Različiti svjetonazori i kulture imat će drugačije poglede na moral, no većina će se, ako ne i svi, složiti da nekakav oblik moralnog koda mora postojati.

Međutim, poznato je i da ljudskoj vrsti nije najlakše slijediti moralne kodove, a ta moralna nedostatnost nerijetko je vidljiva i u političkoj areni što izaziva posebnu indignaciju javnosti jer građani porezima financiraju političare te ih izabiru s nadom da će kvalitetno i pošteno voditi državu.

Tako je nedavni primjer HDZ-ovca Žarka Tušeka, koji je nezavisnom vijećniku Oroslavja Viktoru Šimuniću nudio pomoć i funkcije u zamjenu za protuuslugu, samo još jedna crtica u nizu brojnih moralno dvojbenih akrobacija u hrvatskom političkom životu.

Zato smo šire o moralu u politici, prosuđivanju političara na moralnoj osnovi, koliko birači u Hrvatskoj kažnjavaju moralne propuste, zašto do nemoralnih odabira dolazi i kako neka ekonomska rješenja mogu smanjiti korupciju i nemoralne radnje razgovarali s dr. sc. Nevenom Petrovićem, docentom na Odsjeku za filozofiju riječkog Filozofskog fakulteta, koji se bavi političkom filozofijom.

​Politička trgovina

​Započeli smo s političkom »trgovinom«.

– Mislim da s moralne strane moramo napraviti distinkciju u odnosu na to kakva se javna mjesta nude. Znamo da se stranke nakon izbora dogovaraju o ministarskim pozicijama kako bi se mogla formirati vladajuća većina i to je nešto što ulazi u domenu realne politike.

Također, ako je riječ o poziciji tajnika u Vladi, pomoćnika ministra i sličnih, za očekivati je da će političke stranke pregovarati i na takva mjesta postaviti nekog bliskog svojoj politici.

No, ako je riječ o javnim mjestima za koja se provode natječaji u državnim tvrtkama ili institucijama koje bi trebale više-manje jednako funkcionirati bez obzira tko je na vlasti, onda naravno da je to moralno sporno.

Međutim, ne mislim da su političari moralno superiorni drugim građanima ili da to od njih treba očekivati. Naravno da za prekršaje i kaznena djela moraju odgovarati pred zakonom, ali ne možemo od njih očekivati moralnu savršenost, kaže Petrović.

Dodaje da nije mudro otpisivati sposobne političare zbog djela koja nisu počinili za vrijeme obavljanja dužnosti i na štetu javnosti.

– Na primjer, ako netko u privatno vrijeme privatnim autom napravi prometni prekršaj, nitko ne očekuje da mu poslodavac uruči otkaz, dok se nekad političarima i takve stvari spočitavaju te ih se u medijima i u javnosti proziva.

Naravno, to ne isključuje činjenicu da bi političari trebali odgovarati ako prilikom donošenja odluka o povjerenim im poslovima pogoduju sebi ili svojima, a na štetu javnog interesa. Ako ništa drugo sankcija za stvarne moralne prekršaje trebala bi biti da ih ljudi zapamte i da ne glasaju za one koji tako rade, kaže Petrović.

​No, birači, svi mi, često imamo kratko pamćenje, a i različite motivacije za glasanje pa moralna odgovornost, opravdano ili ne, padne u drugi plan.

Vrlo nam je jasno i pred očima ono što se posljednje događalo i ako nam najrecentniji događaji smetaju onda nećemo glasati za one koji su za njih odgovorni. Ako pak u nedavnom sjećanju imamo neki dobar potez, isto ćemo glasati za odgovornog.

​Tempiranje »dobrih djela«

– Zato vladajuće stranke, bilo državne ili lokalne, gradske, općinske, često tempiraju dovršetak gradnje bolnica, cesta, infrastrukture te druge popularne mjere prije izbora. Ono što ljudima neće odgovarati, iskusni političari provedu na početku mandata.

Također, mnogi klijentelistički glasaju tamo gdje ima puno poslova u javnim službama jer znaju da im ta stranka osigurava radno mjesto. Ni ideološki razlozi se ne mogu zanemariti.

HDZ u na državnoj razini uvijek ima svojih 30 posto, ma što radio, jer dio birača povezuje tu stranku s obranom Hrvatske dok su im drugi nacionalno sumnjivi. Na kraju, tu je i naš izborni sustav u kojem glasovi stranaka koje ne uspiju prijeći izborni prag odlaze većim strankama koje su ga prešle.

Zato se često glasa za najmanje zlo za koje mislimo da ima šanse. Puno je tu faktora i zato nije čudno što moralni posrtaji nerijetko padnu u drugi plan, opisuje Petrović.

​No, ako već političare nećemo »kazniti« na izborima možda treba razmisliti o drugim mehanizmima. Jedan od razloga što se moralno upitni potezi često javljaju u javnom sektoru jest što, bez obzira kako radio, zaposlenik u javnom sektoru uvijek ima istu plaću.

U privatnom sektoru pak postoji mogućnost veće nagrade ako dobro obavljaš posao, a izraelski povjesničar Yuval Noah Harari u knjizi »Homo Deus« spominje da u Singapuru političari dobivaju bonuse prema uspjehu u poticanju ekonomskog rasta te ako se standard u državi povećava.

Na prvu ne izgleda popularno ili smisleno da se političare na taj način nagrađuje jer ih zbog dosadašnjeg iskustva s njima uglavnom povezujemo s nesposobnošću ili korupcijom.

No, političari su na neki način menadžeri za što trebaju veće sposobnosti i, ako dobro rade svoj posao, zašto za to ne bi bili dodatno nagrađeni.

Zakon tržišta

– Ideja iza toga jest da se javni sektor pokuša što više strukturirati kao privatni. Dok god imate istu plaću bez obzira na učinak, normalno da će postojati zov korupcije i da će političari na razne načine pokušati steći materijalnu korist. B

ilo bi dobro i smanjiti državni aparat, jer nas iskustvo uči da ljudi općenito, pa tako i političari, neodgovornije raspolažu s novcem koji nije njihov. Naravno, jasno je da se ne može cijeli javni sektor voditi zakonima tržišta, ali se može ići u tom smjeru, opisuje Petrović i daje primjer školstva.

Američki ekonomist Milton Friedman predložio je da se školstvo organizira na sustavu vaučera. Obrazovanje bi tako i dalje bilo financirano iz poreza, odnosno javno, no roditelji bi dobili vaučer, vrijednosni papir koji se može iskoristiti samo u školama, odnosno institucijama koje pružaju obrazovanje.

Pri upisu u školu predaju vaučer koji onda škola unovči od države, to jest, tek tada dobije sredstva.

– Tako bi postojala konkurencija među školama, one bi se morale međusobno natjecati za vaučere i pružati što bolje obrazovanje kako bi se učenici kod njih upisali.

Naravno, i na takav sustav postoje prigovori: da će se djeca upisivati u škole gdje se najlakše prolazi i gdje se dijele dobre ocjene, ali kvalitetni standardizirani testovi na kraju osnovnog i srednjoškolskog školovanja, poput temeljitih ispita državne mature, riješili bi taj problem.

Također, takvo razmišljanje je kratkoročno, jer mislim da svi dugoročno znaju da je bolje mladima pružiti što bolje obrazovanje i stjecanje vještina kako bi se mogli zaposliti. Kada bi se išlo po sistemu »tamo se lako prolazi« poslodavci bi brzo prestali zapošljavati učenike iz takvih škola jer bi vidjeli da nemaju tražene sposobnosti, kaže Petrović.

No, kada se u Hrvatskoj govori o tržištu, nerijetko se izvlače etikete kojima se tržišna ekonomija i ljudi koje govore o njoj žele diskreditirati. Proziva ih se za socijalnu neosjetljivost, jer onaj tko ima više trebao bi dati onima koji imaju manje, zato što možda nisu krivi što imaju manje.

Socijalna komponenta

– Spomenimo ovdje Friedricha Hayeka iz austrijske škole ekonomije koji je bio veliki zagovornik tržišta i pokazao je da je tržište jedini način pomoću kojeg uopće možemo koordinirati što će se proizvoditi i koliko toga.

To jest, u tržišnoj ekonomiji ponudu diktira potražnja kupaca, svih građana. On i pokazuje kako samo tržišne ekonomije napreduju te kako su omogućile veliku specijalizaciju, da više ne moramo biti sami i svoji vodoinstalateri, električari, liječnici, profesori.

Tako se bavimo jednom granom jer nemamo svi sposobnosti i interese za različita zanimanja, što i omogućuje rast znanja i napredak te rast standarda. Naravno da socijalna komponenta ima smisla i da ne treba puštati ljudi da umiru od gladi, no protiv sam radikalnijih egalitarističkih strujanja.

Zapravo, uopće nemam simpatija za egalitarizam i jedini dio njihove misli za koji imam razumijevanja jest zaštita onih životno ugroženih, ali nikako svih koji slabije stoje od drugih, govori Petrović.

Također, brojne socijalne politike u svom korijenu imaju dobru namjeru, no ekonomisti već desetljećima pokazuju da su one mač s dvije oštrice, kao na primjer zakonsko uvođenje minimalne plaće kako bi se osigurao dostojanstven život svima.

Međutim, podizanje minimalne plaće je zapravo povećavanje cijene rada, a znamo što se događa kada se cijena nekog dobra podigne – nekima postaje nedostupno.

Tako se zakonskim uvođenjem ili podizanjem minimalne plaće stvara dodatni trošak malim poslodavcima, koji ju možda neće moći isplaćivati, a velike će korporacije to moći, čime se samo dodatno produbljuje jaz koji se želi smanjiti.

– Podizanjem minimalne plaće zasigurno se poboljšava standard dijelu ljudi, no nekima će postati lošiji jer će ostati bez posla, a može se stvoriti i trajna nezaposlenost. Zato ekonomisti uvijek upozoravaju na sekundarne posljedice socijalnih politika s kojima treba biti oprezan.

Možeš htjeti puno dobrog, a napraviti puno lošeg, kako i kaže poslovica – put do pakla popločan je dobrim namjerama, zaključuje Petrović.

Ako puno damo, nešto i dobijemo

Dotičući se javnog sektora i države, pa tako i političara, Friedrich Hayek pisao je kako su brojne fiskalne mjere sračunate na to da građane uvjere da će usluge i projekte koje oni žele platiti netko drugi.

Smatrao je glavnom brigom svih država kako porezima izvući što više novca od građana uz što manje otpora.

– Glavni trik za to je predstaviti da će drugi platiti za želje birača, odnosno vi ćete platiti dio, ali će drugi platiti više. Klasični primjer bi bio kada se gradovi kandidiraju za sportska natjecanja pa se predstavlja da će drugi dijelovi države, ili pak većih integracija, platiti objekte.

Međutim, ono što možda nekad promiče oku jest što svi gradovi tako traže da ih drugi financiraju i kad se sve zbroji građani zapravo dobiju puno manje nego što su dali drugima.

Predstavlja se da bi država građanima trebala puno toga osigurati preko poreza ili davanja, no čini mi se da se tako lošije prođe u konačnici. Istina je da nešto dobijemo, ali i puno damo. Hayek piše da je teško naći primjer kada su ljudi dobili od države više nego što su platili, kaže Petrović.