Politički analitičar profesor Žarko Puhovski u razgovoru za naš list analizira parlamentarne izbore i političku situaciju nakon njihovog održavanja.

– Najvažnija stvar na izborima je bila visoka izlaznost. Da nisu birački spiskovi prenapuhani bila bi puno iznad 70 posto. To je doista jako dobra vijest jer pokazuje da postoji motivacija za sudjelovanje u zajednici kod većeg broja ljudi nego što smo to gotovo svi očekivali.

I da ta motivacija nije bila toliko izazvana moralnom panikom na kojoj je inzistirala oporba, koliko osjećajem da treba pomalo mijenjati situaciju. Drugim riječima, oporba je pokušavala stvoriti kvazirevolucionarnu atmosferu, za što naprosto nije bilo dovoljno razloga.

A s druge strane, vladajući su pokušavali rutinizirati čitav posao. Između toga se pojavila razmjerno visoka razina minimalno građanskog aktivizma, a to znači izlazak na izbore, koji je onda pokazao da je vladajuća stranka i dalje superiorna po podršci koju dobiva.

Ali ni izdaleka tako jaka da bi mogla sama određivati kako će se dalje zbivati politički procesi. Priče koje se sada pojavljuju na jedan doista neuki način o tome da su SDP i Možemo! i Radnička fronta i Fokus i ne znam tko još zajedno mogli pobijediti HDZ, su tipičan primjer loše analize jer se stalno zaboravlja da značajan dio ljudi koji su glasali za Možemo! ne bi glasali za tu listu skupa sa SDP-om jer su glasali za Možemo! protiv SDP-a. A Možemo! to nije dovoljno koristio u svojoj kampanji.

HDZ s najviše starih birača

Možete li to malo pojasniti, ono da birači Možemo! ne bi glasali za koaliciju sa SDP-om.

– Jer su za Možemo! glasali ljudi koji su bili protiv SDP-a, koji su razočarani time što SDP godinama klizi k jednoj koliko-toliko solidnoj konzervativnoj stranci.

Konzervativnoj?

– Po programu, po svom ponašanju i po svom biračkom tijelu. Nota bene, HDZ ima najmanje mladih i najviše starih birača. I to nešto govori.

Dobro, ali stariji ne moraju nužno biti konzervativni.

– Ne, ali je to lakše očekivati. Ja sam star pa se ne smatram sasvim konzervativnim, ali mislim da je to na razini velikih brojeva, da ima više konzervativnih ljudi među starijima nego među mladima.

Ono što želim reći je da vi uzmete pojedinačno stranke A, B i C, i da je ukupan njihov zbroj identičan onom koji bi te tri stranke dobile zajedno, je naprosto nepoznavanje političkog procesa. Ljudi koji su glasali za Fokus su dobrim dijelom bili protiv SDP-a.

Ljudi koji su glasali za Radničku frontu smatraju SDP u dobrom dijelu izdajničkom strankom. I to se naprosto mora znati. Taj SDP koji je dobio taj broj glasova koji neki slave, nema nikakve veze sa socijaldemokracijom.

I to ne samo zbog dugogodišnjeg uništavanja stranke, nego zato što je Zoran Milanović pojeo tu stranku. Pojavio se umjesto programa nakon što je u nekoliko nastupa flagrantno kršio temeljna načela socijaldemokracije kada je recimo riječ o imigrantima, kada je riječ o tome da nije našao za shodno da izrekne ni jednu jedinu riječ o nasilju nad ženama u nekim veoma konkretnim povodima.

To je nešto što ne odgovara socijaldemokraciji. Ali su u toj Partiji koja se tako zove ipak odlučili stisnuti zube i kladiti se na pobjedu. Ako konj ne stigne prvi, onda je oklada propala. A izgleda neće stići prvi kako sada stvari stoje.

A socijaldemokracija je izgubljena u ovoj stranci. A ova druga opcija, Socijaldemokrati, su potpuno propali na izborima. Sada imamo praznu ovojnicu koja se zove socijaldemokracija koju će trebati, na primjer u Splitu ili u Zagrebu, ispočetka puniti sadržajem.

Najvjerojatnije protiv središnje stranačke vlasti jer je ona i dalje pred Milanovićem u poziciji kunića pred otrovnicom. Što god on kaže, oni ispunjavaju.

Neopisiv je skandal da oni nisu nikada derogirali svoju odluku u formalnom smislu o tomu da je Grbin stranački kandidat za premijera, nego su to naprosto stavili u zagrade i krenuli sa Zoranom Milanovićem protuustavno, protuzakonito, nemoralno i uz izdaju socijaldemokratskih načela. Tvrditi da je takva stranka pobijedila, to znači da imate lošu apstrakciju u glavi.

Ali još uvijek nije nemoguće da oni na kraju i pobijede.

– Onda ostaje da su pobijedili, ali ništa od socijaldemokracije, ništa od ustavnosti, ništa od morala.

Jer brojke govore, istina opet mehanički, da nije nemoguće da oni slože 76 zastupnika.

– Apsolutno. Ali to bi samo značilo da imamo dvije desne vlade, Milanovićevu i Plenkovićevu, od kojih bi Milanovićeva bila desnija.

Histerija nacionalnog spasa

Postoji navodno i opcija da Milanović uopće ne bi ni bio premijer te nekakve lijeve vlade. To isto postoji u političkim kuloarima.

– Milanović ne može biti premijer lijeve vlade jer je on prije svega desničar. O tome uopće nema spora. Ja ne vidim tko bi drugi mogao biti premijer te vlade i kako bi se ona mogla sastaviti uopće. I ako se sastavi, ona će biti u najmanju ruku umjereno desno jer Možemo! ne ide unutra.

Što ako premijer ne bi bio Milanović, nego neki stručnjak, tehnomenadžer blizak SDP-u?

– Ne postoji stručnjak za predsjednika vlade. Jedini stručnjak za predsjednika vlade je političar.

Stručnjak u smislu da je ekonomist, ali netko iz SDP-a.

– To su fraze koje ukidaju politički proces. Sve drugo je sramota hrvatske demokracije koja se zvala Orešković. To je ta histerija koju je oporba izvela – vlada nacionalnog spasa. Od čega se tu imamo spašavati. Za vladu nacionalnog spasa treba general. To je sasvim jasno.

Nekakav De Gaulle i Jaruzelski.

– Tako je.

Postoje li izgledi da se skupi tih 76 mandata koji bi podržali bilo Milanovića bilo nekog SDP-ovog stručnjaka?

– Postoje, ali su oni po mom sudu relativno mali. Moja je procjena otprilike ovakva – 50 posto šanse za sastavljanje vlade ima Plenković, 30 posto je za ponavljanje izbora, a 20 posto šanse ima Milanović ili tko već bude. Ovi postoci su naravno samo ilustracija.

Neki dobro obaviješteni kolege su napisali, ako dobro prevodim te brojke, da je Milanović osigurao glasove svih osim Mosta i manjina. Je li moguća kombinacija da bi Most i Možemo! tu kombinaciju podržali izvan vlade. Vidite li to kao realnu mogućnost?

– To me podsjeća na jedan vic kada sam bio mlad, a koji je glasio – idući vikend se ženim sa Sofijom Loren, ja sam već pristao, pola posla je već obavljeno.

Ali Možemo! i Most su javno govorili da su oni spremni za takvu kombinaciju. Nije to baš palo s neba.

– Ali to nije dovoljno, zato što je DP u pregovorima s HDZ-om. A ako se oni dogovore, to je to. Oni imaju većinu.

Ali i tu im treba još nešto, barem pola kluba nacionalnih manjina.

– Ja bih zaista volio vidjeti da Pupovac, nakon svega što je Milanović o njemu izgovorio, pristane uz njega.

Revolucionarna atmosfera

Kako bi pristao na koaliciju s HDZ-om i DP-om nakon svega što su o njemu izgovorili iz Domovinskog pokreta?

– DP ga je vrijeđao puno manje nego Milanović.

Mislite?

– Puno manje, da. To je ta stvar. Milanović je takve ružne stvari govorio i o nevladinim udrugama, o srpskoj manjini, o ženama. SDP-ovci su mu po tom nekakvom staljinističkom ili poststaljinističkom modelu i dalje u stanju sve to oprostiti.

Kao što je Staljin znao mijenjati poziciju, a njegovi bi suradnici bili i dalje uz njega. Ali ovi izvana to ne moraju. Zaista ne vidim zašto bi Pupovac na to pristao. A s druge strane, ako mu se dogodi, a događa se, da ga ne žele ni u DP-u, on sada može biti četiri godine u oporbi jer ima dovoljno dobru mrežu u Hrvatskoj.

Nije jasno hoće li novi čovjek koji je izabran na listi bošnjačke manjine biti na ovoj ili onoj strani.

Navodno je on bliži HDZ-u.

– Ne znam ni ja. Sve to nije jasno. Prema tome, to je sve račun bez krčmara. A imamo i neopisivo skandaloznu situaciju da šef države dogovara podršku mandataru koji bi on sam trebao postati, nakon što prestane biti šef države.

To je naprosto lažno predstavljanje. A istovremeno su se svi skandalizirali, i s pravom, za povredu načela vladavine prava nakon izbora Ivana Turudića. A Turudić je nula-tri prema Milanoviću kada je riječ o povredi načela vladavine prava. Nula-tri.

A ovaj je čitavu državu i čitav Ustav stavio u džep, a onda je jučer hladnokrvno napisao da će on, kao i obično, djelovati u skladu s duhom i slovom Ustava. I to svi prihvaćaju. Meni se to čini nepojmljivo. To ne znači da on nema šansu.

To ne znači da on ne može neke stvari napraviti, dapače. Bilo bi i dobro da se nakon osam godina promijeni vlast. Nije loše da se svaka vlast promijeni nakon osam godina. Ali ne u uvjetima histerije jer nam navodno treba nekakav spas. U kojoj Dalija Orešković četiri puta zaredom kaže u Saboru da će hapsiti.

I Milanović prijeti hapšenjima.

– Da i on, ne znam koliko već puta. To su stvari koje dosta zagovaraju revolucionarnu atmosferu, a nemaju ni »r« od revolucije u glavi. Upozoravam na divnu staru rečenicu mladog Marxa – stid je početak revolucije.

Malo stida da pokažu za svoje ponašanje. Primjerice u Saboru zadnjih par mjeseci oporba je u primitivizmu nadišla HDZ. Što se činilo do prije šest mjeseci potpuno nezamislivim.

Mislite da to što su pretjerali s tim napadima i histerijom možda utjecalo na to da su relativno loše prošli?

– Ne. Nego HDZ je pokazao da može dobro proći i kod veće izlaznosti jer se i kod njih pojavio jedan broj ljudi. Vidim neke podatke da je za njih glasalo oko 15 posto ljudi koji nisu glasali za njih na prošlim izborima.

Koji bi bio razlog za to?

– Zato što se ipak činilo da se treba držati ovih postojećih, kakvi jesu da jesu. A osim toga, spektakularna pogreška Milanovićeva je bila da je raspisao izbore pet ili šest dana nakon što su stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj dobile najveću plaću u životu.

I još je nisu stigli ni potrošiti. I sad će oni ići na izbore, a imaju više novca nego što su ikad u životu imali. Naravno, to će inflacija pojesti, ali u ovom trenutku je to došlo kao novac. Možete se tomu rugati koliko hoćete, ali to je naprosto realnost života i kućnog budžeta.

Mantra o uspješnosti

Ako bi oni uspjeli navući tih 76, koliko bi to uopće moglo trajati?

– Uvjeren sam da Milanović nije čovjek sklon ekvilibriranju. Vjerojatno bi izazvao razne sporove i sukobe. A ne vidim drugog političara i političarku, jer samo takva osoba može biti premijer, koji bi to u ovom trenutku mogao u smislu podrške.

To bi mogao Peđa Grbin koji je dobar za ekvilibriranje, ali naprosto nema autoritet. Jer mu je ostatke autoriteta pojeo Milanović pred državnim arhivom.

Kako tumačite rezultate HDZ-a?

– Oni sigurno nisu prošli jako dobro. Ali su za treći mandat prošli relativno dobro. Oni mogu naprosto reći da nije istina da je ljudima dosta njih. To mogu reći. I to je već nešto nakon osam godina mandata.

Bez obzira na priče koje Plenković često ponavlja, u doista teškim uvjetima. Pri čemu su oni zahvaljujući Milanoviću došli u situaciju da nisu ništa morali raditi, nego su puštali njega da galami. I povremeno reagirali preko Butkovića i radili viceve.

I ponavljali mantru o svojoj uspješnosti, koja je pretjerana, ali u kojoj ima i elemenata istine koji se ne smiju zaboraviti. Ako hoćemo biti korektni.

Koliko se vama čini izglednim da se složi koalicija HDZ, DP i manjine? Koliko je to realno?

– Meni je i to u ovom trenutku sumnjivo. HDZ-u bi najviše odgovaralo da dobije manjine i da razbije DP. Onda bi oni bili u punom smislu riječi pobjednici. Ne bi morali nikome ništa plaćati. Čini se da bi Radić bio skloniji suradnji s HDZ-om.

Penava je pokazivao neke sklonosti k Milanovićevom suverenizmu, što god to bilo. Ali u ovom trenutku mi se čini da je ta šansa polovična. To su sve djeca HDZ-a, a pitanje hoće li ta zajednička majka igrati ulogu majke ili maćehe za DP.

Odnosno, hoće li se ljudi koji su u DP-u, a koji su uglavnom ljudi koji nemaju dovoljni kapacitet za politiku na nacionalnoj razini, snaći u različitim političkim igrama u kojima su se sada prvi put našli.

Kako komentirate djelovanje Ustavnog suda u trenutku kada je Milanović najavio da želi biti kandidat za premijera?

– Meni se čini da su oni napravili jedino što su mogli. Izrekli su jednu vrstu opomene. Jer oni ni na koji način ne mogu kazniti Milanovića ni teorijski dok nema Sabora u zasjedanju. Oni njemu ništa ne mogu, osim toga što su napravili.

Nezamislivo je da se izbori ponište kada su rezultati poznati. Stoga oni imaju jako ograničenu mogućnost djelovanja. A oni su jako pomogli SDP-u jer su se SDP-ovci stalno mogli izvlačiti na to da im Ustavni sud zabranjuje spominjati Milanovića kada bi ga trebali kritizirati zato što je odstupao od onoga što je politika SDP-a.

Kako komentirate njegovu ideju o trećoj republici?

– Njegova treća republika je u osnovi u njegovoj percepciji prva. U kojoj je jedan čovjek u polupredsjedničkom sustavu imao kontrolu svih poluga vlasti u rukama. To je očito njegova ideja. I onda je ona određena progonom HDZ-ovaca kao što je prva bila određena progonom Srba i komunjara.

Postoje nažalost razlozi za sumnju da bi u slučaju ponavljanja izbora Milanović prijelazno razdoblje mogao koristiti za jednu vrstu probe za funkcioniranje tog modela.

Zaista mislite da se može povući ta paralela?

– Da. To je očito njegova intencija. Nadamo se da bi taj progon ipak bio više simbolički nego što je bio u devedesetima, ali to je očito njegova ideja. On je o toj trećoj republici govorio samo u terminima progona i hapšenja.

S time da je još dodao da bi umjesto države, odumro Ustavni sud. On je neka vrsta Friedricha Engelsa primijenjeno na Ustavni sud.

Paradoksalna situacija

Ustavni sud je naprosto preslika izbornih rezultata u zadnjih 30 godina. Da je SDP, a ne HDZ pobijedio osam puta, Ustavni bi sud vjerojatno presudio u korist Milanovića.

– Ne bi. Svi su suci bili protiv Milanovića kada je objavio odluku da se namjerava kandidirati za premijera. I oni koji se smatraju njegovima, odnosno oni koje je on proglasio svojima. On valjda smatra da su se oni time odmetnuli jer on stalno naglašava da je on napisao tu odredbu Ustava.

Kako tumačite da je oporba praktički forsirala samo jednu temu u kampanji, korupciju, i to još na način da je prijetila uhićenjima?

– To je nešto što je doista potpuno pogrešno. Imate to kod Oscara Wildea – mogu izdržati sve osim iskušenja. Oni koji nisu bili u iskušenju, nisu bili ni korumpirani jer nisu bili na vlasti, sada optužuju ove koji su bili na vlasti za korupciju.

Iako nije track record SDP-a spektakularno bolji. A pogotovo ne HNS-a od HDZ-a u tom pogledu. Naravno da je HDZ neusporediv jer je bio najduže na vlasti, o tome nema spora. Prije svega Sanader je izgradio taj sustav do vrhunca.

Ali s druge strane imate i jednostavno pitanje. Znači li taj broj ljudi koji su procesuirani to da sustav funkcionira, ili da sustav ne funkcionira jer toga ima puno više nego što je procesuirano. To je nešto što se ne može unaprijed znati. I s druge strane, zašto se neke stvari nisu mijenjale u vrijeme kada je SDP imao mogućnost to napraviti, kada su bili na vlasti.

Jesu li DP ili Most uopće sposobni biti na vlasti?

– Imate potpuno paradoksalnu situaciju da Grmoja koji ima osam posto mjesta u parlamentu sebe i dalje titulira kandidatom za mandatara. To je u svakom sustavu parlamentarizma naprosto loš vic.

I oni sebe dovode u situaciju da sliče na onaj Vukelićev most koji s obje strane nije imao pristupne ceste. I to se Mostu sada događa. Oni imaju most koji ne povezuje nikoga jer naprosto nema politički potencijal.

Jedni neće njih, druge neće oni. DP je u sasvim drugačijoj poziciji. Oni jesu odmetnuto dijete HDZ-a. Što bi bilo da se zbroje postoci HDZ-a i DP-a? To nije ni po čemu manje logično nego da se zbroje oni od Možemo! i SDP-a.

Oni su neželjeno dijete HDZ-a koje stalno ima podijeljene osjećaje treba li se ili ne vratiti u okrilje majci ili je treba shvaćati kao maćehu. Očito među njima postoje dvije skupine. I oni će tu pokušati zaoštriti tu poziciju, prije svega preko Pupovca i SDSS-a.

I s druge strane preko Istanbulske konvencije. Milanović je faktički unaprijed odustao od Istanbulske konvencije pa im je on u tom pogledu bliži. A on s DP-om dijeli i negativan stav o SDSS-u. O Pupovcu nitko nije govorio tako ružne stvari kao Bujanec i Milanović.

Tako da tu imamo nagnuće k Milanoviću kod Penave. I nagnuće prema Plenkoviću kod Radića koji ima poslovni racionalni pristup.

Bi li vlada HDZ-a, DP-a i manjina bila stablna?

– Bila bi stabilna. Plenković ako je išta pokazao, to su ekviblirističke sposobnosti, da može balansirati sa 76. Ali pitanje koliko bi to bilo ovo što je jučer rekao Miro Kovač o povratku HDZ-a na tvorničke postavke.

Dakle, povratak od ovog skretanja na centar koji je krenuo od Sanadera, preko Jadranke Kosor pa do Plenkovića – natrag udesno. I to ne toliko zbog DP-a, koliko zato što bi DP onda mobilizirao dio ljudi u HDZ-u na toj strani. Kad bih uspoređivao dvije eventualne vlade, Milanovićevu i Plenkovićevu, meni se čini da bi Milanovićeva bila desnija.

Ustavni sud intervenira u volju birača zabranom da Milanović preuzme funkciju mandatara

Kako komentirate jučerašnju odluku Ustavnog suda?

– Ustavni sud je zaključio da Zorana Milanovića treba kazniti zbog protuustavnog ponašanja u izbornoj kampanji time što mu se zabranjuje preuzimanje funkcije mandatara, odnosno eventualnog predsjednika vlade.

Čak i ako bi u međuvremenu podnio ostavku na funkciju predsjednika države. Uvjeren sam da ponašanje Zorana Milanovića zaslužuje najoštriju osudu i s ustavnopravno i s političkog i s moralnog stajališta.

Ali mi se čini dvojbenim to da ga se zbog onog što je učinio kažnjava u odnosu na buduće postupke, to jest da mu se zabranjuje preuzimanje funkcije mandatara, odnosno predsjednika vlade. Jer time se interveniralo u posredno iskazanu volju birača i biračica, dakle naroda kao najvišeg nositelja vlasti.

A da pritom korektnost izbornog postupka nije dovedena u sumnju. Drugim riječima, čini mi se pogrešnim kažnjavati nekoga preliminarnim oduzimanjem prava zbog nečega što je prethodno učinio.