Profesor Žarko Puhovski za naš list analizira stanje u svijetu opterećeno ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku, ali i stanje u Hrvatskoj koja je možda samo nekoliko mjeseci od izlaska na parlamentarne izbore.

– Po mojem sudu, opća je ocjena nešto što se može jednom riječju nazvati dosadom. Uz napomenu da smo krajem osamdesetih, kada se govorilo o demokratskoj tradiciji, svi govorili da bi htjeli živjeti u dosadnoj zajednici u kojoj se nećemo baviti uzbuđenjima kakva su se događala na kraju Jugoslavije. Međutim, ovo sada je jedna druga vrsta dosade koja se u stranim rječnicima prevodi Plenkovićevom omiljenom frazom, a to je stabilnost. To znači da se, što god oporba i mediji činili, odbija od monolita na vlasti koji stoji, kako bi se reklo u staroj jugoslavenskoj himni, kano klisurina. Imamo svaki tjedan neki novi skandal, a ti su skandali naprosto irelevantni. A s druge su strane doveli do jednog tipa histeričnog moraliziranja koje je onemogućilo ozbiljnu političku raspravu. Ni jedan jedini ministar ili ministrica nisu smijenjeni zbog nesposobnosti. A ima ih nesposobnih koliko hoćete. Istovremeno se stvara paradoks na kojem, nažalost, naročito mediji inzistiraju u kojem se svi ponašaju kao da bi se na javne funkcionare i funkcionarke trebali primijeniti stroži kriteriji jer bi oni trebali biti nekome za ugled. A kada prelistate novine i pregledate portale i televizijske postaje, nećete ni za šest mjeseci naći ni jedan jedini prikaz aktualnog političara ili političarke u pozitivnim moralnim kategorijama. Drugim riječima, logika zahtijeva da se na političku klasu primjenjuju manje strogi moralni kriteriji jer kod njih je očito razina osobnog i javnog morala niža nego kod drugih ljudi. A svi se ponašaju kao da je obrnuto i onda smo stigli do jedne vrste političke nemoći koja slijedi iz ove reprodukcije skandala koji su neki veliki, neki mali, neki izmišljeni, neki nisu, ali su svi politički naprosto nebitni.

Razina funkcionara

Kako komentirate razinu domaće politike?

– Prije svega, u javnosti imamo sve manje politike. A sve više histeričnog moraliziranja. Drugo, to znači da se ne raspravlja o bilo čemu ozbiljnom, dugoročnom. Recimo o željeznici nasuprot autocestama. Iako su autoceste gotove, željeznica nam je još uvijek najgora u EU-u. Ne raspravlja se o decentralizaciji, o neopisivom skandalu koji ne postoji nigdje na svijetu, da Hrvatska ima dvije službene verzije Ustava. Jednu Ustavnog suda, drugu Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav. Takve se stvari ne rješavaju jer se o političkim pitanjima ne raspravlja, već se raspravlja tko je kome pogodovao kod kupovine plina. I sve je to dovelo do toga da se kao politički čimbenici pojavljuju ljudi poput Ivana Penave koji bi u kasnosocijalističkim vremenima, pa i u Tuđmanovo doba, mogli biti funkcionari na razini mjesne zajednice. A ovdje igraju gotovo pa nacionalnu ulogu.

Gotovo pa. Penava očito nema kvalitete da bude političar na nacionalnoj razini. To se sad vidi.

– To je pitanje brojki. On će gotovo sigurno imati dvoznamenkasti broj ruku u parlamentu.

Stvarno to mislite?

– Ja mislim da da. Ja mislim da je onda on nacionalni političar. Na drugoj strani, samo ću spomenuti kao pandan Peđu Grbina. Takav čovjek ne bi vodio zapisnik u socijaldemokratskoj stranci Račanovog doba, kakav god Račan bio.

Mene više od toga što se HDZ-u ne smanjuje rejting, čudi to što se ne smanjuje SDP-u – Žarko Puhovski / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Čekajte malo, to je ipak preoštra ocjena. Grbin je pristojan čovjek, pravnik, ima elementarnu političku pristojnost…

– … ali je nesposoban. Kao da kažete da sam ja dobar profesor filozofije, ali ja bih igrao košarku. On nema »p« od političkog talenta. On je upropastio stranku na nevjerojatno efikasan način. Rubno da se gotovo povjeruje u teoriju zavjere da radi za nečiji račun izvana, kao što stari SDP-ovci znaju pričati.

Ali još uvijek je ta stranka druga u Hrvatskoj. Istraživanja javnog mnijenja često su se zadnjih godina pokazala nepravednim prema SDP-u. Peđa Grbin je definitivno još uvijek u igri da postane premijer.

– Apsolutno. Mene više od toga što se HDZ-u ne smanjuje rejting, čudi to što se ne smanjuje SDP-u.

Ali zašto bi on bio lošiji premijer od Ivice Račana ili, recimo, od Zorana Milanovića?

– Zato što je njegovo vrijeme reakcije trostruko dulje. To je kao kad startate u utrci na 100 metra i imate umjesto 0,358, reakciju 0,0538 sekundi.

Milanović je rasturio vezu sa sindikatima. SDP nema privilegiranu vezu sa sindikatima kakvu imaju sve europske socijaldemokratske stranke. Oni se bave klečavcima na Trgu bana Josipa Jelačića – Žarko Puhovski / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

I Račan je bio užasno spor. Toga se svi sjećamo.

– Račan je bio spor nakon što je pobijedio. On je pobjeđivao na način da, kada je bila svađa u stranci, on bi rekao – dajte da prespavamo pa da sutra opet razgovaramo. Kod njega se tu radilo o taktici. A kod Grbina se radi o nesposobnosti reakcije. Kad je trebalo, Račan je bio brz, barem verbalno. Stratešku odluku ne treba donositi u pet minuta. Bolje da to bude malo odmaknuto. Ali ovdje se radi o tome da on nije u stanju reagirati na podražaj. Da se krivo postavlja prema problemu. Poseban je događaj kada on brzo reagira.

Autoritarne snage

Ali objektivno govoreći, SDP 2000. pod Račanom i SDP 2011. pod Milanovićem nije ni sa čim zaslužio pobijediti na parlamentarnim izborima. Nego se HDZ oba puta sam uništio. Oba puta.

– Tako je. Ali ovaj put se HDZ neće sam uništiti. Ovdje imate drugu stvar. Da se HDZ hoće uništiti, ali Grbin je uništio osnovne organizacije. SDP je uz HDZ i svojevremeno HSS bio jedina stranka koja je imala stranačku mrežu po cijeloj Hrvatskoj. A Grbin je to sustavno uništio zadnjih pet-šest godina. Bez toga se ne može pobijediti. To nisu predsjednički izbori. A SDP je svoje ljude otjerao od sebe. Njihov raskol u Saboru jest nešto što se ne događa baš svaki dan u svijetu. Jedino što je još gore od Grbina u SDP-u, jest činjenica da velik dio članova još uvijek podržava Milanovića, bez obzira na sva desničarenja koja su kod njega potpuno evidentna zadnjih godina. On će na izborima dobiti visoku podršku u SDP-u. I to je dokaz svjetonazorske smrti SDP-a. Jer je on postao sljedba vođe umjesto da se bavi svjetonazorom, sindikatom, ženskim pitanjima, imigrantima, novim radnicima koji dolaze izvana. To bi trebale biti teme za socijaldemokrate.

Zar ne bi trebala osnovna tema svake socijaldemokratske stranke biti bavljenje zaštitom prava radnika. Na tome je cijela ljevica nastala prije 150 godina, a SDP, ne samo on, nego i svi europski socijaldemokrati, bavi se samo svjetonazorima, manjinama i najmanjim manjinama, potpuno zaboravljajući pritom osnovnu stvar zbog koje su i nastali. A to je obrana prava ljudi koji žive od svog rada. A time se ne bavi ni SDP, ni većina lijevih stranaka u Europi.

– Apsolutno. Oni nisu proveli ni jedan ozbiljan razgovor o tome što se događa s tim prekarnim radom, s ogromnim brojem ljudi s privremenim ugovorima o radu…

Drugim riječima, bave se ezoterijom.

– Da, bave se pitanjima koja nisu nebitna, ali su pitanja drugog ranga za socijaldemokraciju. Tu je odgovornost Milanovića koji je rasturio vezu sa sindikatima. SDP nema privilegiranu vezu sa sindikatima kakvu imaju sve europske socijaldemokratske stranke. SDP ju nema. Oni se bave, molim vas lijepo, klečavcima na Trgu bana Josipa Jelačića.

Malo oko toga, oko tih takozvanih »klečavaca«. To je skupina ljudi koja se okuplja jednom mjesečno, na koje vrh Katoličke crkve ne gleda baš blagonaklono. To su ljudi bez ikakvog društvenog utjecaja. Međutim, imamo situaciju da se solidan dio ljevice neprestano bavi time. Oni se bave jednom, u smislu društvenog utjecaja, marginalnom skupinom umjesto važnim stvarima. To se ne odnosi samo na SDP, nego i na Možemo! i cijeli niz udruga za ljudska i ženska prava.

– Apsolutno. Drugo, oni ni po čemu ne iskaču iz nečega što su objektivno njihova prava. Ne ometaju promet, ne ometaju funkcioniranje grada. Puno manje ometaju funkcioniranje grada nego marševi za potporu LGBT populaciji ili marševi za život. To bi trebao biti problem Crkve, a ne ljevice koja tvrdi, to je paradoksalno, da je protiv klerikalizacije, a istovremeno se ponaša kao da molitva doista proizvodi razliku. Kao da vjeruju u snagu molitve. Jer ovi se mole da muškarci postanu vrhovni autoriteti, a sada se odjedanput ljevica i liberali ponašaju kao da vjeruju u to da će malo više molitve ojačati autoritarne snage.

SDP je, uz HDZ i svojevremeno HSS, bio jedina stranka koja je imala stranačku mrežu po cijeloj Hrvatskoj. A Grbin je to sustavno uništio zadnjih pet-šest godina – Žarko Puhovski / Snimio D. Kovačević

Da, bizarno je.

– Kao da imaju neku vrstu vudu-praznovjerja. To je nešto potpuno nevjerojatno. Ako već govorimo o problemu koji bi trebao biti bitan za socijaldemokraciju, onda je puno veći problem manifestacija tipa – »Kaj su jeli naši stari«.

U kom smislu?

– Nitko na »Kaj su jeli naši stari« ne odgovara – »Kaj su spravile naše stare«. Naše majke, kćeri, sestre i služavke. Ne reagira se na tu suludu eksploziju nostalgije za vremenima kada su se žene zaista dizale u četiri sata ujutro, potpalile vatru i onda kuhale, pekle, do tri sata kada gazda dođe doma i uđe u dvorište da onda spuste rezance u juhu. O tome nema nikakve priče. A to po mom sudu puno više ugrožava koncept normalnosti. A klečanje nitko ne prihvaća normalnim, osim doista ljudi koji su radikali.

Legendarna formula

Osim SDP-a, na sceni je i Možemo!. Uzima se da Možemo! na neki način imaju blisku suradnju, gotovo da im je to stranka majka, s njemačkim Zelenima. Cijela je ta scena nekada bila lijevo od socijaldemokrata. Nekada su njemački zeleni bili skupina postšezdesetosmaša, dugokosi, bradati, koji su se borili protiv postavljanja američkih raketa u Europi sredinom osamdesetih. Da bi se danas ta stranka, njemački Zeleni, pretvorila u jednu proratnu huškačku stranku. Kako vidite taj dio lijeve scene malo šire u Europi, i Možemo! kao njihovu varijantu u Hrvatskoj. Jesu li to uopće oni Zeleni otprije 40 godina ili više nisu?

– Postoji legendarna formula koju je Rudi Dutschke prvi put iznio, ako me sjećanje ne vara, u lipnju 1967., a to je Dugi marš kroz institucije. Koja je s jedne strane trebala reći da se ne želi revolucijom, već kroz institucije provesti radikalna promjena društva. I to se pokazalo točnom dijagnozom. Njemački Zeleni su se pojavili u parlamentu, u isto vrijeme na način da je na prvu sjednicu svatko od njih nosio jednu teglu s nekom biljkom, koju je onda to postavio ili postavila kraj sebe na svoje mjesto u parlamentu. Oni su bili alternativa. Ovi naši su alternativa utoliko koliko ne nose lakirane cipele i kravate. Oni su se pojavili već u silaznoj fazi, u kojoj se europski zeleni pokret uglavnom pripitomio. Tu je ključnu ulogu odigrao Joshka Fisher koji je bio pobjednik te velike debate realista i fundamentalista koja se u Njemačkoj vodila paralelno s našim ratom sredinom devedesetih. I Fisher je kao predvodnik te struje realista konačno preuzeo stranku i odveo je tamo gdje je ona danas.

Kad smo već kod toga, kako vam se čini stanje europskih mainstream medija u vezi praćenja Ukrajine zadnje dvije godine, ali i sada ovog rata na Bliskom istoku? Kao i stanje društvene scene u kojoj je gotovo nemoguće imati stajalište koje je suprotno nekakvom narativu koji forsiraju Sjedinjene Države i Velika Britanija? Kakvo je stanje slobode govora na našem kontinentu?

– Uzmimo Hrvatsku kao u tom pogledu marginalan, ali indikativan primjer. Meni se čini da je danas teže u Hrvatskoj govoriti o ukrajinskim ratnim zločinima nego što je 1995. bilo govoriti o hrvatskim. Imate potpuno nevjerojatnu situaciju da se sazivaju konferencije o ratnim zločinima već sada, iako rat još uvijek traje. Nitko uopće ne spominje mogućnost da je druga strana, odnosno Ukrajina, činila ratne zločine. Ja sam automatski spreman tvrditi da nije moguće sudjelovati u velikom ratu, a ukrajinski je sigurno veliki rat, bez ratnih zločina na obje strane. Kvantitativna razlika će biti jasna da će biti više ruskih ratnih zločina. Za mene je isto tako fundamentalni, prvi i neusporedivi ratni zločin sam početak rata, odnosno agresija. Ali kada govorite o ratnim zločinima, onda imate naprosto situaciju u kojoj se uvodi medijski teror. Klasičan je primjer da je devet dana nakon agresije na Ukrajinu u Milanu s programa skinut »Boris Godunov«. A njega je trebalo postaviti u svim europskim glavnim gradovima jer to je opereta o ludom ruskom apsolutističkom caru.

Logika zahtijeva da se na političku klasu primjenjuju manje strogi moralni kriteriji jer kod njih je očito razina osobnog i javnog morala niža nego kod drugih ljudi. A svi se ponašaju kao da je obrnuto i onda smo stigli do jedne vrste političke nemoći koja slijedi iz ove reprodukcije skandala – Žarko Puhovski / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Oni koji su to zabranili možda nisu to znali.

– A taj car je sada Putin. Poruka te opere sada bi bila sigurno protuputinovska. U Zagrebu su skinuli s koncerta u »Lisinskom« Čajkovskog koji je bio Ukrajinac. To je ludilo kakvo je doista postojalo u Sovjetskom Savezu u kasnim četrdesetim godinama nakon pobjede u Velikom domovinskom ratu, kada je počelo recikliranje formule – tko ne vidi da je ovo najbolje uređenje na svijetu mora da je psihički poremećen. Pa ne ide u zatvor, nego u ludnicu. Ovdje se sada ludim proglašava ljude koji kažu da je moguće da Putin ne smije napadati susjede, a recimo Natanyahu smije. Kako je moguće govoriti da Izrael ima pravo na opstanak, a Putin kad brani opstanak Rusije na Krimu svi bi rekli da on brani okupirane teritorije kojih u postotku Izrael ima puno više od Rusije.

Kako gledate na ovo nedavno glasanje Hrvatske u UN-u?

– Hrvatska se ponijela naprosto jadno. Prvo se uplela u novoaustrougarsku strukturu u Europi. Dakle, ostala je s drugim bivšim državama iz Austro-Ugarske na strani Amerike i, ne znam, Grenade i sličnih državica. S druge strane je obrazloženje bilo sasvim suvislo. Doista i ja mislim da je Hamas trebao biti spomenut. I doista mislim da je kanadski amandman bio potpuno razuman. Ali i Kanada se na samom glasanju barem sustegnula. Jedino što je bilo ispravno bilo je ostati među onima koji se nisu izjasnili, koji su se suzdržali. Nema nikakve veze ni objašnjenje Hrvatske da mi nismo nesvrstani. Uostalom, nesvrstani su redovito glasali protiv Izraela.