Sezonski posao, od 10 i više radnih sati dnevno teško mogu podnijeti i mlađi, a kamo li stariji radnici koji su godinama tako radili, i to za sitan novac, u odnosu na onaj koji bi zaradili na poslovima izvan zemlje
Radnička leđa jednako bole, radili preko sezone u Hrvatskoj ili u nekoj drugoj europskoj zemlji. Samo od bolnih leđa u Hrvatskoj sezonac teško može preživjeti i mjesece u kojima radi, a o stavljanju dijela zarade na stranu za zimske mjesece tek može sanjati. Pa ako će ga leđa probadati od 10-12 sati rada dnevno, onda želi znati da će od te boli imati neke koristi, plaću od koje može preživjeti i nešto staviti sa strane.
Ovog ljeta S.M. po prvi puta u zadnjih 25 godina života neće raditi tijekom turističke sezone. Više, kaže, ne može. Na pragu je 50. godine života, ni zdravlje je više dobro ne služi, a da ritam sezonskog rada neće moći izdržati shvatila je lani. Radila je, veli i po 12 sati dnevno, bez praznog hoda. Dok je bila mlađa ostajala je na smještaju tamo gdje je radila, ali zadnjih godina ni ona ni njene mlađe kolegice to ne rade već svakodnevno putuju na posao i vraćaju se. Na putu na posao i s posla provedu oko dva sata.
»Hrana je loša, naplate nam je. Naplate nam i loš smještaj. Zato i putujemo svakodnevno. Prijevoz nam je osiguran, iako i njega dijelom plaćamo«, veli nam naša sugovornica navodeći da joj je tako, ipak, nešto više novca ostajalo u novčaniku. Nekada je, veli, radila ono zbog čega je zaposlena u sezoni – brinula o čistoći soba i imala uredno radno vrijeme. No, s godinama se i satnica produljila i raspon poslova sobarice proširio. Nakon što odrade zadužene sobe uskaču i na druge poslove. »Najgore je kada zadužiš kat, pa te šefica tjera da u što kraćem vremenu počistiš sve sobe kako bi te onda prebacila na bungalove, a onda, ako treba, i na čišćenje okoliša«, veli nam naša sugovornica navodeći kako i njene mlađe kolegice taj ritam teško podnose i sve ih više obolijeva.
Čim se ne može raditi u ritmu kakav poslodavac zahtijeva, radnik je nepotreban pa može računati da iduće sezone neće »upasti« na posao. Naša sugovornica nam priča kako su prije dvije godine »pokrivali« kolegicu koja je preboljela tešku bolest. Da je nešto »neproduktivnija« primjetili su i šefovi, pa ta radnica prošle godine, iako je godinama radila kod istog poslodavca u sezoni, nije uspjela osigurati taj privremeni izvor prihoda.
I mlađima je prenaporno
Naša sugovornica samo je jedna u nizu radnika i radnica koji za kruh godinama zarađuju radeći na sezonskim poslovima, u turizmu ili trgovini. Ove godine, kako tvrde poslodavci, radnika nema dovoljno. I još se tome čude, pa zgražajući se ustvrđuju da je »usprkos trudu HZZ-a zainteresiranih za posao bilo svega 10 posto, pa se postavlja pitanje kako to da tako veliki broj nezaposlenih ljudi nije zainteresirano ni da čuju uvjete zaposlenja«. Svaka treća nezaposlena osoba, zaboravljaju pritom, starija je od 50 godina života, odnosno svaka druga nezaposena osoba, starija je od 45 godina života. Sezonski posao, od 10 i više radnih sati dnevno teško mogu podnijeti i mlađi, a kamo li stariji radnici koji su godinama tako radili.
A nije naodmet napomenuti i da poslodavci u svojim javno obavljenim podacima iskrivljuju stvarnost. Prema podacima HZZ-a naime, u prva četiri mjeseca poslodavci su tražili 23.468 sezonskih radnika, a zaposlili su ih 14.726. To je daleko više od 10 posto o kojima govori HUP koji nam u traženom objašnjenju svoju računicu nije uspio objasniti. Među ostalim vele da je »analizom pristiglih komentara članica utvrđeno je da se od 100 osoba koje su u HZZ-u prijavljene za određeni posao, odazove na razgovor tek oko 10 posto«.
Što je zapravo pozadina zahtjeva poslodavaca prema ministarstvu rada i mirovinskog sustava te ministarstvu turizma, jasno oslikava izjava direktorice HUP-ugostiteljstva objavljena u Slobodnoj Dalmaciji u kojoj ona veli kako će morati (!) više platiti sezonce.
»Prvi put se suočavamo s ucjenama. Radnici doslovno ucjenjuju poslodavce i traže od njih isplatu dnevnica, plaću u neto iznosu, plaćen smještaj, režije…«, navodi Slobodna Dalmacija prenoseći izjavu Natali Komen Bujas, direktorice HUP – udruge ugostiteljstva i turizma. Jasno je iz toga da se sezonskim radnicima ne plaća ni ono što im po zakonu pripada. I umjesto da im osiguraju plaće koje će ih zadržati u zemlji, pokušavaju dobiti dozvolu za uvoz jeftinijih radnika jer njima neće plaćati ono što bi po zakonu trebali plaćati domaćim radnicima.
– U turizmu su stalno zaposlene ljude otpuštali, jer su stari. Odlazili su uz otpremnine, ali na njihova radna mjesta nisu zapošljavani mladi, školovani ljudi. Potrebe za sve većim brojem sezonaca rezultat su nestanka stalnih radnih mjesta – veli Eduard Andrić, predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske (STUH).
Borba za egzistenciju
Navodi, i da je istina da među nezaposlenima ima mladih i konobara i drugih zanimanja za koje je turistički sektor zainteresiran. No, ti mladi posao traže u nekoj drugoj struci jer su u turizmu plaće premale. A i u turistička zanimanja sve se manje mladih upisuje jer ne žele raditi pet-šest mjeseci u godini, a ostatak godine borit se za egzistenciju.
– Papagajski ponavljam, naše plaće zaostaju 13 posto za gospodarstvom. I poslodavcima stalno ponavljam; ušli ste u tržište kapitala, ali još niste svjesni da postoji tržište rada. Ako se ne promijeni odnos prema radu i poslodavci ne shvate da radnika treba platiti bit će još gore – veli Andrić.
Iz STUH-a ističu i kako je kvaliteta usluge u turizmu ključna za zadovoljstvo gosta. Ankete, veli Andrić, pokazuju da se vidi nekvaliteta usluga u domaćem turizmu. A to je, veli on, rezultat zapošljavanja neškolovanih ljudi u turizmu, nedostatka prakse.
– Vrijeme je da se bolje plati ljude u sezoni. Možda bi ih trebalo motivirati i tijekom sezone povećati plaće – veli Zlatica Štulić, predsjednica Sindikata trgovine navodeći kako je plaća motivator. A s plaćom prodavača od 3,1 do 3,5 tisuća kuna neto teško se može očekivati da će netko s kontinenta preseliti na obalu tijekom ljeta. »Neki su ljudi stariji, slabije mobilni i ne mogu izdržati ritam rada, drugi imaju obitelji, djecu. Pa tko će zbog 3,5 tisuća kuna ostaviti djecu cijelo ljeto«, pita se Štulić. Pitanje je i hoće li od zarađene trgovačke plaće sezonski radnik išta odnijeti doma, ako treba platiti smještaj, hranu. Ljudi na sezonske poslove idu da bi zaradili, ako nema zarade onda će posao teško prihvatiti pogotovo nakon što je tržite rada otvoreno i mogu otići izvan zemlje i od rada živjeti.
– S plaćom trgovca ne može se preživjeti ni u sezoni – veli Štulić podsjećajući da boravak na moru nije jeftin.
No, poslodavci to očito ne žele vidjeti. Njihova tvrdnja da je za posao bilo zainteresirano svega 10 posto nezaposlenih, sugerira da su domaći radno-sposobni građani bez posla – lijeni. No ti ljenjivci doma, posve se drugačije ponašaju kada odu preko granice u potrazi za poslom. To bi moglo sugerirati da su »lijeni« raditi 10-12 sati za sitne novce od kojih jedva da mogu preživjeti i u mjesecima sezonskog rada. No, veću plaću im poslodavci neće ponuditi, već će tražiti da im se dozvoli uvoz jeftinijih radnika. Nažalost, to bi se moglo i dogoditi jer je resorno ministarstvo na već izdanim kvotama za uvoz radnika u ovoj godini pokazalo nesklonost zaštiti domaćeg tržišta rada. Na kojem bi se radnici, uz sve strukturne probleme, našli da ih se pošteno plati.
