Gradski promet, autobusi i tramvaji, vozači i vozačice. Da ih ima i da su nam na usluzi, sjetimo se najčešće samo onda kada ih nema, kad nešto zapne, kad se vozni red poremeti. A da ih nije, trebalo bi ih izmisliti, te ljude kojima je posao da o nama na neki način brinu. Tramvajska linija broj 6 vozi od Črnomerca do Sopota i natrag. Najjednostavnije rečeno vozi ona s jednog kraja grada na drugi, malo po Ilici i Trgu bana Jelačića, a malo po Novom Zagrebu gdje je pruga taman tako napravljena da imaš osjećaj kako brodiš između velikih zgrada.

Ana Jonjić tu liniju voli, makar joj je, barem u ovih pola godine koliko je vozačica Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET), linija broj 7 ona najdraža. Ana Jonjić je mlada vozačica tramvaja koja se načuditi ne može tomu da smo u čudu jer žena vozi tramvaj. A opet nismo jedini. Jer, priznat će i sama da oni koji je pitaju čime se bavi ostanu u čudu kad im kaže da vozi tramvaj.

Na okretištu u Sopotu Ana je zaustavila vozilo taman da se u tih pet minuta koliko ima za pauzu upoznamo, da se popnemo u kabinu onog najmodernijeg ZET-ova prometala, pa da s Anom krenemo šesticom od Sopota do Črnomerca i natrag. Odmah je tu jasno kako je slika svijeta iz sjedala vozačice nekako šira, mekša, ljepša.

– Moćno ovo izgleda – prvo je što nam se otelo s usana dok gledamo em ona silna dugmeta na komandnoj ploči, em kako Ana autoritativno vozi grdosiju.

»Lijepo je voziti kad je Advent, tad ljudi uistinu šire ljubav. Lijepo je, ljepše nego kad recimo kiša pada pa su svi tankih živaca – Ana Jonjić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

U Zagreb zbog ljubavi

Smješka se Ana. U šali veli kako je dobro da nismo navratili jučer kad je vozila stariji, manji tramvaj, onaj s prikolicom u kojem se šoferi od vrućine blaže malim ventilatorom. Ma, ne žali se ona ništa dok joj je pogled stalno na pruzi. Mlado je ona čeljade, vidi se to na prvu, lijepa djevojka taman toliko da se ne da prešutjeti.

– Koliko vam je Ana godina – pitamo je.

– 25 – kaže.

– Pa otkud tramvaj!?

– A izašao natječaj i evo – smije se Ana.

Nije se, kaže, puno premišljala. I nije se, dodaje, vodila avanturističkim duhom.

– ZET je ozbiljna firma, ima tu dosta prednosti. Čast mi je voziti tramvaj u metropoli, ja koja sam došla iz Slavonije – veli Ana.

Slavonka je Ana, od Vinkovaca. U Zagreb ju je, priznaje, dovela ljubav.

– A ZET se dogodio sasvim slučajno i nadam se da ćemo ovako do mirovine – kaže Ana.

Onoj ljubavi zbog koje je došla u Zagreb Anino »ZET-ovanje« nije naškodila nimalo, dapače.

– Ja moram odmah priznat da je ljepše vidjeti ženu za upravljačem. Jedino mi nije ni samom jasno zašto mi je još uvijek iznenađenje vidjeti vozačicu u tramvaju – priznajemo.

– Skoro da više žena ima što voze tramvaj. Tu smo negdje – na to će Ana.

Što se dogodilo, vrag bi ga znao. Šali se Ana pa govori kako su možda u ZET-u shvatili da žene to mogu bolje.

– A što su žene shvatile? Bit će istinu da to mogu!? – velimo.

– Mogu, naravno da mogu – rezolutno će Ana.

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Ne sjeda se, dakako, u tramvaj za vozača preko noći. Trebalo je obuku proći pa voziti s instruktorima jedno dva, tri mjeseca.

– Sjećate li se svoje prve vožnje – pitamo.

– Ne – nasmijala se na ovo Ana.

– A pamtite li prvu plaću, ako ne pamtite vožnju – šalimo se.

– To pamtim (smijeh) – prihvaća Ana.

Svaki dan Ana vozi drugu rutu. Danas šestica, jučer četvorka, sutra nešto drugo. Kaže, tako joj i paše.

– Jučer nisam bila na Trgu, danas jesam – smješka se.

– Zašto svi tako volite proći preko Trga!? – čudimo se.

– Ima Ilica svoje čari – tajanstveno će Ana.

Eto ga na, a nama k’o običnim putnicima baš se taj potez od Glavnog kolodvora do Trga i koju stanicu dalje čini nekako najstresniji. Što li samo Ani najviše za vožnje smeta od silnih prometala i pješaka, svega što pred tramvaje iskače u velikom gradu, a onda i putnika!?

– Silni taksisti, odnosno svi vozači što se voze po tračnicama, staju »na sva četiri«. Da nije toga, sve bi bilo super, bila bi milina – ističe Ana.

Mirno i staloženo

Vozi Ana mirno i staloženo, vožnja je ugodna posve, ma lako ju je zamisliti i kako juri poput automobilskog asa da se to s tramvajem smije. Bit’ će da je nešto u genima.

– Što su vam kod kuće rekli kad ste rekli da će te biti vozačica tramvaja – zanima nas.

– Moji su ponosni na mene, pogotovo tata koji je profesionalni vozač, kamiondžija. Mislim da je on najviše ponosan. Jer, kći mu ide njegovim stopama – ne dvoji Ana.

Otac valjda jedino dozvolu za vožnju tramvaja nema. Ana je zato ima. I ima siguran posao i bome se putnici vesele kad je u kabini vide.

– Najviše mi se obraduju bakice, stariji putnici. Oni su baš ponosni, mašu, šalju puse – priznaje Ana.

Vražji je taj tramvaj. Milijun je tu podražaja taman da novinarske misli lete amo-tamo.

– Milijun je dugmadi pred vama – velimo.

– Ima ih. Dok pohvataš što tipke rade… Trebalo je, recimo, vremena dok sam skretnice skužila, ali živ se čovjek na sve navikne. U par vožnji sve sam shvatila. Imali smo dobrog instruktora koji nam je sve pokazao. A da je teško voziti tramvaj i nije – iskreno će Ana.

Dok pričamo, putnici što ulaze, što izlaze iz tramvaja. Zanimljivo im vidjeti i Anu i nas, ma mudro šute. A kako se s kojim tramvajem mimoiđemo tako Anu pozdravljaju kolege iz svojih kabina. Voli Ana rutu kojom ide šestica. Ako mora odabrat neku liniju da joj i nije najdraža onda nek to bude 13-ica, nekako joj ne paše.

– Sedmica mi je najbolja, voziti po Novom Zagrebu odvojen od ljudi – pojašnjava.

Shvaća novinar valjda po prvi put koliko je tramvaju u Novom Zagrebu lakše. Tu je, naime, pruga izgrađena taman tako da vozila na nju ne mogu, a i pješaka je manje koji se usude preko pruge gaziti. Ma, nije da Ana ljude ne voli, dapače.

– Svaki dan nosi nešto novo. Nema ništa bolje nego kad mi uđe putnik s gitarom ili tamburicom i pjeva. Imamo mi i besplatne koncerte tu. Odmah ti uljepšaju dan ti koji zasviraju i zapjevaju – smije se Ana.

Bit će da i zbog toga na pitanje vole li Zagrepčani svoje tramvaje Ana kaže da baš vole. Ljubavi će biti i više kad stignu naručeni novi tramvaji. Mladosti željne posla u ZET-u je očiti poprilično. Ana veli da se, evo, i godište 2002. školuje.

– A primate li ovakve star(c)e k’o što sam ja – pitamo.

– Primamo – k’o iz topa će Ana.

Ana Jonjić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Uf, lijepo bi to možda i bilo da je imati Anine čvrste živce, prednost, pa ako ćemo pravo i ljepotu. Kakva li je samo Ana kad doma dođe nakon četiri, pet odvezenih, kakve je volje!?

– Zavisi, nekad od linije, nekad od ljudi. Lijepo je voziti kad je Advent, tad ljudi uistinu šire ljubav. Lijepo je, ljepše nego kad recimo kiša pada pa su svi tankih živaca – priča Ana.

Jednadžba je jednostavna, što je vrijeme bolje, to je i atmosfera u tramvaju bolja tko god da je za volanom. Samo, nema tramvaj volan, nije to s čim barata Ana ni upravljač. Što je to!?

– Ovo je budnik – pojašnjava Ana.

Vizualom budnik najviše liči na kakav joystick, ručkicu neku. Ali, zašto budnik!?

– Sad će te vidjeti zašto – tajanstveno će Ana.

U najkraćem, ne daj bože, da se šoferu štogod dogodi, recimo da ga san prevari, budnik je taj koji će obaviti svoje i zakočiti tramvaj. Budnik je, reklo bi se, uvijek budan.

– Novi tramvaji ih imaju. Dobra je to stvar – ističe Ana.

Dan je lijep, kabina na visokom, taman da pogled puca na daleko i na široko. Zagreb kao da se i ljepšim čini kad se iz ove perspektive gleda.

– Lijep je Zagreb. Kad sam tek došla govorila sam kako ga nikada zavoljeti neću, a sad ne bih nikada nikud iz Zagreba išla. Baš sam se privikla – iskreno će Ana.

Tako je onomad, voljela i Krk, Malinsku u kojoj je živjela i radila dvije godine. Pamti Ana Krk samo po dobru. I kad je pitate što je najbolje bilo na Krku, veli – provod.

– Super je Krk. Haludovo, plaže… Lijep je Krk – jednostavno će Ana.

Zato se na Krk obavezno ide ljeti. Razgovor prekida putnica koja bi kartu kupila. Brzo i vješto to Ana rješava, makar je i laiku jasno da bi nekako logično bilo da se vozači s prodajom karata ne moraju baviti. Vozači, jesu li jedan drugom podrška!?

– Dobri su. Pomažu. Kad sam tek krenula, kad mi je sve bilo »kako ovo, kako ono«, svi su uskakali i pomagali. A nećemo ni mi dovijeka biti mladi vozači, i mi ćemo pomagati – kaže Ana.

Prometna kultura

U taj čas eto starije gospođe kako bi baš rado ispred tramvaja prugom prošla. A onda i momka sa slušalicama na ušima koji malo bi preko zebre, a malo ne bi, sve onako najsporijim korakom na svijetu. Ma, Ana se ne uzrujava nimalo. Uzrujava se zato pripadnik sedme sile sve svjesniji koliko nam prometne kulture kadikad fali. Na glavnom kolodvoru tramvaj se puni skoro pa dupkom. Anina lijeva ruka upravlja budnikom taman kako treba. Lijeva ruka tu radi više od desne, a bili vi dešnjak ili ljevak. Svako malo nanovo se na glas začudi Ana novinarskom interesu, pa još za nju koja tek šest mjeseci vozi. A nama baš to drago i zanimljivo. Onaj sat na trgu otkriva bome da se skoro pola sat vozimo, a još do Črnomerca ima. Bome, navoza se čovjek tu. Sedam sati smjena traje, četiri kruga odvoze najčešće. Tu se ukoči čovjeku sve, htio – ne htio. A opet, vab je tramvaj, jer da nije ne bi evo u školu za šofere i dvojica Šibenčana krenula makar do Šibenika tramvaj nikad stigao nije, a vjerojatno i neće.

– Pažljivo vi to, nježno sve, a nije da puzimo – ne može čovjek a da ne prizna Ani.

– Moram, što ću – smješka se ona.

Gradska vreva tjera i na pitanje kakvi su turisti prema vozačima i vozačicama ZET-a.

– Dobri. Samo nas slikaju. Najviše mi oni mašu – kaže.

To lijepo sugerira da je vozačica, pa još i mlada i lijepa i vazda dobre volje, očito čudo i van granica Lijepe Naše.

– Nego, jesu li se roditelji u vašem tramvaju vozili – pitamo.

– A nisu još. Budu – veli na to Ana.

To, slažemo se, moramo riješiti, koliko god glupo bilo da samo zbog tog iz Slavonije dolaze. A nas evo na Črnomercu, i to koji minut, dva prije nego je planirano. Trebalo se bome dobro navozati prije nego li je Ana priznala da je onomad i sama bila u zabludi kad bi gledala vozače i vozačice tramvaja i mislila kako je to lagan posao.

– A zapravo je stresan posao. Moraš svih sedam sati biti posve koncentriran. A gdje su zastoji, stajanje – priznaje Ana.

No, zna ona rješenje za sve.

– Lijepo si sve složiš u glavi i super je. Dobro je – zaključuje Ana.

Ana Jonjić / Foto Privatna arhiva

Živciranje nije opcija

Na okretištu Črnomerec stigne se tek protegnut noge da krv njima procirkulira i skočiti na kiosk ako je žeđi.

– Je li vama drago vidjeti ženu kako upravlja tramvajem – pitamo zaposlenicu kioska.

– Naravno. A kad je meni lijepo, onda pogotovo mora biti lijepo vama – čita nas k’o knjigu djelatnica trafike.

Treba natrag, s Črnomerca opet put Sopota. Istim putem.

– Možemo mi i nekim drugim, ako želite – šali se s nama Ana.

Ručica je opet u njenoj ručici, pa klizi naprijed natrag tjerajući tramvaj da lagano brodi zagrebačkim ulicama. Misli novinar kako je pet minuta odmora malo, da bi deset bilo nekako potaman. Ma, pet je. I ne buni se Ana. U nje bilo kakvo živciranje nije opcija.

– Vi ćete mene natjerat’ da zavolim tramvaje, zbog ove lijepe i ugodne vožnje – velimo.

– Jeste zadovoljni!? – provjerava još jednom Ana.

– Jako. Ne ide mi se kući iz ove kabine – nema druge nego nam priznat’.

I lako što je ugodno, već je i dobar nauk taman takav da se shvati štošta, recimo da u vozača tramvaja nema zle namjere kad već zatvorena vrata ne otvore zakašnjelom putniku. Nije to zbog zluradosti već zbog faza koje su bitne da se na vrijeme stigne i zbog onih skretnica i semafora i koječega drugog.

Ana Jonjić vozačica je tramvaja. I to, ako se autora ovog teksta pita, sjajna. Mladost je odlučila uzeti budnik u svoje ruke. Vozačice su odavno tu. To je dobro i jedino ispravno. I možda je vrijeme da se tome prestanemo čuditi. Evo šestice u Sopotu. Više od sat i pol vožnje zagrebačkim tramvajem prošlo je u trenu. Ako to nije čudo, k vragu, što je!?