U postupcima dodjele skrbništva nad djetetom, hrvatski se zakoni često krše, a oni koji donose odluke ne vode se uvijek pravnim normama i dobrobiti djeteta, nego vlastitim osjećajima i interesima.

Tvrde to odvjetnice i predstavnice udruga koje pružaju podršku ženama koje se nađu u situaciji da se moraju boriti za vlastito dijete.

Postupanje institucija na štetu majke događa se jako često, pogotovo u slučajevima gdje je bilo nasilja. Kad žena napusti nasilnika, ostaju druga sredstva zlostavljanja, kontrole i prisile, gdje nasilnicima često na ruku idu i institucije. Sustav ide na ruku muškarcima, a nerijetko je posrijedi i korupcija, tvrde naše sugovornice.

Takav se primjer – iznosi Sanja Sarnavka iz Zaklade Solidarna – upravo događa u Puli, gdje majka punih devet mjeseci nije vidjela svoju djecu jer otac, koji ju je prijavio za zlostavljanje djece, ima poznanstva s ključnim pojedincima u sustavu.

Stanje očaja

– Oni su osam godina razvedeni, a djeca, sada tinejdžeri, žive s majkom. Bivši suprug protiv nje podnosi prijave na mjesečnoj razini, a sada ju je prijavio da zlostavlja dijete.

Državna službenica s kojom trči maratone odmah je donijela mjeru zabrane svakog susreta i kontakta s djetetom, i to u zemlji gdje se žene tjeralo da s djecom ide posjećivati nasilnika čak i u zatvoru, navodi Sarnavka.

S druge strane, ne uzima se u obzir mišljenje djeteta, jer u ovom slučaju oba su djeteta iskazala stav da hoće živjeti s majkom, a ne s ocem.

To nitko ne uvažava, niti se podiže optužnica jer očito nema elemenata za nju, a majka zbog toga devet mjeseci nije vidjela svoje dijete, ilustrira Sarnavka.

Često se, kaže, događa da su te osobe psihopati koji ne žele pustiti na miru bivše supruge ili partnerice, a dijete im pritom uopće nije važno.

– Ona ga je ostavila, a on će joj pokazati da se njega ne ostavlja. On je smiren, pribran, šarmantan kad razgovara s centrom socijalne skrbi, a ona je k’o rasuti teret jer je u stanju očaja.

Takve žene idu centrima na živce, jer su živčane, uznemiravaju, stalno nešto traže, tuže se… A on je s druge strane suradljiv, i s njim centri radije surađuju, objašnjava Sarnavka.

U 30 godina rada, kaže, imala je samo tri slučaja u kojima je otac opravdano tražio skrbništvo. I tu su presudile pozicije moći – dvojica su uspjeli jer su imali vezu, a treći, koji je živio na selu, a žena mu je bila direktorica u banci, nije se uspio izboriti za svoje pravo.

Iskustva Neve Tolle iz Autonomne ženske kuće Zagreb govore da institucije još uvijek rade po neznanstvenom i nepriznatom modelu otuđenja, i nakon što je ministar Piletić poslao okružnicu svim centrima socijalne skrbi da je zabranjeno primjenjivati taj koncept.

Posljedice odluka

– Ministar je pozvao da se takvi slučajevi prijave, ali tim ženama je puna kapa svega. To je strukturalno nasilje nad ženama i djecom, za koje je odgovorna država.

One su se umorile jer vode bitke na sudu godinama. Samo da bi se razveli treba vam minimalno tri godine, što je katastrofalno, veli Tolle.

»Kad dođemo do toga da se dijete dodijeli zlostavljaču, mama ima pravo na kontakte. Otac te kontakte u gotovo svim slučajevima, čast iznimkama, onemogućuje i ograničava.

To je težak institucionalni problem koji zovemo strukturalno nasilje za koje je odgovorna država. Trebalo bi one koji ne postupaju po uputi ministra sankcionirati, ali ne s 10 posto manjom plaćom nego oštrim kaznama jer u pitanju su ljudske sudbine, zaključuje.

I odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić svjedoči o učestalom kršenju prava stranaka u dodjeli skrbništva.

– Kao što ima slučajeva koji se lijepo i savjesno riješe, ima i onih gdje se diskrecijska ocjena profesionalaca ne kreće unutar zakonskog okvira, nego ga prelazi.

Možemo zaključiti da profesionalci koji su pozvani primijeniti zakon znaju za njega, ali ga svjesno ne primjenjuju, navodi odvjetnica.

Sudovi su, kaže, apsolutno dužni voditi računa o posljedicama svojih odluka na živote djece, jer u protivnom mogu se u životu djeteta dogoditi takve posljedice koje je kasnije teško ispraviti.

– Imamo situacije gdje se u dokaznim postupcima traži utvrđivanje činjenica na okolnosti nasilja, a sud ih ne želi utvrđivati, iako je to usko povezano s donošenjem odluka koje se tiču djeteta.

Ustavni sud je nedavno imao predmet gdje je većina donijela negativnu odluku, ali izdvojena mišljenja dijela sudaca kažu da je nasilje neodvojivo povezano s odlučivanjem sudova o skrbništvu.

Izuzetno je važno pitanje pod čijim će se roditeljskim utjecajem djeca karakterno formirati i rasti u mlade osobe. Ako dopustimo da dijete bude pod skrbi nasilnih roditelja, tada nismo postupili ni zakonito, ni savjesno, ni etično, upozorava Bezbradica Jelavić.

I dužina trajanja sudskih postupaka predstavlja povredu prava, dodaje.

– Nekad smo imali postupke koji su se rješavali u roku od godinu dana, a danas traju i po tri ili pet godina do pravomoćnosti.

Ljudi se iscrpljuju, žene izložene nasilju pobjegle su iz obiteljskog doma s vrećicom, a ne mogu do bračne stečevine jer su im sudski postupci preskupi.

Zato odustaju i rade po više poslova da bi osigurale egzistenciju, ilustrira odvjetnica i zaključuje kako bi država morala imati sustavniji i bolji odgovor na takve situacije.