Oko 12 posto srednjoškolaca u Hrvatskoj osjeća se nesretno i žalosno, a glavni je razlog tome školski neuspjeh, pokazalo je istraživanje Ureda pravobraniteljice za djecu predstavljeno javnosti proteklog tjedna u Zagrebu. Daleko smo od Japana gdje je strah od neuspjeha u obrazovanju, a posljedično i loših izgleda za poslovnu karijeru, toliko snažan da djecu gura u suicid, ali stvari se očito mijenjaju u neželjenom smjeru.

Psiholozi imaju svoj odgovor na to – prema mišljenju Gordane Kuterovac Jagodić, profesorice s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ujedno i jedne od autorica istraživanja – dijelom je to posljedica pandemije koja je unazadila mentalno zdravlje nacije, a dijelom negativnih trendova u obrazovanju i na tržištu rada.

Postcovid generacija

– Možda je ovo doista neka postcovid generacija. Činjenica je da se danas na psihologa čeka do travnja ili čak kolovoza 2024. godine. Postoji, dakle, ili povećana potreba za psihološkom pomoći, ili smo raznim djelovanjima i edukacijama pokazali da je u redu govoriti o tome, pa su djeca otvorenija i traži se više, odnosno nije toliki tabu, sramota i neugoda tražiti pomoć, komentira Kuterovac Jagodić.

Riječ je, kaže, o pozitivnom trendu, a problem je u tome što nema dostupne organizirane pomoći. Kako se u školi problem može jedino identificirati, terapiju trebaju dati klinički psiholozi izvan škole. Psiholozi u domovima zdravlja tu postaju neophodni, jer privatnici nisu dostupni svakome džepu.

Psihologinja Kuterovac Jagodić upozorava i na promjene u obrazovnom sustavu te na trendove na tržištu rada koji pred mlade stavljaju nove i drukčije zahtjeve od onih pred 15-ak godina.

– Mladi nam ukazuju na to da se sve ranije od djece očekuje jako velika zrelost, očekuje se da rano počnu razmišljati o budućem poslu, da grade svoje životopise. To se pretvorilo u trend u kojem bi studenti danas radili samo ono što će im se upisati u njihov CV. Nitko vam više neće dobrovoljno napraviti ni crticu, ako se to neće negdje zabilježiti, navodi.

Iz vlastitog iskustva potvrđuje da studenti nakon završenog fakulteta svjedoče da se kod zapošljavanja od njih traži da im životopis bude kao da su 35-godišnjaci. »Od mladih se ljudi traži hrpa sposobnosti. Human resource odjeli naglašavaju proaktivnost, širinu, neprestani veliki tempo, ali treba imati na umu da svako radno mjesto ne treba iste osobe«, ističe. U modi je danas da onaj tko se zapošljava mora biti najbolji, jako proaktivan, glasan, timski igrač, što uopće ne mora biti uvjet za svako radno mjesto. Oni koji se ne uklapaju u takav kalup, ne osjećaju se dovoljno dobrima.

– Za neka radna mjesta trebate individualca, nekog tko će mirno raditi nekakve fine poslove. Danas se nepotrebno stvara frustracija da se trebaš udjenuti u nekakvu opću sliku o tome kakav trebaš biti radnik, student, a ako nisi, odmah si u komi, jer misliš da nešto nije u redu s tobom, a ne s okolinom. Treba biti snažan i tome se oduprijeti, smatra psihologinja.

Bolonjski sustav

S jedne strane, pritisak na učenike kreće sve ranije, a s druge strane i studenti su malo nezreliji jer je na fakultetu tretman danas kao u srednjoj školi.

– U bolonjskom sustavu treba se puno češće ocjenjivati, sve se pretvorilo u male kolokvije, kao da ste u školi. Danas nam i studenti plaču za ocjene, svi žele imati petice. Imate studente na kraju pete godine koji imaju 5,0, što stvarno nije normalno.

I nije normalno da nam student treće godine plače za ocjenu, želi je podići sa četvorke na peticu i kaže da mu je to važno zbog mame i tate i da bez te ocjene neće moći ovo ili ono. Nekome ocjena treba za dom, nekome za nešto drugo, stalno su neki pritisci, veli Kuterovac Jagodić.

S druge strane, nitko ne razmišlja o tome da uči radi znanja. Znanje je, kaže, danas jako utilitarizirano, nitko ne želi učiti ono što mu »neće trebati«. U tome je, ističe, razlika fakulteta i stručnog studija, jer fakultet daje širinu i prilagodljivost različitim radnim mjestima. Ako student završi fakultet s tri vještine, limitiran je na tržištu rada jer nije naučio više, zaključuje.

Prema istraživanju koje uspoređuje mlade u 2023. godini s onima u 2009., svaki peti učenik spominje ovisnost o internetu kao najveći problem mladih, a najčešće mladi u Dalmaciji. Kao novi problemi ove generacije mladih spominju se i vršnjačko nasilje, poremećaji mentalnog zdravlja, odnosi s prijateljima i u obitelji, teškoće u komunikaciji, financiranje izlazaka i opterećenost fizičkim izgledom.

Nerazumijevanje roditelja problemom doživljava samo dva posto srednjoškolaca, u odnosu na ranijih 15 posto, a probleme preranih spolnih odnosa i trudnoće više uopće ne spominju. Ovisnost o alkoholu, cigaretama i opojnim sredstvima spominje tek petina mladih, u odnosu na gotovo 50 posto koji su to vidjeli kao problem pred 14 godina.

Više od polovine mladih u školi se ipak osjeća dobro, njih 69 posto, a sedam posto osjeća se uglavnom loše. Zanimljivo je da su gimnazijalci i mladi koji žive u Istri, Primorju i Gorskom kotaru značajno lošije ocijenili svoj osjećaj u školi, a pozitivnije učenici u strukovnim školama te mladi Like i Banovine.

Slično je lociran i osjećaj tuge – mladi koji pohađaju gimnaziju u prosjeku su manje sretni od onih u strukovnim školama, nesretno se osjećaju i mladi u kućanstvima s manjim prihodima, na udaru tuge češće su djevojke, i to najviše na području Istre, Primorja i Gorskog kotara, a najmanje u Lici i Banovini. Generalno, mladi se osjećaju značajno lošije u školi nego prije 14 godina, pokazalo je istraživanje.

– Ne znam kako bih to objasnila. Pitala sam se zašto su se upravo mladi u Istri, Primorju i Gorskom kotaru znali toliko izdvojiti. Moguće je da su tamo djeca bolje upoznata sa svojim pravima, znam da Rijeka provodi puno toga oko građanskog odgoja, moguće da su djeca kritičnija zbog toga.

Jer ako znam koja su mi prava, mogu vidjeti kako se ona ipak ne zadovoljavaju. Dijelom su to možda i djeca iz manjih škola, manjih mjesta, gdje djeca nemaju sve mogućnosti koje bi voljeli imati, nemaju zabave, igrališta… Možda su i više angažirani, više rade preko praznika, u turizmu, poljoprivredi, što djeca u većim gradovima nisu…, nabraja Kuterovac Jagodić.

Poželjni odgovori

A što je onda s Likom i Banovinom, ruralnim sredinama koje su i u lošijem stanju, a djeca su najmanje nezadovoljna? Moguće je, smatra psihologinja, da su djeca tamo manje upoznata sa svojim pravima, a možda imaju i drukčiji stav prema nekome tko dolazi izvana i ispituje ih koliko su zadovoljni. Pretpostavlja zato da su tu dijelom davani i davani socijalno poželjni odgovori. »Moguće je da su djeca tamo manje slobodna izraziti se«, ističe.

Kako bilo, tri četvrtine ispitanika navelo je kako se osjeća sigurno u mjestu stanovanja. Najnesigurije se osjećaju mladi iz Sjeverne Hrvatske, i to zbog sumnjivih ljudi u mjestu stanovanja, kad se sami vraćaju kasno navečer te zbog alkoholoziranih ljudi. Mladi iz Istre, Primorja i Gorskog kotara i tu su se istaknuli, jer prednjače u postotku onih koji se često ili gotovo uvijek osjećaju nesigurno (16 posto).

Istraživanje je zabilježilo korak unatrag u toleranciji i prihvaćanju drugih: čak 56 posto djece i 40 posto mladih navodi da postoji diskriminacija među njihovim vršnjacima, najčešće zbog izgleda (naočala, pretilosti – 20 posto), zbog drugačijih stavova od većine – njih 13 posto, svaki deseti smatra da među mladima postoji diskriminacija zbog nacionalnog podrijetla, etničke pripadnosti, vjere i spola, još toliko da se njegove vršnjake isključuje iz društva, ili su predmet ogovaranja vršnjaka.

U odnosu na vrijeme od prije 15-ak godina, zamijećeno je veće prihvaćanje mladih koji ne idu na vjeronauk i mladih drugačijeg vjerskog uvjerenja, dok je danas negativnije ponašanje vršnjaka prema mladima u alternativnim oblicima skrbi – u domu za djecu ili udomiteljskoj obitelji, ili prema onima iz siromašnih obitelji. Postotak mladih koji se osjećaju neprihvaćeno zbog nekog obilježja povećao se sa 23 na 40 posto.

Učenici potvrđuju da se mladi najlošije ponašaju prema vršnjacima iz izrazito siromašnih obitelji, i prema mladima s teškoćama u razvoju. Najkritičniji su prema djeci iz jednoroditeljskih obitelji, djeci iz doma, siromašnoj djeci i djeci s teškoćama njihovi vršnjaci iz Sjeverne Hrvatske.

Oko 18 posto učenika doživjelo je maltretiranje u školi, 16 posto svađe s drugim učenicima i loše odnose, 15 posto nepravdu u školi, osam posto privatne probleme i nasilje u obitelji, a još toliko sukob s profesorom. Oko sedam posto požalilo se na nepoštovanje prava, pet posto na diskriminaciju, a pet posto na seksualno uznemiravanje.

Povjerenje u vojsku

Uočen je i pomak k boljem poštovanju dječjih prava – 80 posto mladih smatra da se njihova osobna prava poštuju, a 59 posto da se ona poštuju uglavnom ili u potpunosti. Oko četvrtine mladih osobno je tražilo pomoć zbog povrede nekog svog prava. Za pomoć se obraćaju većinom roditeljima, a onda nastavnicima i stručnim suradnicima. Njih 75 posto dobili su očekivanu pomoć.

Mladi smatraju da su najveće prepreke za bolju zaštitu prava nedovoljna upućenost kome se obratiti za pomoć ako su im uskraćena prava (63 posto), nedovoljna svijest o vlastitim pravima (60 posto) i to što djeca i mladi ne znaju svoj problem objasniti na pravi način. Čak trećina mladih procjenjuje da odgovorni ne reagiraju na situacije kršenja dječjih prava, a svaki peti smatra da je procedura za prijavu kršenja dječjih prava prekomplicirana.

Primijećen je porast povjerenja u vojsku i policiju, dok se smanjilo povjerenje u instituciju crkve i u odrasle općenito. Veći je stupanj povjerenja mladih u demokratski postupak, jer je prosječna ocjena učinkovitosti glasanja na izborima porasla sa 2,8 na 3,2.

Stupanj obrazovanja roditelja povećava povjerenje u glasanje na izborima kao učinkovit način za poboljšanje situacije u zemlji. Kod više od polovine mladih njih 65 posto, prisutno je povjerenje u vojsku, a kod 58 posto u policiju, što je značajno više nego 2009. Tek 16 posto mladih ima povjerenje u Vladu, premijera i predsjednika države.

Mladi u Slavoniji imaju više povjerenja u crkvu, Vladu i predsjednika od mladih u drugim regijama. Mladi u Istri, Primorju i Gorskom kotaru su opet najkritičniji, a njihovo povjerenje u crkvu, policiju, vojsku i liječnike niže je nego u drugim regijama. Najveće je ipak povjerenje djece u roditelje – njih 96 posto ima puno povjerenje u majku, a 86 posto u oca, zatim u liječnike (77 posto) i to je povjerenje stabilno tijekom zadnjeg desetljeća i pol.

– Izgleda da su još uvijek najstrukturiranije uloge vojske i policije, to su djeci i inače uvijek najveći autoriteti. Čini im se da im te službe nude sigurnost. Možete vidjeti da je kod vojnih parada čitavo more djece koja dođu gledati.

Ona su fascinirana velikim vozilima, helikopterima, ali tu su prisutne i neke autokratske tendencije. Danas je, očigledno, sila ona koja izaziva poštovanje, koja može sačuvati. Blagost, ljubaznost, dobročinstvo nisu baš na cijeni, ocjenjuje Kuterovac Jagodić.

Ona zamjećuje još jedan moderan trend među školskom djecom: u slobodnom vremenu sve manje djece ide na strane jezike i slične edukativne aktivnosti. »Ne znam je li to zato jer ljudi nemaju novca, ili se djeci jednostavno nude druge stvari – sportovi, zabava, plesovi, a manje strani jezici. Izgleda da svi danas misle da znaju jako dobro engleski, a dalje od toga izgleda da ne žele ulagati«, zaključuje…