Franjo Tuđman / Foto Nenad Reberšak
Narod nije prihvatio ustaški režim, ustaštvo nije bilo prihvaćeno kao stranačko-politička organizacija hrvatskog naroda, morale su bivše ustaše sami sebi priznati u emigraciji
povezane vijesti
Franjo Tuđman bio je partizan, stup poretka komunističke Jugoslavije sve dok šezdesetih godina nije započela njegova disidentska životna faza. Hrvatsku republikansku stranku su 1951. u Buenos Airesu osnovale bivše ustaše, koji su nakon Drugog svjetskog rata emigrirali u Argentinu.
Imali su, uz neke zamjerke, pozitivan stav o NDH -u protiv kojeg se Tuđman borio. Političke okolnosti ipak su učinile da je HRS podržao Tuđmana i njegov HDZ u razdoblju stvaranja samostalne hrvatske države.
Tema je to znanstvenog rada mladog riječkog povjesničara Wollfyja Krašića sa zagrebačkog Fakulteta hrvatskih studija »Hrvatska republikanska stranka o Franji Tuđmanu i HDZ-u 1981. – 1991.«, objavljenog u zborniku »Dr. Franjo Tuđman – život i naslijeđe«, koji je u ponedjeljak predstavljen u Hrvatskom državnom arhivu.
Riječ je o zborniku radova sa znanstvenog skupa što su ga u povodu 100. obljetnice Tuđmanovog rođenja 5. i 6. svibnja 2022. u Zagrebu organizirali Hrvatski institut za povijest, Matica hrvatska, Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Hrvatski državni arhiv i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.
Politička emigracija
Krašić se u svom istraživanju obilato služio i časopisom Republika Hrvatska, glasilom HRS-a. Prvi predsjednik te stranke bio je Ivan Oršanić, u režimu NDH-a upravni zapovjednik Ustaške mladeži te državni savezničar.
Po smrti 1968. zamijenio ga je Ivo Korsky, ustaški časnik koji je tijekom NDH radio i kao sudac i odvjetnik. Hrvatska republikanska stranka u svojem je programu za cilj istaknula neovisnu Hrvatsku, ali, za razliku od NDH, demokratskog, republikanskog uređenja.
Ta bi se Hrvatska teritorijalno ipak poklapala s NDH-om i obuhvaćala bi i Bosnu i Hercegovinu, Boku kotorsku, istočni Srijem i Bačku, što su tada zagovarale sve skupine hrvatske političke emigracije.
Svijest republikanaca da NDH nije bio uspješan projekt iskazana je u jednom tekstu u Republici Hrvatskoj u kojem se ocjenjuje da ta tvorevina nije nastala kao djela nacista i fašista, nego kao izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom, ali da »narod nije prihvatio ustaški režim, ustaštvo nije bilo prihvaćeno kao stranačko-politička organizacija hrvatskog naroda«.
Kako je Titova Jugoslavija djelovala kao snažna država, među hrvatskim emigrantima sve je više prevladavao stav da se bez suradnje s hrvatski orijentiranim komunistima neće moći ništa napraviti, a to je bilo i uvjerenje ljudi koji su vodili HRS. Uvjet im je bio da se komunisti odreknu komunizma i jugoslavenstva i dokažu da su posvećeni stvaranju hrvatske demokratske države.
»Ustaški borci trebaju biti prvi kritičari ustaškog razdoblja, ne izdajice ili strašljivci, nego iskreni kritičari kojima je do Hrvatske više nego do vlastite prošlosti. Možda će se i na drugoj strani pojaviti slična hrabrost, pa da premostimo osjećajni jaz koji već 30 godina razdvaja dva dijela hrvatskog naroda«, napisao je Korsky 1975. u Republici Hrvatskoj.
Osamdesetih je on nastavio razrađivati tezu o razočaranim partizanima i komunistima kao mogućim saveznicima.
»Bivši partizani i komunisti to su naši potencijalni suradnici i članovi jer nas od njih dijeli samo osjećaj iz prošlosti koji moramo dostojanstveno svladati kako jedni tako i drugi i ništa više«, sve je pomirljiviji bio Korsky prema nekadašnjim neprijateljima.
U okvir poželjnog komunista koji je odbacio vlastite zablude i bio spreman povezati se s onima protiv kojih je nekad ratovao, sasvim se uklapao Franjo Tuđman. On se kao član Izvršnog odbora Matice iseljenika Hrvatske na studijskom putovanju u SAD susreo s pojedinim hrvatskim političkim emigrantima.
Krašić navodi da su oni stekli dojam da se Tuđman zalaže za transformaciju Jugoslavije u konfederaciju. Kontakte s političkom emigracijom Tuđman je intenzivno održavao tijekom Hrvatskog proljeća, za što ga se, između ostalog, teretilo u prvom sudskom procesu 1972.
Časopis Republika Hrvatska nije tada još spominjao Tuđmana, iako je opširno pratio događanja u vrijeme Hrvatskog proljeća. Kasnije se to promijenilo i Korsky je Tuđmana 1981., kada je on drugi put osuđen i to na tri godine zatvora, uvrstio u svoju analizu koje su predmet bila još dvojica komunističkih disidenata, Ivan Supek i Marko Veselica.
Dio teksta o Tuđmanu naslovio je – hrabro odbacivanje predrasuda. Hvalio ga je jer se izjasnio protiv nametanja jugoslavenskog unitarizma i srpskog hegemonizma i dosljedno inzistirao na poštovanju ljudskih i nacionalnih prava u skladu s Ustavom koji je bio na snazi u domovini.
Korsky još nije bio siguran što je Tuđmanov konačan cilj, je li samo za reformiranje Jugoslavije »ili je već povukao konsekvence iz svojih proučavanja«. Ali, računao je s njim u budućnosti i naglašavao da, doduše, njih dvojica nemaju ista polazišta u shvaćanju hrvatske stvarnosti, da su ona čak dijametralno suprotna, ali da tome ni ne treba težiti.
»Korsky se zauzimao za uvažavanje razlika hrvatske desnice i ljevice, ne odustajući od kritike potonje, ali pogled mu je usmjeren prema budućnosti, na pokušaj suradnje s ljudima poput Tuđmana na ideji hrvatske samostalne države.
Ne slaže se s Tuđmanom jer on je drugu Jugoslaviju smatrao okvirom koji je očuvao tradiciju hrvatske posebnosti i državnosti, a za Korskog ona je bila potpuna negacija toga, čak pogubna za biološki opstanak hrvatskog naroda«, definirao je Krašić odnos koji je predsjednik Hrvatske republikanske stranke imao prema Tuđmanu u godinama koje su prethodile raspadu SFRJ-a.
Prijateljski razgovor
Uslijedilo je političko ubrzanje i već 1989. dolazi do osnivanja prvih stranaka u SR Hrvatskoj. Glasilo Republika Hrvatska pažljivo je to pratilo i zaključak je bio da su najprimjereniji programi HSLS-a i HDZ-a, unatoč tome što se Tuđmanova stranka pozivala i na AVNOJ i ZAVNOH.
»Mi republikanci ne želimo dijeliti hrvatske glasove i kao stegovni hrvatski borci prihvaćamo izbore kao manifestaciju za hrvatsku državu, bez obzira na idejne, ideološke ili političke razlike između nas i nekih kandidata koje preporučujemo«, istaknuo je glavni tajnik HRS-a Kazimir Katalinić.
Predsjednik stranke pojasnio je u jednom intervjuu 1991. da su republikanci, makar su imali zadršku u odnosu na HDZ zbog njegovog karaktera općenarodnog pokreta, »u demokratskim zemljama neuobičajenog političkog oblika«, preko letaka i radijskih emisija podržavali HDZ.
»Otkrio da je na poticaj ‘jednog zajedničkog prijatelja’ u veljači 1990. telefonski razgovarao s Tuđmanom. Ocijenio je taj razgovor prijateljskim, a zaključeno je da je potrebno da HDZ pobijedi ‘kao najjača organizirana hrvatska snaga’ da bi Hrvatska mogla krenuti na put ostvarenja neovisnosti i izgradnje demokracije«, prepričava Krašić intervju predsjednika HRS-a u kojem je Korsky precizirao stav o HDZ-u.
Članovi HRS-a sudjelovali su 1990. na nekim bitnim HDZ-ovim skupovima u inozemstvu i domovini. Na konvenciji za SAD i Kanadu u Clevelandu pročitana je i poruka Korskog. Isto je bilo planirano za sabor HDZ-a u Zagrebu, na kojem je izaslanik HRS-a bio Petar Ivčec iz Kanade, ali se od toga odustalo uz obrazloženje domaćina da bi to »moglo naštetiti HDZ-u u očima komunističke vlasti«.
Po Tuđmanovom preuzimanju vlasti Korsky ga je hvalio da je pokazao »hladnokrvnost, sposobnost u organiziranju u umjerenost, dakle državničke odlike«, naročito u odgovoru na pobunu dijela Srba u Hrvatskoj, ali je iz HRS-a bilo i kritika, primjerice zbog unošenja u preambulu Ustava ZAVNOH-a kao opreke NDH-u.
Republikanci nisu bili sretni ni zbog izostanka čišćenja komunista iz državne uprave i imenovanja na važne pozicije, prema njihovom mišljenju, nedoraslih ljudi, ali to su smatrali neizbježnim u situaciji u kakvoj se našla Hrvatska i prirode HDZ-a kao političkog pokreta. Hrvatska republikanska stranka osnovana je i u Zagrebu 1991. i formalno i dalje postoji.