Foto Sergej Drechsler
Mrkoči ili Mrkočišće, naziv je dijela sela Batlug što ga rječnik 86-godišnjeg Radoslava Runka, diplomiranog pravnika, ali leksikografa srcem i dušom, čini jednim od najposebnijih mjesta na svijetu, jer nije mala stvar zaustaviti vrijeme i zaseoku od četiri stanovnika podariti rječnik s 32.890 riječi, 2969 izričaja i sveza, te indeksom riječi (19.420) kojemu je polazište standardna jedinica
Negdje na međi područja općina Žminj i Barban, administrativno vezani uz općinu Gračišće nalaze se Mrkoči ili Mrkočišće, zaselak naselja Batlug, po mnogočemu sličan ostalim zaseocima Istre, ali po nečemu drugačiji od ostalih ne samo »terre magice«, kako Istru mnogi nazivaju, već i mnogo, mnogo šire.
To nešto što ga razlikuje ili svrstava u posebnost je knjiga, točnije rječnik na čijih se 979 stranica nalazi 32.890 riječi, 2969 izričaja i sveza koje su Mrkoči i Mrkočke koristili do 9. rujna 1943. godine, dana kad je Italija kapitulirala, a 13. rujna i Oslobodilački odbor za Istru proglasio pripojenje Istre s maticom zemljom – Hrvatskom.
Osim što se radi o leksikografskom biseru »zaustavljenom u vremenu«, te samim tim i svojevrsnom arheološkom jezičnom nalazištu, važno je napomenuti da je Rječnik govora zaseoka Mrkoči u Istri, Radoslav Runko stvarao više od dvadeset godina u spomen na svoje pretke, svjestan da je ovaj idiom čakavskog dijalekta pred izumiranjem jer izvornih govornika je vrlo, vrlo malo.
Uz samog autora, još dvojica od četvero stanovnika, koliko ih Mrkoči trenutno broje. Mogli bismo reći i da je Runkov Rječnik spao na tri-četiri »slova«.
– Cilj mi je bio obuhvatiti što više leksičkih jedinica mrkočkog idioma do primirja s Italijom i pokazati kako je i u drugim vremenima, pod talijanskom vlašću, hrvatski narod rabio i sačuvao svoj hrvatski izričaj, pojašnjava Radoslav Runko, koji je iz rodnih Mrkoča otišao kao devetnaestogodišnjak.
Jezično arheološko nalazište
Diplomirani pravnik, koji je cijeli život radio u pravosuđu, osim od 1973. do 1978. godine kad je obnašao funkciju konzula u Generalnom konzulatu SFRJ u Sao Paulu, nakon umirovljenja 1987. godine krenuo je u stvaranje ovog rječnika. Kaže, s pauzama koje su nekad znale potrajati i po dvije godine. Šećući današnjim Mrkočima, 86-godišnji Runko svakim nas je korakom vraćao u vrijeme u kojem su sve riječi iz njegovog rječnika živjele punim životom.
– Ljudi ne razumiju Istru, ne razumiju da je Istra imala prijelom 1943. godine, da je to bio jedan svijet prije, a drugi poslije. To se vidi i u govoru, stoga sam rječnik »zaustavio« na nadnevku 9. rujna 1943. godine i zapisao arhaični jezik Mrkoči, bez ijedne riječi koja je u upotrebu ušla nakon pripojenja Istre matici. Tog datuma u selu su, u sedam domaćinstava, živjela 42 stanovnika. U vihoru II. svjetskog rata selo je izgubilo 12 posto stanovnika. Tu su živjele obitelji Brenko, Družetić, Floričić, Petrinčić, Runko, Vretenar… Ljudi su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, muškarci su radili na iskopavanju boksita ili u raškim rudnicima.
Dobro se živjelo, no odlaskom na školovanje ili pak udajom, jer mjesto je imalo puno ženske djece, iz godine u godinu dolazilo je do iseljavanja pa tako Mrkoče danas čine Marica i Mladen Runko, odnosno sin mog pokojnog brata i supruga mu, te Marija Družetić i šogor joj Jože. Marija ima 86 godina, Jože koju manje… Uglavnom, svi su stanovnici zaselka stariji od 55 godina, pojašnjava Runko, prisjećajući se vremena kad se na obližnjoj lokvi koja je već odavno presušila napajalo blago, a na tri pokrajnja perila odjekivao žamor. Danas Mrkoči imaju vodovod, no nekad su u mjestu postojale samo dvije šterne, ona što ju je 1908. izgradio Runkov djed i još jedna .
Susret prijatelja
– Te 1908. godine rodila se moja najmlađa teta, djed je izgradio šternu i kapelicu koja se danas nalazi u sklopu dvorišnog zida imanja. U mjestu postoji još jedna kapelica, crkva nam je u obližnjem selu, a groblje u Gračišću. Danas to nije problem, no nekad kad se pokojnika nosilo, i kasnije kolima u koja su bili upregnuti volovi ili konji vozilo, bilo je. Sjećam se da je bičikleta bila spas. Znao bih na nju objesiti zeca kojeg je otac odstrijelio, sjesti i začas se odvesti u Vodnjan gdje bih zeca prodao. A nerijetko sam biciklom odlazio čak do Rovinja. U vrijeme mog djetinjstva i poštar je dva do tri puta tjedno u Mrkoči dolazio iz Gračišća. A tek zime! One su bile znatno oštrije od današnjih. Snijega je bilo svake godine i zadržavao se po nekoliko mjeseci, a sad ako padne svake pete godine – prisjeća se Runko.
A onda smo nazočili susretu starih prijatelja – Radoslava, Marije i Joža. Marija, najstarija stanovnica Mrkoči udajom za Radoslavovog prijatelja svoje je selo Raji zamijenila Mrkočima. Rado Žmarejski, kako Marija zove Radoslava, tog je dana pir dočekao pucnjevima dobrodošlice. Prisjećajući se na davna vremena, na mladost, sjećanja su s njihovih lica izbrisala sadašnjost.
A danas, kako se živi – eh, po starački, kako drugačije? Od dana do dana, sve boli i vrime je za poć – odgovara Marija, dodajući kako svoga prijatelja Rada da ga je srela u Riki ne bi poznala, pa bi reka da je ohola jer ga ne bi pozdravila. Jože kaže kako je dobro jer da uvijek može biti gore – dela se, živi se i riva naprvo!
Runkovi, Marica i Mladen, također nemaju nikakvih zamjerki na život Mrkočima. Iako na razmeđi 50-ih i 60-ih godina života, oni su »omladinci« Mrkoči. Marica je nekad radila u »Pazinki«, Mladen na iskopavanju boksita, a danas rade na imanju. Da nije bolesti, još bi imali krave, a ovako imaju kokoši, a kad dođe vrijeme za to – i prasce, čemu svjedoči i pušnica puna pršuta. Da je Mladen vrstan vinogradar i vinar, govori njegova konoba, a dva lovačka psa upućuju da je i lovac.
– Ima divljači, uvijek je bilo. Veprovi, zečevi, lisice… – pojašnjava Marica i dodaje kako je živjeti u Mrkočima jednako kao i živjeti u bilo kojem drugom mjestu Istre. Ništa im ne nedostaje, a onog što u ubrzanosti današnjice žele mnogi, oni imaju u izobilju. To je mir.
Orden na »rever« rodnog sela
I zbilja, mir Mrkoči, sela s četiri stanovnika i jednim od najobuhvatnijih rječnika, k tome još i arhaičnih riječi i izraza, tog smo dana remetili samo mi i uporni djetlić. Sela koje 1929. godine, kad se u njemu rodio Radoslav Runko, nije ni slutilo da će ga upravo taj dječarac svojim kapitalnim djelom staviti u središte interesa javnosti, ili kako na našem odlasku iz prelijepog, u vremenu zaustavljenog mjesta rekoše vikendaši Gracijela i Dragan Murić – barba Rade je napravio nešto fantastično, ne samo za one koji su rođeni tu, već i za sve zaljubljenike u jezik, povijest, u Istru. Svaka mu čast.