Hrvatska ekonomija raste brže od eurozone koja u prosjeku stagnira i na rubu je recesije, u koju je vuku najveća gospodarstva poput njemačkog.

Svjetska banka otišla je i korak dalje u budućnost pa kaže kako našu zemlju do 2026. čeka stabilan rast, opet daleko veći od prosjeka eurozone. U ovoj godini za eurozonu očekuju 0,7 posto, a za nas 2,7 posto rasta, a u idućoj godini nešto su bolja predviđanja i za prosjek eurozone, rast od 1,6 posto, dok bi hrvatski BDP prema toj projekciji dosegao 3 posto rasta, više od svih drugih, ali ipak manje nego u prognozama iz listopada. Dakle, dok se velike europske ekonomije koprcaju na pozitivnoj nuli, najmlađa članica zajedničkog monetarnog prostora zasad profitira.

I uzalud izvoznici upozoravaju da im se na bilance opasno prelijevaju trendovi u eurozoni, njihovim izvoznim tržištima – a pogotovo su snažno zavapili drvoprerađivači jer njemačko, talijansko, austrijsko tržište nije u stanju više apsorbirati u ranijoj mjeri njihove izvozne proizvode – analize domaćih i stranih relevantnih institucija tvrdoglavo odbijaju korigirati zavidnu visinu stopa rasta u godinama koje dolaze. Izvoz se smanjuje, kao i uvoz, no kretanja u sektoru u inozemstvu čini se ne mogu ugroziti naš BDP. Ili ipak mogu? U čemu je tajna hrvatskog uspjeha, je li to neko novo gospodarsko čudo gdje se mala zemlja koja se oslanja na turizam ipak uvijek nekako dočeka na noge i uspješno brodi u svjetskim olujama?

Jasno, tu su EU fondovi, koji su nam se otvorili i napajaju domaće infrastrukturne radove gdje god mogu, gradi se, radi i obnavlja. Građevinski sektor ima pune ruke posla, toliko da ne stiže odgovoriti na potražnju svih javnih, ali i privatnih gradilišta. Takva vrsta investicija, upozoravaju već i vrapci na grani, ima tek jednokratni učinak, i kad prođe, kad protutnji taj val poklonjenog novca, neće se znati što i kako naprijed.

Međutim, činjenica je da sada, kada dakle ostatak Europe usporava i očekuje recesiju, mi ćemo investicijama prebroditi to razdoblje, a onda dok se ostali oporave, opet ćemo se valjda nadovezati na oporavljenu inozemnu potražnju.

No, je li to uistinu tako, jer dok vrijeme prolazi, potražnja će se transformirati, a pitanje je mijenja li se naš proizvodni sektor dovoljno brzo i kvalitetno.

Dvosjekli mač

Ovaj investicijski ciklus koji imamo kompenzira zasad negativno cikličko kretanje globalne ekonomije, i da, ulazak u eurozonu u tom je smislu pogođen.

On k tome daje vremena za kvalitetnu tranziciju, no dvosjekli je mač što bi nas mogao uljuljkati u uvjerenju da stvari stoje bolje nego realno jest tako. Drugo je domaća potrošnja. Ona raste bez obzira na rast cijena iz više razloga.

Prvo, rastu i plaće, pogotovo u javnom sektoru, a činjenica da smo u superizbornoj godini tome svakako pomaže. Izborne godine nisu vrijeme štednje i stezanja remena, po svojoj definiciji, a kod nas, eto, opet se lijepo kompenzira usporavanje europske i globalne ekonomije širenjem optimizma i pumpanjem domaće potrošnje. Ima nešto i u mentalitetu: naši ljudi navikli su na neku vrstu makroekonomskog pesimizma, oguglali smo na to, pa raspoloženje i potrošački optimizam ne mogu pokvariti neke »usputne« tekuće vijesti.

Kada se nema, živi se u minusu, podigne se kredit, uz nadu da će se već nekako sve na koncu namiriti, pa eto i taj ponekad iracionalni potrošački optimizam drži tu krhku ekonomiju, dok kod zapadnih susjeda odmah racionalno pada domaća potražnja. Kamate su porasle, no prijenos politike Europske središnje banke sporiji je nego u drugim članicama, velika likvidnost usporila je i za profitom uvijek gladne poslovne banke da kamate još više dignu u nebo. Uvijek se nekako gleda i prema ljetu, sezoni, kada će doći turisti koji će popeglati te minuse, no ta inozemna potražnja za domaćim turističkim uslugama mogla bi ove sezone snažnije no prije biti uvjetovana stezanjem remena na emitivnim tržištima.

Dakle, cijela se eurozona priprema na krizu, recesiju, u Njemačkoj se prosvjeduje na traktorima, u Francuskoj su prosvjedi uobičajeni, čim im nešto ne odgovara, građani su na ulici, samo su kod nas dobre prognoze i do 2026. smo navodno – na miru. No, je li BDP malo više plusu ili minusu, nije čini se presudno kad su u pitanju demografska kretanja. BDP raste, a broj građana pada.

Očito je onda kvaliteta tog rasta naš problem. Jer dok su suhoparne brojke rasta pozitivne, ovi prostori opet bilježe negativna demografska kretanja, a demografska kretanja zapravo su smisao i uvjet prosperiteta ekonomije: čemu sve, ako ljudi neće biti, a ako ljudi nema, ne može ni biti razvoja. Negativnim demografskim trendovima pridonose migracije u kojima dio domaćeg stanovništva sada traži kvalitetnije i bolje plaćene poslove vani, a na ove prostore dolaze radnici koji rade poslove koje naši ljudi za istu plaću ne žele. No, migracija je uvijek bilo, ljudi su se uvijek selili, tražeći bolje uvjete života.

Trendove treba prihvatiti jer to je život, ali treba ih i nastojati preokrenuti ili se barem bolje prilagoditi. Jer, ako ekonomija već diktira uvoz radne snage, društvo mora na to odgovoriti mjerama prilagodbe, a ne da demografiju kroje isključivo poslodavci. Europa ide prema zelenom i digitalnom, dešava se nekakva transformacija industrije u kojoj se sada vrši nova globalna podjela rada. Oni koji sada ulažu u inovacije, koji se sada trude da prema novim potrebama svijeta transformiraju svoju industriju možda plaćaju cijenu te tranzicije koja se tek čini kao kriza, ali u dugom roku utiru put svom razvoju za bolju poziciju u globalnoj slici svijeta.

Činimo li mi dovoljno po tom pitanju i je li ekonomska politika osvijestila važnost održivog razvoja ili je upravljanje zapravo stalno krizno, kratkoročno.

»Da sikire padaju…«

Ekonomski analitičar Damir Novotny kaže da se hrvatski rast sada mahom temelji na EU fondovima, koji daju investicijskog potencijala od 20-ak milijardi eura što je za nas jako puno.

Damir Novotny / Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

– Vidimo rast ekonomske aktivnosti vezane prije svega za korištenje EU fondova, no problem je što nije svaki rast dobar rast, a mi imamo strukturni problem: struktura rasta nije najbolja. Imamo »hype« u građevini, no taj sektor ima svoje teške unutarnje probleme i nije međunarodno konkurentan.

Nekad je bio, naše su građevinske firme nekad radile po cijelom svijetu, a sada nisu u stanju preuzeti neke poslove u recimo Njemačkoj.

Velika je potražnja sada u tom sektoru za radnom snagom koje nemamo dovoljno pa je uvozimo, ali to nije dugoročno održivo, kao ni cijeli taj nekretninski sektor. Veliki dio rasta temelji se dakle na državnoj potrošnji, dok je rast privatne potrošnje utemeljen na kvazi-kejnezijanskim intervencijama koje su došle kao posljedica inflacije.

Inflatorni naboj je proizveo veće prihode za proračun, a država onda intervenira, povećava plaće i penzije iznad produktivnosti. Recimo, u Njemačkoj je potražnja dosta racionalna i reagirala je na prvi znak recesije, a kod nas valjda da »sikire padaju« išlo bi 200 tisuća ljudi na skijanje u siječnju, kako god okreneš…

No, dio potražnje kod nas, jasno, generira i turistički sektor. Naša pak domaća potražnja generira neravnotežu na vanjskim računima jer je većina usmjerena na potrošnju robe koju ne proizvodimo doma, od hrane nadalje.

U Njemačkoj je recimo obratno: njemačkoj se vladi spočitava što nije radila dovoljno na domaćoj potražnji, nego je bila izvozno orijentirana i sada joj se upravo preporuča od strane međunarodnih institucija da ojača domaću potražnju jer ima dovoljno domaće proizvodnje koja će izgenerirati potrebna dobra.

Oni k tome, kao što smo spomenuli, racionalno reagiraju… Znači, potrošnja domaćih i turista diže naš rast, napaja se većinom stranom robom, a nedostaju ulaganja u privatnom sektoru, osobito u prerađivačkoj industriji, i tu nema dovoljno ulaganja koja bi dugoročno mogla stvoriti međunarodno konkurentne proizvodne strukture.

Kada prođe ovo s fondovima, imat ćemo opet stagnaciju. Sada ima novca i troši se, grade se bolnice, mostovi, kuće, tu se opet stvara potražnja za robama iz uvoza, ali, opet, nedostaje jaki privatni sektor, njegove investicije, ali i direktna strana ulaganja, kaže Novotny, dodajući da se treba okretati novoj strukturi ekonomije, novim tehnologijama, novim tipovima servisnih usluga, zelenoj ekonomiji koja nije sama sebi svrha nego se može iskoristiti za razvoj… To sada drugi rade i stvaraju radna mjesta koja će dugoročno privući visokoobrazovane i motivirane stručnjake. Kod nas takvih mjesta nema dovoljno.

Urušavanje društva

I ekonomski analitičar Mladen Vedriš kaže da se nešto više od 1 postotnog boda našeg ukupnog rasta mora pripisati snažnoj infuziji sredstava koja dolazi preko EU fondova. Znači, 1 do 1,2 posto rasta vezan je direktno uz dotok tih sredstava. Ako se to »skine« s ovih 3 posto, dobije se, kaže, nekih 1,8 posto rasta.

Mladen Vedriš/ Foto Davor Kovačević

– Analiza Svjetske banke je pokazala da je nekakva prirodna stopa rasta Hrvatske, ako ništa ne radi da poboljša performanse, oko 1,6 posto, i onda tu brzo dođete do europskog prosjeka.

No, Hrvatska ima problem baze: jedno je stopa, a drugo baza. Ako bi istinski htjela konvergirati prema prosjeku EU-a, morala bi imati stopu rasta barem 4 do 4,5 posto. Jer, i ovo što smo porasli, odnosno približili se europskom prosjeku, ako izuzmete oko 400 tisuća ljudi koji su otišli van, dobit ćete drukčiji podatak.

Ključan je porast produktivnosti, znači hoćemo li po kvaliteti investicija, po ukupnoj društvenoj efikasnosti, biti produktivniji. Svjetska banka, koju spominjete, je prije nepunih godinu dana organizirala i konferenciju na bazi istraživanja koja pokazuju da je Hrvatska u nizu sektora, a to pokazuju i drugi pokazatelji, niskoproduktivna u pojedinim elementima. Takva produktivnost smanjuje i kvantum outputa.

Danas imate dvije mantre: samodostatnost na području hrane i energije, i drugo, nekakva socijalna sigurnost. Ako pogledate samo poljoprivredu, vidite da sve vitalne proizvodnje, od žitarica, mesa itd., su prepolovljene.

Znači, ne možemo živjeti u idealnom svijetu gdje će rasti pojedini sektori usluga, a istovremeno ono što predstavlja fundament realne ekonomije neće. Stopu rasta BDP-a moramo dekomponirati i vidjeti što su fundamenti i trigeri koji omogućuju rast, a ne samo zbir i pokazatelj trenutačne situacije, a to znači EU fondovi ili relativno pristojna turistička sezona, ali koja opet ima svoja strukturna ograničenja.

Hrvatska dakle ima strukturne probleme, i ako se ne bude išlo u pravcu njihovog rješavanja, u onom trenutku kad nestanu EU fondovi nastupit će suša, neće biti investicijskog poticaja, za građevinu, obnovu, pogotovo, i bit će još teže jer će u međuvremenu, dok mi budemo uljuljkani u toj atmosferi, drugi otići naprijed.

Ta distanca će se povećati, znači s još veće distance morat ćete »hvatati« druge. Nakon toga ponovno će naravno »curiti« van kvaliteta: odlazit će inženjeri, liječnici i kvalificirani radnici, a ostat će izdržavana populacija, i to će zapravo socijalnu, demografsku i društvenu situaciju u Hrvatskoj učiniti još ozbiljnijom. Jer, sutra osim liječnika pitanje je hoće biti dovoljno policajaca, vojnika, kvalificiranih radnika itd., i to je onda urušavanje društva, a ne samo ekonomski problem, zaključuje Vedriš.