Nije ni danas rijetkost da se na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije s tribina odjednom zaori skandiranje – Vukovar, Vukovar. Makar se igra na datum koji nema nikakve veze s herojskom ulogom tog grada i njegovih branitelja u Domovinskom ratu.

Nije pretjerano reći da Vukovar ima posebno mjesto u srcima Hrvata, a oni to manifestiraju i u prilikama kada se to nipošto ne bi očekivalo, primjerice dok Luka Modrić u svom stilu prebacuje igru na suprotnu stranu terena.

Ali, najveće odavanje počasti Vukovaru ipak predstavlja Kolona sjećanja, u kojoj 18. studenoga svake godine u tom gradu sudjeluju deseci tisuća građana koji doputuju iz Hrvatske, BiH, ali i drugih država.

Mirna reintegracija

Uskoro će se održati i 25. Kolona sjećanja, četvrt stoljeća su prošla od prvog okupljanja u krugu još razrušene vukovarske bolnice.

Povod je to bio i za monografiju posvećenu Koloni sjećanja, promoviranu prije tri tjedna. Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava tada je prigodno rekao da je ta Kolona postala »najmasovniji komemorativni događaj u zemlji«.

Više ljudi privuku samo proslave velikih nogometnih uspjeha, ali ne i pobjeda u Domovinskom ratu. Obično se barata statističkim podatkom da je 2016. u Koloni sjećanja hodalo čak 120 tisuća ljudi.

Među promotorima monografije bio je i Tomislav Čorak, »jedan od začetnika Kolone sjećanja«, koji je ustvrdio da je ona »bila spontana, nastala od naroda«.

Možda je doista i bilo tako, ali nekadašnji političar Pero Kovačević sjeća se da je formalna inicijativa za prvu Kolonu sjećanja potekla iz Ministarstva hrvatskih branitelja, u kojem je on u to vrijeme bio zamjenik ministra.

– Razgovarali smo ministar Juraj Njavro, šef njegovog kabineta Predrag Fred Matić i ja o tome kako da, po završetku mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja obilježimo u Vukovaru 18. studenoga.

Mislim da je Fred predložio da to bude Kolona sjećanja, što je čuo u kontaktima s braniteljskim udrugama, kao svojevrsni križni put.

Nas trojica smo osmislili program prve Kolone sjećanja i danas mi je stvarno drago što sam bio dio toga. U startu nam je namjera bila da Kolona bude uvijek 18. studenoga, kao tradicija Vukovara i sjećanje na Domovinski rat općenito, kazao nam je Kovačević.

Nešto više od mjesec dana uoči prve Kolone sjećanja, Njavro je doživio infarkt od posljedica kojeg se morao dulje oporavljati, a dotle je vršitelj dužnosti ministra bio upravo Kovačević.

Njemu je u tom svojstvu u pripremi Kolone povjerena i vjerojatno najdelikatnija zadaća, dovesti u Vukovar svu trojicu njegovih ratnih zapovjednika, Tomislava Merčepa, Milu Dedakovića i Branka Borkovića.

– Koncem rujna smo Fred i ja jednu promemoriju o Koloni sjećanja uputili premijeru Zlatku Mateši, on nam je odgovorio da je to odlično, ali da moramo o svemu informirati i predsjednika Tuđmana.

Napravili smo to i Ivica Kostović, predstojnik Ureda predsjednika, mi je javio da je i Tuđman pozitivno reagirao, kao i da misli da bi bilo dobro da ja spojim Merčepa, Dedakovića i Borkovića i s njima dođem u Vukovar.

Njih su trojica, naime, bili u jako lošim odnosima i nikad nakon rata nisu bili za istim stolom. Izgubio sam s njima u razgovorima skoro mjesec dana, a 18. studenoga se približavao.

Baš je to teško išlo, svatko je od njih bio uvjeren da je bio glavni u Vukovaru, ali tražio sam ih da malo popuste i na kraju sam ih ipak nagovorio da se pojave u prvoj Koloni sjećanja.

Iskreno, sam se sebi divim kako sam to obavio. Kasnije mi je Tuđman rekao da mi je dao tu zadaću, ali da se nije nadao da ću uspjeti, ispričao nam je Kovačević.

Iz razdoblja organizacijskih priprema, on se živo sjeća i kako se zbog uređenja prostora grobnice Ovčara moralo prethodno led topiti jer su temperature u studenome nekad bile izrazito niske. No, to je također odrađeno u roku i prva Kolona sjećanja mogla je započeti.

Novo groblje

– Hvala Bogu, krenuli smo. Iz bolničkog kruga išli smo položiti vijence na novo groblje hrvatskih branitelja i Ovčaru, Merčep, Dedaković i Borković skupa, a završetak našeg mimohoda bio je na parkiralištu pokraj hotela Dunav, gdje bila postavljena improvizirana govornica, ističe Kovačević.

Skraćenu snimku zbivanja na tom parkiralištu moguće je pronaći na YouTubeu. Ovih je dana popularno apelirati da se ne politizira Kolonu sjećanja, ali prva je itekako bila politična, baš zahvaljujući govorima pored hotela Dunav.

Dvjestotinjak mahom Vukovaraca došlo je poslušati ratne zapovjednike, Tuđmanovu izaslanicu Vesnu Škare Ožbolt, potpredsjednicu Sabora Jadranku Kosor, generala Mirka Norca koji je predstavljao ministra obrane Pavlu Miljavca, gradonačelnika Vladimira Štengla… Misu je služio vojni ordinarij Juraj Jezerinac.

– Oni koji nam prijete, neka si traže novu domovinu. Danas nije vrijeme mržnje, koju ne smijemo nositi sa sobom, ali ne smijemo ni biti prazne glave i praznog srca.

Oni koji su rušili naš grad, ubijali naše prijatelje i rođake, mislili su da neće više biti Vukovara. Ali, rekao je naš veliki pjesnik, dok je srca, bit će i Hrvatske.

Mi poručujemo svima koji nas ne vole i žele nas poniziti i razdijeliti, ovdje smo sva tri zapovjednika Vukovara jer imamo jednu ljubav, a to je Hrvatska.

Imam i poruku aktualnoj vlasti, nemojte dozvoliti da ljudi iz Vukovara čekaju na ostvarenje svojih prava deset godina. Red je da sjednemo i završimo taj posao, pa da se možemo posvetiti obnovi i povratku.

Želimo našeg predsjednika vidjeti na postrojavanju svih postrojbi, od samostalnog bataljona do 204. brigade, neka se zna da niti jedna nije više ili manje vrijedna.

Želim da i dogodine budemo skupa, da nas bude još više, govorio je Merčep okupljenima prekidan pljeskom.

Dedaković se, pak, požalio da bi Hrvati, »našim jalom, nejedinstvom, raznim osobnim interesima«, mogli učiniti ono što Srbi nisu 1991., dovesti do Velike Srbije ili neke slične asocijacije.

Najveće stradanje

– Vi ste, međutim, garant da se to ipak neće dogoditi. Iza nas je aktualna hrvatska vlast. Sve su uradili osim što moraju još nešto malo što treba izbrusiti, od vojske nadalje.

Sigurno je da će se riješiti i pitanje prognanika, naših invalida. Iz Vukovara mora za to ići inicijativa, krajnje je vrijeme da se Vukovar i županija ujedine, naglasio je Dedaković.

Njegov nasljednik Borković obećao je da neće mirovati i da će nastaviti »zahtijevati od hrvatske države da postroji sve preživjele branitelje Vukovara«.

Jadranka Kosor i Vesna Škare Ožbolt održale su rutinske govore o žrtvama koje se ne smiju zaboraviti. Voditelj programa bio je Predrag Fred Matić.

– Nitko se drugi valjda nije usudio i onda sam rekao da ću ja biti konferansije. Što se tiče ideje za Kolonu sjećanja, ne mogu ni potvrditi ni demantirati da je bila moja.

Moram priznati da se tog detalja ne sjećam, nemam memoriju poput Pere Kovačevića. Ali, sjećam se da nismo mi 1998. zamišljali da će Kolona sjećanja prerasti u tako masovan događaj.

S vremenom je interes za nju rastao. I nije u ovih 25 godina bilo problema osim 2013., kada je uz službenu formirana još jedna kolona i ovo što sada Penava radi u predizborne svrhe, kazao nam je zastupnik u Europskom parlamentu Matić.

S Vesnom Škare Ožbolt razgovarali smo o tome što se točno htjelo s prvom Kolonom sjećanja.

– U uredu predsjednika Tuđmana se pričalo da 1998. u opet slobodnom Vukovaru treba obilježiti 18. studenoga. S predsjednikom sam i ranije, dok je još UN upravljao tim područjem, razgovarala o toj ideji, ali smo zaključiti da tada to ne bi bilo dobro primljeno, da bi možda izazvalo incidente i produljilo mandat UNTEAS-a.

Hrvatska je imala povijesnu obvezu da svake godine obilježi žrtvu Vukovaru i odlučeno je da to bude kroz Kolonu sjećanja, po uzoru na takve manifestacije u nekim drugim državama.

U pitanju je najveće stradanje Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Kolona je podsjećanje na sve što su naši zarobljenici, ranjenici, proživljavali dok ih je okupator iz bolnice vodio na stratišta, Velepromet i Ovčaru.

Mora postojati nacionalno sjećanje na to, ne smije se to zaboraviti niti, naravno, ponoviti. Jedino je još u Srebrenici poslije Drugog svjetskog rata došlo do takvog ratnog zločina, razaranja, kulturocida, ekocida, svega.

Vukovar je praktično sravnjen sa zemljom i to mora zauvijek ostati u memoriji nacije, ali i svijeta, rekla nam je nekadašnja Tuđmanova bliska suradnica.

Za Vesnu Škare Ožbolt je »apsolutno neprihvatljiva bilo kakva politizacija Kolone sjećanja«.

– Ni s čim se Kolonu sjećanja ne smije uprljati. Svaka politika mora biti u funkciji Kolone sjećanja, a ne da Kolona sjećanja bude u funkciji nečije politike. Kolonu sjećanja nitko ne smije prisvajati, zaključuje Škare Ožbolt.