, dvorac svojom arhitekturom, obnovljenim interijerom i višestoljetnim muzejskim inventarom umjetnina, obrtnina, knjiga i dokumenata danas svjedoči povijesni kontinuitet duboko ukorijenjene povezanosti hrvatske i europske kulture te čuva spomen na poduzetne, vrhunski obrazovane i kreativne domoljube koji su ispisivali hrvatsku i europsku povjesnicu, a u simbiozi s domaćim pukom stvarali prepoznatljiv kulturni identitet Zagorja.«

Portret grofice Drašković

Piše i to da »premda još mnogo toga treba obnoviti, već danas je dvorac dojmljiva turistička destinacija i idealno mjesto za upoznavanje zavičajne kulture, ali i sjajno opremljen prostor za održavanje komornih priredbi, umjetničkih radionica, poslovnih, znanstvenih i društvenih skupova i proslava.«

Sjajna teorija, ali…

Teoretski, sve je sjajno. Samo, »premda još mnogo toga treba obnoviti«, teško da će Mirna Flögel-Mršić to moći sama. Pritom nije nevažna ni činjenica da se potres i tu osjetio, pa je štošta popucalo, popadalo, razbilo se, načelo, bilo da pričamo o dimnjacima, bilo o vrijednim eksponatima. Jer, svega tu ima. Ovaj dvorac nema veliku drvenu kapiju, vrata su normalnih dimenzija, no čim vas Mirna Flögel-Mršić uvede unutra, jasno je da ste u – dvorcu! Tu je dugačak hodnik urešen vrijednim slikama. O svakoj ona ima priču, recimo onoj na kojoj je portret grofice Drašković. Od grofice sa slike učas smo došli do spomena njenih kćeri, pogotovo one mlađe, ‘pjesnikinje siromašnog jezika horvstakog’.

– Jedna njena pjesmica je ona koja kaže: »Himbenosti nisam varna/ sreća za me ni prikladna/ kad se mora kupovati/ sve poštenje za nju dati! – recitira Flögel-Mršić.

Teško je i pobrojati sve one majstore čiji uradci krase raskošne salone dvorca muzeja. Tu su djela Josipa Biffela, Ljube Ivančića, Slavka Kopača, Slavka Šohaja, slavna keramika Zsolnay, sjedeća garnitura iz doma Dragutina Gorjanovića Krambergera… Tu su skulpture Vanje Radauša i Oscara Nemona. I tu su djela Ivana Lovrenčića, rođenog Svetokrižanina, prijatelja obitelji Flögel-Mršić na čiji nagovor su i kupili dvorac. Reći će Mirna Flögel-Mršić kako su im, kad su dvorac kupovali, stručnjaci kazali da je dvorac u dobrom stanju, međutim pokazalo se da i nije to tako. U hodniku je i slika na kojoj se lijepo vidi koliko je popravaka trebao dvorac, u kakvom je jadnom stanju zapravo bio. Ne piše bez vraga na slici rečenica: »Raskoši je davno nestalo. Sada je bitno spasiti život za koji treba energije.«

Dva jezera

Dvorac je opasan brojnim prozorskim oknima. S mnogih pogled pada na jezero.
– Svaki dvorac u ono doba imao je jezero, ovaj dvorac je imao dva jezera. Jedno je jezero imalo i otočić u sredini, mostić, i to je bilo za hofiranciju. Drugo jezero je bilo ribnjak, pa su imali cijelu godinu ribe za jesti, a kad se po zimi smrzlo jezero, onda su išli u lov – pojašnjava pogled s prozora Flögel-Mršić.

No danas, kako kaže, ta voda služi za rušiti dvorac. Jer, zemlja erodira, pa se trese, pa žbuka pada.
– Država bi trebala urediti taj brijeg, jer uništit će se kulturna baština, veli.
Pritom ne misli samo na dvorac, već i kuće malo dalje, obližnju žitnicu primjerice. Može, doduše, ona naplaćivati ulaznice za različite izložbe, koncerte, promocije, kulturna događanja koja su se u dvorcu i događala praktički sve do pandemije, ali u tom slučaju državi mora plaćati porez.

– Porez koji ja ne mogu dobiti od tih ulaznica – kaže Flögel-Mršić.

Porez, jer bi tumačenje bilo da koristi baštinu za svoj profit. To što bi eventualni profit i opet završio u novom sloju boje na zidovima dvorca, zakon očito ne prepoznaje. Svejedno je vrijedilo pitati kakav je odnos lokalne zajednice i države prema kulturnoj baštini, pomažu li išta u održavanju dvorca.
– Ne. Apsolutno nište – kratko će na to Flögel-Mršić.

Pritom veli kako bi ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek morala znati i za nju i za dvorac. Taj krak priče vodi do Londona gdje je Flögel-Mršić onomad bila profesorica. U najkraćem, kazuje kako su oni koji su u Londonu zaslužili glazbenu stipendiju, stanovali kod nje i studirali glazbu, recimo Goran Končar, naš uvaženi pijanist. Jedna o stipendistica je, kaže Flögel-Mršić, bila i ministrica kulture.
– Dok je Goran Končar meni zahvalan i dođe tu i tamo odsvirati koji koncert, Nina Obuljen neće da zna ni za dvorac, ni za mene – tvrdi.

Kakav nam zna biti odnos prema baštini, ilustrira i ovako. Veli, naime, da je Sveti Križ Začretje u cijeloj zemlji najbolje urbanizirano mjesto, barem bilo.
– Imate dvorac, imate gospodarske zgrade, imate jezera i ribnjak, imate crkvu i imate od ostalih članova familije zgrade koje su na trgu. No, onda su dolje napravili cestu, a u crkvu dolaze župnici koji nemaju pojma o povijesti. Keglevićima, koji su izgradili crkvu, zazidali su kripte. Konzervatori. Ja ih vidjela.

Župniku se nije dalo plaćati da se podrum crkve renovira, pa su to zazidali i danas pripoviedaju da je crkva iz 12. stojeća. E, pa netko je lud – kazuje Flögel-Mršić.

Pokušala je ona pristupiti i europskim fondovima, ali to apliciranje mora kontrolirati ministarstvo koje za dvorac kao da ne zna. Sredstava tako nema ni za makar jednog zaposlenika.
– Ni u ludilu. Moja penzija je 5.700 kuna. S 53 godine radnog staža. Ja ne mogu od te penzije ništa.

Nemam za čistačicu, družim se s paucima i miševima i sama čistim. Od te penzije ne možeš ništa. A svaka je stvar, kud god pogledate, vrijedna – govori nam.
A onda opet priču usmjerava k eksponatima, izlošcima, naslijeđenim, darovanim, prikupljenim. Na jednoj slici i njen portret, naslikao ju je Šohaj kad joj je bilo 13 godina.

Tu je i portret njene mame, a tu je i klavir koji vodi do njenog strica što je onomad imao dvoranu glasovira u zagrebačkoj Ilici. Posuđivali su oni glasovire ljudima da uče svirati, pa su ih kasnije ili mogli vratiti, ili zadržati za male novce.

– I onda su meni ‘48. vratili jedno 48 klavira. I što ću ja s njima!? Poklonila sam ih Elly Bašić i onda je ona s tim osnovala glazbenu školu »Pavao Markovac«. To su sjajni klaviri. Sve funkcionira – veli, pače svira, Flögel-Mršić.

Obnavljala, obnavljala…

Dvorac je kupljen 2002. godine. Pitamo, koje je doba bilo najbolje po dvorac.

– Do 2009. godine ja sam to obnavljala, obnavljala, obnavljala i imala podršku. Jer, u to doba je država tobože obnavljala kulturnu baštinu, ali dvorac samo izvana, a unutra je ostao krš. Rekla sam da bum obnovila sve unutra, a nek’ država napravi fasadu izvana. Ali, kako je to meni trajalo šest godina, dotle se država predomislila i ništa nije uradila na fasadi. Ali, ljudi su bili jako oduševljeni, majstori i obrtnici su mi pomagali. Prošla sam sve arhive da vidim kako je bilo i nije bajka sve to što ja pričam. A oni su zaključili da meni fasada ni ne treba – kaže.

Čak 2.400 kvadrata kulturne baštine

Prije pandemije bilo je turista. Bila je, kaže Flögel-Mršić, dobro povezana s Turističkom zajednicom Hrvatske, dolazili su posjetitelji autobusima iz Križevaca, iz Rijeke, dovodili turiste turistički vodiči.
– Moja je ideja bila da će dvorac biti super potez jer je na trasi što vodi od sjevera prema moru, pa će ljudi stati, po kletima nešto pojesti i završiti na moru, a usput upoznati hrvatsku kulturu. Na žalost, ništa se u ovoj državi ne može realizirati. »Povijest svoje piše, a politika bira što pamti što briše/ Kmetovi joj služe, da brojne laži uokolo kruže.« Moja je to poezija – recitira Flögel-Mršić.

Što bi samo Dobriša Cesarić, onaj kojem je nećakinja, na ove stihove kazao!?
– Mi smo rođaci, mi smo svi učili pisati stihove, svirati i pjevati. U jednoj kulturnoj obitelji to nisu nekakve egzotične stvari, to je najnormalnije. Ali, što bi rekao što su od njegove poezije napravili, to me pitajte! To je sramota, znate, to na što su sveli njegovu poeziju. Bez obzira na to što je svaka njegova pjesma prekrasna, sramota je da su sveli njegovu poeziju na par pjesmica – smatra Flögel-Mršić.

Pa nam srčano recitira stihove: »Čemernu kletvu na dnu sebe krijem/ Nju kunu naši najbolji mrtvaci/ Al njezin glas je zatrpan i nijem/ I netko mora da je u svijet baci!« Vodi nas i do sobe u kojoj je štošta vezano za Dobrišu Cesarića. Tu je i likovno-poetska mapa koju je sama izdala za stotu godišnjicu pjesnikova rođenja. Tadašnji ministar kulture Božo Biškupić je, kako kaže, nju i tu njenu ideju da se mapa izradi i izda odbio dvaput. Na koncu je dala »Liriku«, prvo njeno izdanje, Lovrenčiću da je ilustrira.

Plemićko porijeklo

Izlošci, međutim, brzo tjeraju dalje, recimo do priručnika »Prudentia aeconomica« koji je tiskan početkom 18. stoljeća.

– Pričali su da su ženske bile nepismene u 17., 18. i 19. stoljeću. Ma kakvi! Muški su morali tamo gdje je Car zamislilo, a ženske su se morale misliti da se na imanju sve napravi kak’ Bog zapoveda, jer ništa nije bilo za kupiti. Morao si sam proizvesti zimnicu za stoku, za ljude, morao si znati kako se to radi. I imali su priručnike: »Prudentia aeconomica«, »Mudrost kako se održava kućanstvo«. Izlazio je priručnik svake dvije godine. Učili su raditi bilancu, koliko su posijali, koliko požnjeli, što se isplati, što ne isplati – pojašnjava Flögel-Mršić.

U malo vremena pričala je nama Flögel-Mršić svakojakih stvari da ih se ne da u malo teksta sve ni ovlaš spomenuti. Tu su tako i dvije slike Fridricha Gauermanna za koje bi, kaže, vjerojatno najviše novca dobila da ih proda. Usudio se stari austrijski majstor valjda prvi na slici zajedno naslikati ljude i životinje, što do tada nije bio običaj. Zato ga Europljani nisu kupovali, ali je otišlo nešto slika u SAD gdje je sve što je došlo iz Beča bilo atrakcija. Tamo se proslavio, pa su mu slike danas po muzejima i zbirkama SAD-a, pa je nedavno, kaže Flögel-Mršić, jedna njegova slika na aukciji prodana za 20 milijuna dolara.

Pričali smo tako i o plemićkom joj porijeklu za koji ‘45. niti je znala, niti je smjela znati jer se to nije govorilo, pričalo smo o Montessori vrtiću u koji je išla i u kojem su se djeca učila i o uzajamnosti.

Samo metem

Pričali smo o tome kako li se samo navikla na hladnoću koja se itekako dade osjetiti u hodnicima dvorca, prevelikog da bi ga se jeftino grijalo.

– Kako vam, zapravo, izgleda dan? – pitamo.
– Samo metem! Vidite da nisam danas još sve stigla – na to će, šeretski, Flögel-Mršić.

Priznaje da je tu i internet, onaj na koji su joj stigle brojne čestitke za rođendan.
– A mi došli bez ičega!? – skutreno velimo.
– Sram vas bilo – smije se na to Flögel-Mršić.

Ostalo je tu još samo jedno pitanje, prije rastanka i do nekog ponovnog dolaska.
– Je li vas strah ovako samu u ovolikom dvorcu!?
– A čega bi se bojala!? Čega se to vi bojite!? – odgovorila nam je Flögel-Mršić protupitanjem na koje i nismo znali odgovora. Poslije smo se tek sjetili da se režijskih računa itekako vrijedi plašiti.