Od ožujka 1952. godine počelo je raditi rezalište brodova splitskog Brodospasa u Sv. Kaji – i ubrzo postalo najveće rezalište u cijeloj Europi. Prvi brod koji je izrezan bio je – »Prozor« iz flote Jadranske slobodne plovidbe iz Rijeke. Ovo su samo neke priče o brodovima koji su svoje plovidbe završili u tom rezalištu.

Splitski Brodospas je 1948. godine dobio zadatak vaditi i brodove koji nisu bili za obnovu kako bi se dobila veća količina čeličnih otpadaka za željezare. Ti brodovi su dopremani u priručna rezališta u Puli i Solinu, gdje se rezani i otpremani u željezare Štore i Jesenice. Od 1948. do 1952. godine organizacija rezanja u tim rezalištima bila je u sklopu spomenutih željezara. No, 1950. je odlučeno da Brodospas preuzme rezanje kao svoju djelatnost u »bazi za kasiranje starog željeza« (Odluka od 20. studenog 1949.). Opremanje rezališta trajalo je do 1952. godine, kada su radovi obustavljeni zbog izostanka investicijskih kredita. Rezalište u Solinu je napušteno 1954. godine, a 1955. i ono u Puli. Tako je jedino preostalo rezalište u Solinu – Sv. Kajo.

Kupovina brodova

Kako je bilo sve manje izvađenih brodova, 1958. godine odlučeno je da se uvoze stari brodovi. Prvi uvezeni brod za rezanje bio je tanker »Solarium«, kupljen u Rotterdamu gdje ga je preuzela posada Brodospasa. »Solarium« je izgrađen 1936. godine u brodogradilištu Cantieri Riuniti del Adriatico u Monfalcone, bio je dug 130,9 i širok 16,6 metara (6239 BRT), za kompaniju Anglo-Saxon (managerenadžer Shell Tankers UK).

Parobrod »Myrmidion« izgrađen je 1905. godine u brodogradilištu Armstrong, Whitworth & Co. u Newcastleu. Pogonio ga je parni stroj trostruke ekspanzije brzinom od deset čvorova. Radilo se o prvom od četiri broda izgrađenih za kompaniju China Mutual Steam Navigation Co. U travnju 1915. godine rekvirirala ga je vlada i koristila za razne dužnosti uključujući prijevoz brašna u šećera kao dio Expeditinary Force Transport. Nisu plovidbe prolazile glatko, tako je 24. srpnja 1917. brod oštećen torpedom koji je ispalila podmornica U-69 u Irskom moru. No, brod je uspio doploviti do Liverpoola. Ponovno je oštećen u torpednom napadu s podmornice UC-54 7. rujna 1917. u Sredozemlju kada je morao biti nasukan u Phillippevilleu (Alžir). Kasnije je odsukan te je doplovio 4. siječnja 1918. u Algiers gdje je popravljen. U veljači 1930. brod je prodan kompaniji Marittima Ravenate S.A. iz Ravenne te je dobio ime »Rubicon«. Nakon još 29 godina plovidbi prodan je Brodospasu te je izrezan u splitskom rezalištu.

Prvi uvezeni brod za rezanje bio je tanker »Solarium«

Eksplozija i požar

Parobrod »Polaris« izgrađen je u svibnju 1912. godine u brodogradilištu Stettiner Oderwerke A.G. u Stettin/Grabowu kao »Prinzessin Sophie Charlotte« za kompaniju Neue Dampfer Co. A.G. iz Stettina. Bio je dug samo 77,6 i širok 10,5 metara s pogonom na parni stroj trostruke ekspanzije od 1.250 IKS koji mu je dozvoljavao maksimalnu brzinu od 11,5 čvorova. Parobrod je mogao prevoziti 60 putnika u prvom i 18 u drugom razredu. Dvije godine kasnije, zarobljavaju ga Rusi dok je privezan u Petrogradu koji ga koriste kao transportni parobrod za rusku ratnu mornaricu pod imenom »Rcy«. U srpnju 1915. preuređuju ga u pomoćni minopolagač s imenom »Ilmen«, a 1918. presreće ga njemačka pomoćna krstarica »Möwe« uz finsku obalu te ga prisiljava da otplovi u Tallinn. Tamo ga njemačka ratna mornarica koristi kao »mother ship« za minolovce »Suchverband Ostsee« kao »Prinzessin Sophie Charlotte«. Nakon rata, ali tek 1922. godine, preuzima ga kompanija Neue Dampfer Co. A.G. i daje mu ime »Preussen«. Dvije godine kasnije, ta se kompanija spaja s kompanijom Stettiner Dampfer Compagnie A.G. iz Stettina. Prodan je 1931. godine kompaniji Renata Dampfschiffs Gesellschaft in Stettina Th Gribel Kom Ges a Akt (Rudolf Christian Gribel), dvije godine kasnije prodan je kompaniji Finska Angfartygs Aktiebolaget iz Helsikija i postaje »Polaris«. Plovi na liniji Helsinki-London i Helsinki-Antwerpen. Dok se nalazi na popravku u brodogradilištu Chrishton-Vulcan u Turku, 29. siječnja 1942. godine na brodu se dogodila eksplozija i požar. Sredinom siječnja 1945. predan je kompaniji Baltik Shipping Co. iz Lenjingada kao ratna reparacija i mijenja ime u »Sestroretsk« ploveći na liniji Lenjingrad-Helsinki- Stokholm-Kopenhagen-London. Tek 1954. godine stari parni pogon zamijenjen je s dva dizelska motora 4SA (po osam cilinadara) proizvođača Gorlitzer Masch. Iz Gorlitza prelazi u vlasništvo Murmansk Shipping Co. iz Murmanska. Godine 1970., nakon 58 godina plovidbe, prodan je splitskom Brodospasu. U Split stiže 24. studenog te iste godine, a rezanje počinje 25. siječnja 1972. godine.

Parobrod »Myrmidion«

Dolazak na Božić

Motorni putnički brod »Saga« izgrađen je 1946. godine u brodogradilištu AB Lindholmens Varv u Gothenburgu kao novogradnja broj 557. No, naručen je još 1939. godine u brodogradilištu AB Gotaverken u istom gradu, a to je brodogradilište izgradnju trupa prepustio drugom brodogradilištu. Bio je dug 128,2 i širok 16,8 metara. Porinuće je obavljeno 10. listopada 1940. godine, ali je trup ostao na mrtvom vezu zbog početka Drugog svjetskog rata, pa je brod dovršen tek 1946. Isporučen je 9. svibnja te godine kompaniji Rederi AB Svenska Lloyd iz Gothenburga koja ga je koristila za liniju Švedska-Engleska. Prodan je 1956. francuskoj kompaniji Cie. Generale Transatlantique koja mu mijenja ime u »Ville de Bordeaux«. U ožujku 1964. brod ponovno mijenja vlasnika, ovoga puta je to Balnaktourist Nav. Mar. Bulgare iz Varne, te postaje »Nessebar«. Na sam Božić, 25. prosinca 1975. godine, stigao je u rezalište Brodospasa u Splitu.

Motorni brod »Bajamar« (dva motora Burmeister & Wain po šest cilindara) izgrađen je 1931. godine u brodogradilištu Akers M.V. A/S u Oslu kao novogradnja broj 449 za kompaniju Skips-A/S Ganger Rolf (menadžer Fred. Olsen & Co.) iz Osla gdje ostaje do 1955. godine kada mijenja vlasnika: »A/S Istria« (menadžer Sofie Helene Wigert) iz Osla. Sljedeće godine je u floti brodara Skips-A/S Tilthorn (menadžer J. Lind, Kjopsvik) iz Narvika, a 1957. mijenja ime u »Stella Marina«. Tri godine kasnije, postaje ponovno »Bajamar« u floti Gerner Mathisen Rederi-A/S iz Sandvika/Osla. Nakon cijele serije brodara sa sjevera, 1962. godine kupuje ga kompanija Blue Star Shipping Co. Inc. iz Paname (menadžer Mario Trapani iz Napulja) gdje ostaje samo tri godine. Tada, 1965. godine, kupuje ga kompanija Cia. Mar. Goldwood SA (menadžer Nicolaos Coustas) iz Paname i dobiva tipično grčko ime: »Giannakas«. Splitski Brodospas kupuje ga da bi ga izrezao 1971. godine, a samo rezanje počinje 31. ožujka 1972. godine.

Motorni brod »Bajamar«

Sudar u rijeci

Brod »Basilea« porinut je i kršten 14. lipnja 1952. godine za kompaniju Alpina Reederei A.G. (Swiss Shipping Co. Ltd.) dok je menadžer bio Alpina Transport & Affretements S.A. iz Antwerpena. Isporučen je u rujnu iste godine. Tijekom prve plovidbe, 31. listopada, u rijeci St. Lawrence, sudario se sa švedskim brodom »Ryholm«, oko 25 nautičkih milja od Quebeca. Švedski brod je potonuo. U listopadu 1973. brod »Basilea« se sudario u estuariju rijeke Schelde, ploveći iz Antwerpena prema otvorenom moru, sa sovjetskim tankerom »Kaunas« i pretrpio teška oštećenja. Prodan je početkom 1978. godine u Hamburgu kompaniji Freestone Lines Co Ltd (menadžer Thomas Zachariou Shipping Co S.A., Atena) iz Limassola, te je promijenio ime u »Lucky Penny«. Devetog srpnja 1983. doplovio je na rezanje u Split.

Zanimljiva je i povijest nizozemskog broda »Noordam« (treći brod istog imena u floti) koji je izgrađen 1938. godine u brodogradilištu P. Smit jr. u Rotterdamu za Holland America Line. Plovio je brzinom od 17 čvorova i mogao je prevesti 148 putnika. Brodovi blizanci bili su »Westerdam« i »Zaandam«. Izgrađen je za liniju Rotterdam-New York, a od 1940. održava servis New York-Java. American war Shipping Administration ga uzima u najam 1942. godine za prijevoz trupa, a redovne putničke servise ponovno održava završetkom rata, 1946. godine. Prodan je 1963. kada ga kupuje panamska kompanija Cielomar SA, koja ga daje u najam francuskom brodaru Messageries Maritimes za održavanje linije Marseille-Sydney. U splitsko rezalište doplovio je u veljači 1967. godine.

Nepodobni svetac

No, da se vratimo tom prvom izrezanom brodu. »Prozor« je izgrađen 1902. godine u brodogradilištu Russell & Co. u Port Glasgowu kao »Chlumecky« (novogradnja 487) za austrogarskog brodara Navigazione Generale Austriaca Gerolimich & Co. S.A. iz Trsta. Ne treba ni reći da je Gerolimich podijetlom iz Malog Lošinja. Ranih dvadesetih godina prošlog proljeća mijenja ime u »Monte Maggiore« (tal. ime za – Učku) i nalazi se u floti Navigazione Generale Gerolimich & Comp. S.i.A., a 1931. kupuje ga Brodarsko Poduzeće Marin Ferić & Co. iz Splita i postaje »Sveti Duje«. Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine, slijedila je nacionalizacija privatnih brodova od strane jugoslavenske vlade pa »nepodobni« svetac postaje »Prozor« koji 1947. ulazi u flotu novoutemeljene riječke Jugolinije. S tim starcem Jugolinija ne zna što bi, te ga preupisuje u MOP (malu obalnu plovidbu) i time postaje najveći brod u povijesti male obalne plovidbe i »daje« Jadranskoj slobodnoj plovidbi (tada je još sjedište bilo u Rijeci, a kasnije postaje Jadroplov sa sjedištem u Splitu). Nakon okruglih 50 godina plovidbe, u ožujku 1952. brod odlazi u splitsko rezalište.