Sve statistike govore da nam je pandemija donijela ozbiljne probleme u mentalnom zdravlju. Visoki su postoci onih koji osjećaju psihičke posljedice društvene izolacije i atmosfere straha, a posebno su pogođeni tinejdžeri. Sa Zdenkom Pantić, profesoricom psihologije i sociologije, psihoterapeutkinjom i supervizoricom u kliničkom i psihosocijalnom radu, razgovarali smo o tome kako se ljudi u Hrvatskoj nose s pandemijom.

– Moja iskustva su raznolika: od jednog razumnog ponašanja u skladu s principima prevencije zaraznih bolesti i preporukama (naglašavam da su to osobe sposobne nositi se s ponekad kontroverznim porukama ili ponašanjima onih koji propisuju mjere), do straha i tjeskobe kojima osoba samu sebe ograničava više nego što zahtijeva situacija. Viđala sam i ljude koji su bili vrlo kritični prema mjerama smatrajući da nije velika opasnost od koronavirusa, sve dok nije došlo bliže te su oboljeli i na kraju se ipak i cijepili. Znam majku koja je mjesecima pristupala maloj djeci s maskom, bojeći se da im ne prenese moguću zarazu iz bolnice gdje radi. Pitam se gdje je granica svemu tome?

Odgovornost društva

Nedavno istraživanje Grada Zagreba i Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba pokazalo je da su izolacija, fizička distanca i dva snažna potresa utjecali na to da je 60 posto djece osjećalo tjeskobu, svaki sedmi učenik imao je PTSP, a polovina djece osjeća se tužno i zabrinuto za članove svoje obitelji. Jedno američko istraživanje kod mladih navodi osjećaj tjeskobe, depresivnost, poremećaje spavanja, misli o samoubojstvu. Kao i kod drugih skupina, i kod mladih mjere za obuzdavanje pandemije negativno utječu na mentalno zdravlje. Mislim da je u toj dobi ograničavanje kontakata s vršnjacima ono što se najteže podnosi, ometa razvoj socijalnih i drugih životnih kompetencija. Uz to, mladi još više nego ranije vrijeme provode uz različite ekrane, što otvara ionako prisutan rizik od ovisnosti.

Stručnjaci ukazuju na to da bi posljedice pandemije na psihu ljudi u svojoj punini mogle postati vidljive tek nakon što pandemija prođe, jer smo još »na adrenalinu«. Očekujete li da će Hrvatska tu imati puno problema, hoćemo li se kao društvo moći s tim posljedicama kvalitetno nositi?

– Prijetnja bolesti, smrtnosti, dugotrajnost i izolacija, prijetnja gubitka posla zbog zatvaranja, značajni su faktori rizika za mentalno zdravlje kod inače zdravih ljudi. Kada još pomislimo na bolesne, usamljene, siromašne te ranjive grupe s drugim specifičnim potrebama, među koje spadaju i tinejdžeri, zapravo kao da opisujem cijelu populaciju. Tema je vrlo složena. Neke posljedice je moguće sada prepoznati i tu je lakše razmišljati o potrebnim mjerama. Drugo je pitanje koliko ima spremnosti i odgovornosti oko mjera za prevenciju dugotrajnih posljedica.
Stručnjaci za mentalno zdravlje su rano reagirali i organizirali podrške preko telefonskih linija, priručnika… Zanimljivo je kako stručnjaci za mentalno zdravlje nisu uključeni u stožere, a mogli bi biti itekako korisni. Stoga nisam optimist, jer bi preventivne aktivnosti zahtijevale povezivanje različitih ministarstava i stručnjaka, sveučilišta i prakse, javnosti.

Mi ćemo se tek suočiti s time što će za djecu i mlade značiti dulji nedostatak socijalnih iskustava primjerenih razvojnim potrebama, ili napetosti u odnosima u obitelji koje su se javljale promjenom uobičajene obiteljske rutine, strahom za zdravlje, gubitkom posla. Neka istraživanja iz poslijeratnog razdoblja kod nas i u regiji pokazala su koliko je za mentalno zdravlje važan doživljaj socijalne podrške i priznanja za doživljene poteškoće: to bi se trebalo imati na umu u postpandemijskoj situaciji.

Problemi koji već sada dugo traju – nesigurnost posla, prihoda, porast siromaštva, poremećeni odnosi i uloge u obitelji, dostupnost zdravstvenih usluga, značajni su rizici za pojavu psihopatoloških simptoma. Stoga bi bilo važno na širokoj bazi informirati i prosvjećivati stanovništvo i educirati stručnjake, od vrtića pa nadalje, o mogućim dugoročnim posljedicama sadašnje pandemije, prepoznavanju znakova poteškoća, mjerama u zajednici. Dobar primjer je solidarnost građana u pomaganju kod proljetnog zaključavanja prošle godine te nakon potresa u Petrinji. Premalo se govori o odgovornosti društva za mentalno zdravlje. Dok traje kriza, fokusirani smo rješavati ono neposredno, ali kada jednom završi, tek onda dolaze posljedice nakupljenog stresa »na naplatu« u vidu smetnji i poremećaja mentalnog (i tjelesnog) zdravlja.

Komplicirano tugovanje

Imati psihičkih problema i potražiti psihološku pomoć kod nas je još uvijek u velikoj mjeri izloženo stigmi. Moguće je da će se veći dio ljudi s problemima izboriti sam, no je li moguće izboriti se bez stručne pomoći?

– Na sreću, mnogi će se ljudi i spontano oporavljati. Primjećujem kako se značajno promijenio stav prema traženju psihološke pomoći i mislim da stigma više nije tako česta. Ipak, jako je važno neumorno educirati i informirati stanovništvo, početi od vrtića i škola, o mogućim reakcijama i načinima prirodnog pomaganja i »liječenja« susretima i zajedničkim aktivnostima u lokalnim zajednicama, da problemi ne bi rasli. Ovo se može činiti naivno i idealistički, ali je moguće. Imam iskustva u tome kroz rad u ratom pogođenim područjima. I službe za mentalno zdravlje morale bi imati veće kapacitete.

Posebno je teško tijekom pandemije bilo, i jest, onima kojima su članovi obitelji ili prijatelji umrli od COVID-19. Nisu ih mogli vidjeti u bolnici, s njima se oprostiti, otići na sprovod… Koliko to ostavlja traga, kakve mogu biti posljedice takvog otuđenog gubitka dragih osoba?

– Mislim da sada većina nas poznaje osobe koje su se našle u sličnoj situaciji ili smo to i sami doživjeli. Ostaje osjećaj »nezavršenog posla«. Teže je naći mir ako se nismo mogli oprostiti, ispratili važnu nam osobu na uobičajeni način za sredinu u kojoj živimo, niti dobiti podršku okoline… Rituali su važni za proces tugovanja, a u novim okolnostima i ti običaji se mijenjaju.
Ako oni izostanu, pojavljuje se osjećaj tjeskobe i krivnje te poteškoća u procesu tugovanja ili »komplicirano tugovanje«, ponekad i osjećaj ljutnje i nepovjerenja u osoblje ako je umrla osoba boravila u ustanovi. Kada osoba ostaje »zaglavljena« u procesu tugovanja i ne uspijeva se vratiti uobičajenom životu, potrebna je stručna pomoć.

Kolektivna trauma

​​Osim osobne, pandemija je uzrokovala i kolektivnu traumu. Kakve mogu biti posljedice takve kolektivne traume u društvu?

– Nalazimo se u situaciji dijeljenja kolektivne traume. Kolektivna trauma je događaj, ili serija događaja, koji ugrožavaju osjećaj sigurnosti i predvidivosti. Ova pandemija, uz dva potresa, odgovara pojmu kolektivne traume. Događaj je težak budući da je »neprijatelj« nevidljiv, sveprisutan, mnogo toga je nejasno, pokušaji obuzdavanja ne donose brze rezultate. U okolnostima kada su poljuljani mnogi pojedinci i čitavi socijalni sistemi, očekujemo promjene na planu vrijednosti, odnosa, ekonomskih i političkih prilika, a vlast u ovim okolnostima ima veću moć i odgovornost. Važno je analizirati iskustva. Pitanje je koliko su se već promijenili naši identiteti i najsloženiji odnosi. Koja su bila dobra i manje dobra rješenja? Koje su gospodarske posljedice, koliko su se povećale socijalne razlike? Trebalo bi komemorirati stvarne i simboličke gubitke, dati smisao proživljenom i kao društvo učiti iz toga za budućnost. Uvijek lijepo zvuči naglasiti da trauma može dovesti i do nekog poticaja za zdraviji razvoj, takozvani posttraumatski rast, a vidjet ćemo kao društvo kamo će nas stvarno odvesti.

S padom broja oboljelih sve se češće govori o povratku na »staro normalno«. No, hoćemo li se uopće, nakon ovog iskustva, moći vratiti na staro i živjeti kako smo živjeli prije pandemije?

– Dok traje neka nevolja, mi se tješimo time da će proći, da će opet sve biti kao prije. A ne može više biti kao prije. Želimo se vratiti u »staro normalno«, ali to je iluzija: već sada vidimo da je rad na daljinu i u pomagačkim strukama najprije bio nužnost, a sada se već nalaze i neke prednosti ili barem opravdanja. Ne znam kako će se to djeca vratiti na ono što nisu imala priliku ni usvojiti… Prvašići su prvu godinu školovanja proveli većinom online, izostala su iskustva s vršnjacima, do sada poznati način poučavanja, nedovoljno je kretanja. U slobodno vrijeme uglavnom su uz različite uređaje čija je zloupotreba već alarmantna. Obratite pažnju na to koliko mlađe djece hoda s mobitelima. Vidim u Zagrebu kako mladi dolaze na Jarun navečer opremljeni ruksacima, tete u vrtiću se žale kako ne smiju zagrliti dijete, teško dođemo do liječnika…

U zadnjih godinu i pol vidjeli smo više kategorija ljudi: one koji uvažavajući dostupne znanstvene informacije slijede epidemiološke preporuke, one koji su, skloni teorijama zavjera, odlučili poreći koronavirus, i one koji balansiraju negdje između ta dva pola. Radi li se tu o određenim psihološkim profilima ljudi ili nečem drugom?

– Prije svega, što je teorija zavjere? To je vjerovanje da moćna skupina ljudi tajno provodi zavjeru na štetu drugih ljudi kako bi ostvarila svoj zlokobni cilj. Do neke mjere u životu je korisno biti oprezan i teorije zavjere su prisutne u našem životu. Neki socijalni psiholozi misle da je moguće da smo danas u jednom od povijesnih perioda kada su jače izražene teorije zavjere, kao što se već događalo kroz povijest. Teorije zavjere mogu imati katastrofalne posljedice. Ali tko su ljudi koji su skloniji teorijama zavjere? To su ljudi koji su uvjereni da znaju više nego što znaju i onda kada se pokaže da nemaju znanja u koja su uvjereni. U slučaju antivaksera i protivnika cijepljenja protiv koronavirusa, to su naizgled inteligentni ljudi koji zanemaruju dokaze koji podupiru cijepljenje. Oni se oslanjaju na svoja uvjerenja, na tendenciju uma da nesvjesno popunjava prazna mjesta u svome znanju… To su ljudi koji misle da znaju više nego stručnjaci o medicinskim problemima i radije se oslanjaju na izvore izvan struke, kao što su poznate i utjecajne osobe, »celebrities«. Ovome svakako pomaže raširena »kultura neznanja« u kojoj se smatra da se svatko, bez obzira na stručnost, ima pravo izraziti i biti saslušan.

Smatra se da su društvene mreže i internet širenjem dezinformacija i lažnih vijesti napravili dosta štete. No, netko je prijemčiviji za takve informacije, a netko neće tako lako nasjesti. O čemu to ovisi, s psihološkog aspekta?

– Dugo vremena izloženi smo, rekla bih, suvišku informacija u kojima se teško snaći, a neizvjesnost oko pandemije i stalno otkrivanje novih momenata oko bolesti i mjera kojima se pokušava ograničiti njeno širenje, doprinosi nesigurnosti i nemogućnosti nalaženja smislenih odgovora koji bi umirili ljude i pomogli u suočavanju sa situacijom. Ne znamo ni u kojoj mjeri se doista namjerno šire različite vijesti i teorije koje uznemiravaju, sigurno toga ima. Stoga ljudi koji imaju tendenciju vjerovanja u teorije zavjere lakše povjeruju u informacije koje govore o tome. Ljudima treba neko objašnjenje na koje će se u nesigurnosti i poplavi informacija osloniti, naš um »popunjava« praznine. Uz to, manje se vjeruje u autoritete nego ranije. Mnogo se toga promijenilo od vremena velikih boginja u Jugoslaviji 1972., kad je akcija diktirana strukom provedena odlučno i uz suradnju građana. Promijenjeni način informiranja preko različitih medija vodi gotovo u ovisnost i traganje za informacijama, tražimo ono čemu smo više skloni.
Izgleda da ljudi koji se više informiraju preko društvenih mreža, ujedno imaju najviše poteškoća u prepoznavanju lažnih informacija. Oni koji čitaju i koriste televiziju, lakše se snalaze. Prijemčivi za dezinformacije obično su ljudi s manje znanja o temi, nisu skloni racionalnom gledanju na pojave i izvore informacija, trebaju jednostavna objašnjenja, radije prihvaćaju pojednostavljena i radikalna objašnjenja.

Egzistencijalni strah

Koliko je u čitavoj ovoj situaciji važan ekonomski aspekt? Koliko je neizvjesnost oko posla, egzistencije i opstanka nakon pandemije dodatno narušila (ili će narušiti) mentalno stanje građana?

– Gubitak posla i financijske teškoće zbog pojave pandemije i nužnih mjera veliki su rizik za mentalno i fizičko zdravlje pojedinca i obitelji. To je egzistencijalno pitanje i ljudi osjećaju visok stres, opravdano su zabrinuti, a to utječe na odnose, odgoj i razvoj djece. Po nekim istraživanjima, simptomi anksioznosti i depresije zbog pandemije su povećani kod svih, ali gotovo dvostruko više kod onih koji ostaju bez posla. Jasno je da su osobito ugroženi oni nižeg socioekonomskog statusa, te različite ranjive skupine.
Prema jednom izvještaju starije osobe i osobe narušenog zdravlja, ljudi bez posla i s nesigurnom egzistencijom, zaposlenici u službama neophodnim za svakodnevni život, zdravstveni radnici, žene, bit će jače pogođeni krizom. Kod svake traumatske situacije važno je i njezino trajanje, mjere koje se poduzimaju za saniranje problema.