Hrvatska politička scena jako dugo je bila – rezalište. Mjesto na kojem su sve političke inicijative koje su nastajale mimo kišobrana dvaju najjačih stranaka, HDZ-a i SDP-a, nastajale i nestajale s bolnim grčem i bez ostavljanja iole značajnijeg traga.

 Sve stranke koje su se nekad borile za treće mjesto po snazi, ili »treći put«, završile su negdje u jarcima pored bespuća povijesne zbiljnosti, ili, u najboljem slučaju u bitci za sam rub izbornog praga od pet posto glasova. Da na izbore samostalno iziđu HNS, HSP (bilo koja frakcija), HSLS, HSS, DC… bi li itko od njih dobio makar jednog jedinog zastupnika? 

  Pogotovo su loše prolazili raznih »pravi« HDZ-ovi, »čisti« pravaši, »hrvatskiji« socijaldemokrati ili »istinski« komunisti. Osim regionalnog fenomena kakav je HDSSB (i koji je ograničenog dosega), sve ostalo je margina margine. 

  Priču o tome kako je osnivanje nove stranke u Hrvatskoj luzerski posao su prvi smrvili Hrvatski laburisti. Stranka koju je osnovao bivši energični HNS-ovac (i još prije sindikalist) Dragutin Lesar u samo je nekoliko godina izrasla u respektabilnu snagu. Šest saborskih zastupnika, jedno mjesto u europarlamentu i konstantna visoka anketna potpora pokazali su da fenomen laburista nije nešto što će plesati jedan izborni ciklus, već vrlo ozbiljan faktor na koji će se morati računati i kad se bude slagala naredna saborska većina. 

  No, ni fenomen laburista, ni pad popularnosti SDP-a, ni nemogućnost Karamarkovog HDZ-a da se mrdne s anketnih 20 posto, unatoč tome što su najjača oporbena stranka u vrijeme produžene gospodarske krize, ništa od toga Hrvatsku nije moglo pripremiti na zelenu revoluciju koja joj je odjednom eksplodirala pred očima. 

 U pola godine rast od 500 posto

ORaH koji je osnovala bivša Milanovićeva ministrica zaštite okoliša je prvi put u ankete došao prije samo pola godine. Rezultat od 2,2 posto shvaćen je i u javnosti i u samoj stranci kao znak ohrabrenja i nade da se, uz puno rada, može stvoriti stranka koja neće biti tek ornamentom političke scene. 

  Zeleni su, naime, u Hrvatskoj bili tek to – pa i manje. Raštrkani na velik broj stranaka i pokreta i između »milijun« wannabe eko-lidera, nikad nisu ostvarili ne respektabilan, već bilo kakav vidljiv izborni rezultat.

 Do ukazanja bivše zagrebačke darkerice, njenog maila, ostavke, nemuštog saborskog inaćenja stranci, izlaska iz SDP-a i konačnog pokušaja formiranja novog političkog projekta. Dakle, prosinac i obećavajućih 2,2 posto. Ispod tri posto ORaH je bio i naredna dva mjeseca.

 A onda su brojke podivljale: po posljednjem CRO demoskopu, popularnost ORaH-a je 9,9 posto i treća su stranka u zemlji. Druga ispitivanja javnog mnijenja daju im i dvoznamenkastu potporu. U samo tri mjeseca! 

Spin doktori Milanović i Karamarko

Zapravo, barem su dva. I oba imaju svoja imena! Jedan se odaziva na Zoran Milanović, a drugi na Tomislav Karamarko. Potonji svojim javnim nastupima i politikama koje najavljuje vrlo uspješno utjerava strah u kosti progresivnije politički nastrojenim biračima.

Biti apatičan i time omogućiti legijama Karamarka, Miljana Brkića i ražalovanih Sanaderovih ministara dolazak na vlast izgleda kao prilično zastrašujuća mogućnost. 

  S druge strane, Hrvatska je sve punija razočaranih birača lijeve koalicije, pogotovo SDP-a. Neuspjeh u preokretanju gospodarskih trendova (opravdanje u europskoj krizi i restriktivnoj politici Europske komisije nitko ne želi ni saslušati, makar su te dvije stvari mnogo veći razlog za hrvatski produženi minus od promašaja Kukuriku vlasti), sukobi u strankama koalicije, istrage protiv SDP-ovih lokalnih dužnosnika, skretanje (ili »skretanje«) prema neoliberalizmu – sve to su razlozi pada potpore vladajućim strankama.

HDZ je prešao SDP, iako ima manju potporu nego na početku godine, a ORaH je dobio raketni pogon. 

  I sve to, sve te ankete, rađene su prije amaterskog Milanovićevog obračuna s Linićem – koji sasvim sigurno nije podebljao brojke potpore premijerovoj stranci. Ali je, nema sumnje, dodao još koji postotak u rekordnom uzletu stranke Mirele Holy. 

  No, nepravedno bi, i pogrešno, bilo samo Milanovića (i Karamarka također) navoditi kao razloge dosadašnjeg uspjeha ORaH-a. Naime, od siječnja do svibnja SDP je izgubio 4,2 postotna boda (HDZ 0,6). A ORaH je narastao za 7,4! Dakle, očito je da Mirela Holy ne privlači samo one kojima Milanović i drugovi »slome srce«. 

 Pobjeda ideologije

Još je jedna stvar u fenomenu ORaH-a izrazito bitna: možda čak i najbitnija. Uspjeh »zelenih« je pokazao koliko je bljutava i bezsadržajna politička priča o tome kako »Hrvatima ne treba ideologiziranje«. Tehnomenadžerski Nacionalni forum Nikice Gabrića i slične »postideološke« političke grupacije mogu samo zavidjeti uspjehu (zasad samo anketnom) zelene, lijeve ideologije koju furaju Holy i »orašari«.

  Za ORaH, pak, slijede uzbudljivi, obećavajući, ali i smrtonosno opasni dani i mjeseci. Prvi test su izbori za europski parlament. Ankete su lijepe, ali, kako je to odavno ustavnovio Milan »vječiti« Bandić, jedina prava anketa su – izbori. To je jedino mjesto na kojem brojke mogu postati politička moć. A birači, pogotovo birači ljevice, znaju tad i ostati doma… 

  Nakon toga, ukoliko očekivano dobiju mjesto (dva?) u europarlamentu, za ORaH slijedi mukotrpni nastavak na formiranju stranke. Jer, oni su kao politička organizacija tek u pelenama i prava iskušenja i dječje bolesti tek predstoje: pogotovo ako brojke i dalje budu sjajne, mogu očekivati da će im se brzo prikrpati »kadrovi« koji su uvijek tu kad nanjuše potencijalnu podjelu plijena. 

  A onda je najveći test; krajem naredne godine i ORaH i Laburisti naći će se pred ispitom života. I ne, ne radi se o parlamentarnim izborima. Kako stvari stoje i jedni i drugi će tad ostvariti solidne rezultate. 

  Također, kako izgleda iz današnje perspektive, te dvije stranke mogle bi biti one koje će odlučiti o tome tko će formirati Vladu. A tad je gotovo sa prikupljanjem simpatija neopredijeljenih i surfanjem na valu nepopularnosti vodećih političara. 

  Tad počinje ozbiljan posao i počinju se primati ozbiljni udarci. Stranka koja to preživi moći će računati na svoj udio u oblikovanju budućnosti Hrvatske. 

  »Zelenoj revoluciji«, dakle, slijedi revolucionarno brzo odrastanje. Priča o eksplozivnom rastu u 2014. godini ostat će samo lijepa uspomena iz prošlosti. Ukoliko su toga već sad svjesni u krugu oko Mirele Holy, ukoliko su svjesni da je sve dosad ipak uglavnom bila – igra, onda imaju šansu.