Građani nezadovoljni, a stanovi hladni / arhiva NL
Ivan Vrdoljak komentira da su Finska i Švedska države kojima se razdjelnici ne isplate jer postižu velike uštede kroz obnovu distribucijske mreže, dok mi u njoj imamo velike gubitke
Za sljedeću sezonu grijanja Ministarstvo zaštite okoliša i energetike pripremit će nove zakonske i podzakonske propise o toplinarstvu kojima će biti riješena goruća pitanja – odgovoreno je našem listu iz kabineta ministra Slavena Dobrovića, čija ekipa priprema izmjenu Zakona o tržištu toplinske energije.
To je zakon kojim je 2013. godine uvedena obaveza ugradnje razdjelnika topline u oko 170 tisuća kućanstava u sustavu centralnog grijanja na toplane i male kotlovnice. Kako poručuju kod Dobrovića, novi će zakon riješiti probleme, a dotad neće biti kažnjavanja građana koji, kako postojeći zakon nalaže, ne ugrade razdjelnike najkasnije do kraja ove godine.
Zakon pisan za mandata ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka predviđa visoke kazne od 10.000 do čak 50.000 kuna, no dosad nitko u zgradama s više od 70 stanova, kojima je rok za ugradnju bio konac 2015. godine, nije kažnjen. To se, prema obećanjima ministra Dobrovića, neće događati ni drugima, dakle ni stanarima u manjim zgradama, kojima rok istječe posljednjeg dana ove godine.
»Cilj nam je postići cjelovita, a ne kao do sada, parcijalna rješenja u području toplinarstva. Razgovaramo sa svim dionicima i javnost ćemo na vrijeme upoznati s novim rješenjima«, zaključuju u Dobrovićevom ministarstvu.
Zanimljiv je govor Borisa Makšijana, koji je 2013.u Ministarstvu gospodarstva vodio radnu skupinu za izradu Zakona o tržištu toplinske energije, a koji pokazuje zašto je zakon pisan, odnosno koliko je Ministarstvu bilo važno pomoći hrvatskom gospodarstvu kroz posao ugradnje razdjelnika. Govor s Energetskog tjedna u svibnju ove godine nalazi se na Youtubeu i Facebook stranicama udruge Ne želimo razdjelnike. »U Hrvatskoj ima oko 150.000 stanova koji se griju na toplinarski sustav, svaki neka ima po pet radijatora, vrlo brzo ćemo doći do jednog respektabilnog broja uređaja, za što postoji, po meni, jedna dobra gospodarska osnova, da se u to uključe gospodarski subjekti, na nekoj ugradnji, na nečemu. Znači, mi smo postavili zakonsku osnovu da im osiguramo da imaju jednu sigurnost da se uključe u poslove ugradnje, održavanja sustava, bilo čega!«, naveo je tada Makšijan, dodajući kako se naišlo na problem – činjenicu da stanari samostalno upravljaju zajedničkim dijelovima zgrade. »Najbolja iskustva imamo s umirovljenicima, koji su nam rekli, dajte da ostanu razdjelnici, jer mi jako pazimo na sve. Nažalost, imamo i onih drugih koji govore da razdjelnike neće, a takvi mogu biti različiti i po obrazovanju, ali nažalost to govori o njima kakve su osobe«, zaključio je Makšijan. Kazao je i to kako se Ministarstvo gospodarstva nadalo da će velik broj tvrtki za ugradnju razdjelnika biti dovoljna garancija da će taj posao obavljati ispravno i profesionalno pa se »nije previše ulazilo u nekakva određivanja«.
Gubitak vremena
Za komentar smo pitali Vrdoljaka koji priznaje da »tržište« toplinskom energijom postoji samo u nazivu zakona, kao i to da je Hrvatska, pod pritiskom EU-a, morala krenuti s nekim mjerama koje će povećati uštedu toplinske energije. U toplinarstvu postoji prirodni monopol tvrtki na određenom distribucijskom području – HEP Toplinarstva u Zagrebu, Energa u Rijeci i ostalih, te je nemoguće da se bez poskupljenja usluge grijanja od barem 30 posto na postojeći sustav priključe i drugi, alternativni opskrbljivači.
To znači da bi oni od postojećih morali kupovati toplinu, plaćati im transport te energiju prodavati krajnjim potrošačima. »Tržište« u zakonu omogućilo je, međutim, proizvođačima topline da najveći dio cijene za grijanje određuju sami, što je dovelo do astronomskih poskupljenja računa, pa građani s razdjelnicima »štede« tako što se smrzavaju.
»Razdjelnici su bili najbolje i najjeftinije rješenje, što potvrđuje i studija Instituta »Hrvoje Požar«, koja je pokazala uštedu od preko 30 posto«, odgovara nam Vrdoljak. Na opasku kako je to studija učinaka ugradnje razdjelnika, a ne studija isplativosti, koju preporuča i EU, a koja je trebala biti napravljena prije uvođenja obaveze ugradnje, Vrdoljak odgovara kako bi takva studija bila »gubitak vremena i novaca«. Na pitanje zašto se žurilo sa zakonom 2013., a EU obaveza ugradnje razdjelnika – ako se prethodno pokažu isplativima – istječe krajem ove godine, Vrdoljak ponavlja kako se u nešto moralo krenuti. Činjenicu da su Finska i Švedska napravile studije isplativosti tek 2014. godine, i odbile ugraditi razdjelnike, a riječ je o državama s triput većom potrošnjom energije od Hrvatske, Vrdoljak komentira riječima da su to države kojima se razdjelnici ne isplate jer postižu velike uštede kroz obnovu distribucijske mreže, dok mi u njoj imamo velike gubitke. »Trebalo je početi s razdjelnicima, zatim ulagati u mrežu, a na kraju zaista i otvoriti tržište konkurenciji«, ističe bivši ministar. Loša mreža i gubici u proizvodnji su, odgovara, razlog zbog kojih neki proizvođači topline, poput riječkog Energa, imaju visoke cijene grijanja.
Brojne pritužbe
Zbog neisplativosti su Finska i Švedska odbile ugradnju razdjelnika, a njemački je Bundestag svojim građanima preporučio ugradnju jeftinih razdjelnika na isparavanje, po cijeni od samo nekoliko eura.
Rješenje za koje Vrdoljak tvrdi da je najjeftinije – elektronski razdjelnici, koštaju preko 65 eura po radijatoru, i obavezni su za sve. Osim toga, građanima je nametnuta i obaveza potpisivanja desetogodišnjeg ugovora s ugrađivačima razdjelnika o očitanju, dok garancija na njihove uređaje traje najviše do dvije godine.
Ukupno, trošak ugradnje i očitavanja sve bi građane s centralnim grijanjem koštao ukupno oko milijardu kuna, a kako je riječ o »tržištu« toplinskom energijom, građani se u državi nemaju kome požaliti. Brojne su njihove pritužbe stizale u Ministarstvo gospodarstva, HERA-u i Sabor, no iz odgovora je razvidno da za građane s centralnim grijanjem nitko nije nadležan. U ostatku EU-a toplinarstvo je prirodni monopol pod nadzorom državnih regulatornih tijela, kako je bilo i u Hrvatskoj do 2013. godine.