Reuters
Proizvodnja domaćeg plina iz Jadrana radikalno pada, ležišta su se »ispuhala«, što je očekivani, prirodni pad proizvodnje, a za njega se, upozorava prof. Igor Dekanić, trebalo pripremiti pronalaženjem drugih izvora
Sjeverni tok 2, Turski tok, TAP i TANAP, IAP – novi su, planirani plinovodi kojima bi plin iz Rusije, ili Azerbajdžana, u bliskoj budućnosti trebao poteći prema Europi, pa tako i k nama. Sjeverni tok 1, kojim ruski plin preko Baltika dolazi u Njemačku, i dalje u EU, radi punim kapacitetom, a novih bi 55 milijardi kubika plina trebalo namiriti opet rastuću europsku potrebu za plinom. Sredinom godine bi trebalo započeti i polaganje prvih cijevi Turskog toka, pravca kojim bi ruski plin preko Crnog mora stizao dijelom u Tursku za njene potrebe, a ostatak bi tekao dalje prema EU. Tu je i plan plinovoda TAP odnosno TANAP i IAP (Jonsko-jadranski plinovod) preko kojeg bi plin iz Azerbajdžana stizao i u Hrvatsku.
Sa azerbajdžanskih plinskih polja, plin bi, prolazeći ispod Kaspijskog jezera, dolazio do Turske, Grčke i Albanije, sve do Fiera na albanskoj jadranskoj obali, odakle bi podmorskom trasom nastavljao do Italije, odnosno povezivao s IAP-om, plinovodom koji bi se od albanske granice, preko Crne Gore, protezao do Splita i spajao s našim već postojećim plinovodom dalje u EU. Hrvatska zahvaljujući IAP-u ne bi samo dobivala dodatne količine plina, nego i zarađivala na tranzitnim naknadama.
Kolika je, općenito, uloga Hrvatske, kao i njeni planovi kad su novi plinovodi u pitanju – hoćemo li, i hoćemo li na vrijeme, uloviti priliku, i konačno iskoristiti svoj geografski položaj te postati plinskim čvorištem između istoka i zapada? Hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu Dubravka Šuica, Ivana Maletić i Davor Škrlec nedavno su Europskoj komisiji i Europskom vijeću, zajedno s još 62 europarlamentaraca, uputili pismo kojim od njih traže zaustavljanje planiranog projekta Sjeverni tok 2.
Njihovo je mišljenje da će dodatne dvije cijevi Sjevernog toka ne samo još i više povećati ovisnost EU-a o ruskom plinu nego i ugroziti projekt koji će zapravo, ra razliku od sjevernog plinovoda, Europi donijeti diverzifikaciju opskrbe plinom – LNG terminal na Krku. On bi, kao usidreni brod za regasifikaciju, u funkciji trebao biti 2019. godine, te Europi iz zemalja izvoznica ukapljenog plina pribavljati do dvije milijarde kubika tog energenta godišnje. To su zapravo minorne potrebe u odnosu na ono što Europa treba, oko 150 milijardi kubika plina godišnje, no za Europu je krčki LNG terminal važna ulazna točka plina iz drugih izvora, koji nisu ruski.
Politika ima svoje razloge
Profesor s Rudarsko-geološko– naftnog akulteta u Zagrebu Igor Dekanić mišljenja je da je aposlutno svaki dobavni pravac plina, neovisno o državi porijekla, važan, i bit će sve važniji kako zalihe plina budu opadale. »Danas su različiti dobavni pravci energenata, pa tako i plina, još uvijek konkurenti, no za 15 do 20 godina to sigurno više neće biti. Svaki od njih će biti potreban i dobrodošao, a Hrvatskoj je sada itekako bitno da iskoristi svoj dobar geografski položaj«, napominje Dekanić.
Na pitanje ugrožava li Sjeverni tok 2 doista LNG terminal na Krku, profesor odgovara kako politika može imati svoje razloge za takve tvrdnje, ali u energetskom je smislu, kaže, svaki novi dobavni pravac u Europi poželjan.
– Plin iz Sjevernog toka 2 će, preko Njemačke, Austrije i Slovenije, doći i k nama, i nije važno što je ruski, jer će nam vrlo skoro trebati bilo čiji plin. Još od 14. stoljeća pametne su države svjesne činjenice da su okosnica održive ekonomije i neovisnosti primarni izvori energije i poljoprivreda. Mi na to, međutim, zaboravljamo. Obnovljivi izvori energije svakako su i naša budućnost, no na njih se same ne možemo, bez upotrebe fosilnih goriva, osloniti. Ugljen je sve skuplji zbog posljedica korištenja, što znači da bi i naša energetska strategija trebala podržavati prirodni plin u kombinaciji s obnovljivim izvorima energije. To je jedino pametno ulaganje u budućnost«, ističe Dekanić, kao i ostatak stručne javnosti, zabrinut zbog sve manje proizvodnje plina u Hrvatskoj. Podaci ruskog Gazproma kažu da smo među državama koje su u ožujku ove godine, u odnosu na isti mjesec lani, najviše povećale uvoz plina iz Rusije, za gotovo 55 posto. I druge su EU članice povećale količine plina koje im dolaze iz Rusije, povećavajući tako i ovisnost EU-a o ruskom plinu, no Hrvatska je zbog sve manje vlastitog plina i neulaganja u nova nalazišta ugljkovodika, među državama s najvećim porastom uvoza. Srbija je, primjerice, uvezla 38 posto više plina, kažu Gazpromove brojke, Bugarska za manje od 20 posto, Turska za, primjerice, 50 posto, a Velika Britanija najviše, za gotovo 60 posto. U prosjeku, EU uvozi gotovo 70 posto potrebnog joj plina, a samo Danska i Nizozemska ga proizvode više nego što im je potrebno, pa su i njegove izvoznice. Čak 22 EU države uvozom zadovoljavaju između 80 i 90 posto svoje potrošnje. Hrvatska je prije pet godina uvozom pokrivala oko 40 posto svojih potreba za plinom, a sad već više od polovice.
Plutajući LNG terminal na Krku
Na pitanje zbog čega je toliko povećan uvoz ruskog plina, odnosno uvoz energije općenito, iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike odgovaraju kako promjene u količini uvezenog plina snažno ovise o meteorološkim uvjetima i gospodarskoj aktivnosti. Opskrbljivači i trgovci, kažu u ministarstvu, slobodno odlučuju hoće li plin kupovati na burzi ili neposrednim dogovorom. Odgovarajući pak na pitanje što činimo kako bi se »prikopčali« na nove plinovodne pravce, ističu kako Hrvatska sudjeluje u pripremama za IAP, koji bi se trebao priključiti na TANAP, čime bi se osigurao još jedan dobavni pravac plina za zemlje srednje i jugoistočne Europe. U taj projekt su osim Hrvatske uključene i Albanija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina, a plan je da ga se krajem ove godine uključi na novu listu projekata od zajedničkog interesa za EU te na taj način osigura i EU podrška za ovaj projekt.
U Opatiji će od 3. do 5. svibnja biti održan 32. Međunarodni znanstveno-stručni susret stručnjaka za plin u organizaciji Hrvatske stručne udruge za plin, na kojem će se okupiti oko 600 energetskih stručnjaka. Izazovi energetske strategije između niskougljične strategije i cijene energije za konkurentsko gospodarstvo kao izlaganje prof.dr.sc. Igora Dekanića jedno je od mnogobrojnih koje će se moći čuti u Opatiji, kao i predavanje o trendovima u gradnji brodova za prijevoz ukapljenog prirodnog plina grupe profesora sa Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. O budućnosti tržišta plina u Hrvatskoj govorit će Ante Čikotić, državni tajnik Ministarstva zaštite okoliša i energetike.
»Uz ovaj projekt, kad govorimo o plinu, Hrvatska aktivno radi na realizaciji plutajućeg LNG terminala na otoku Krku, za koji smo dobili i 102 milijuna eura bespovratnih EU sredstava. To su ključni projekti od interesa za Hrvatsku u ovom trenutku«, ističu u Ministarstvu, ne spominjući Sjeveri tok 2 i apele europarlamentaraca, pogotov hrvatskih, da se taj projekt zaustavi jer će pojačati ovisnost Europe od ruskom plinu, te ugroziti hrvatski LNG temrinal. Kako se neslužbeno može čuti, energetika ima svoje postulate, ali politika druge pa će Hrvatska, odana Njemačkoj, biti složna s njenim projektom Sjevernog toka 2.
Svaki je pravac dobar
»Svaki je plinski dobavni pravac, naglašavam, potreban, a Hrvatska mora poraditi na ubiranju plodova svog geografskog položaja, i postati plinskim čvorištem«, napominje prof. Dekanić. Podsjeća na indicije Znanstvenog vijeća za energetiku pri HAZU, koje kažu da proizvodnja domaćeg plina iz Jadrana radikalno pada, odnosno da su se ležišta »ispuhala«, što je očekivani, prirodni pad proizvodnje. Za njega se, upozorava profesor, trebalo pripremiti pronalaženjem drugih izvora, no unatrag deset godina nije pronađeno niti deset novih pliskih bušotina. Iz tog je razloga tzv. koeficijent zamjene rezervi, o kojima bi država itekako trebala razmišljati, zaključuje Dekanić, kod nas sad vrlo nizak.
Inino financijsko izvješće kaže da je njena, domaća prizvodnja plina lani pala za deset posto, pri čemu su na Sjevernom Jadranu proizveli čak 25 posto plina manje nego u godini prije, dok istovremeno potrošnja raste. To znači da je udio domaćeg plina u ukupnoj potrošnji prvi put nakon dugog niza godina pao ispod 50 posto, a ostatak smo prisiljeni uvoziti. Nastavi li se taj trend, odnosno neulaganja u nova plinska nalazišta, kroz pet do sedam godina ćemo vlastitim plinom zadovoljavati jedva 25 posto ukupnih potreba, jer ćemo sve manje proizvoditi, a sve više plina trošiti.
