O zaista nesvakidašnjem događaju, padu starinske bespilotne letjelice iz vremena SSSR-a na zagrebačkom Jarunu, razgovarali smo jučer s vojnim analitičarom Igorom Tabakom s internetskog portala Obris.org.

– S obzirom na stanje protuzračne i proturaketne obrane Hrvatske i zemalja kroz čiji je zračni prostor također prošla ova letjelica, ovaj je incident zapravo potpuno normalan.

Egzotični komad

Ni Rumunjska ni Mađarska ne stoje u tom obrambenom segmentu ništa bolje nego mi?

– Isto kao i Hrvatska, raspolažu s nešto senzora. Vjerojatno su sve te tri zemlje, prije ili kasnije, uspjele ustanoviti prelet tog drona, koji je onda registriran u nadležnom centru u španjolskom Torrejonu. Morali su i primijetiti da nije u pitanju avion. To nema previše veze niti s modernim bespilotnim letjelicama. Riječ je o egzotičnom komadu vojne tehnike iz razdoblja Hladnog rata, dakle tridesetak godina prije nego što su bespilotne letjelice postale popularne. Taj je podrijetlom sovjetski dron više raketa sa specijalnim dodatnim sustavima. Kada se kreće svojom putanjom, ova je letjelica sličnija raketi i stoga više stvar za proturaketnu nego protuzračnu obranu. Tu-141 leti relativno nisko, vrlo brzo i po svemu je jedna nestandardna vojna tehnika, ne očekujete takvo nešto i ne uklapa se u standardna ponašanja letjelica u mirnodopsko vrijeme.

Onda je to nekako olakotna okolnost za oružane snage država kroz koje je prošla, kao i za hrvatske, na čijem se teritoriju srušila.

– Ovaj incident ipak, prije svega, govori o ustroju i efikasnosti europske proturaketne obrane. U ovom dijelu Europe postoji samo jedan centar proturaketne zaštite, u Rumunjskoj. Rusi su taj proturaketni štit prikazivali kao nekakvu prijetnju, kao nešto veliko i ozbiljno, a sada se dobro vidi koliko je on ozbiljan i djelatan – a posebno, koliko je prijetnja bilo kome.

Kada je već dron došao do Hrvatske, a da nam nitko iz drugih država nije ranije barem javio da stiže, jesu li nadležni kod nas mogli i trebali nešto učiniti, a nisu?

– Hrvatska protuzračna obrana zasniva se na avionima MiG, koji su također hladnoratovski model i prilično je sigurno da posljednjih godina nisu sposobni djelovati noću. Zato ne znam je li se u 23 sata, kada je letjelica ušla u hrvatski zračni prostor, s tehnikom i organizacijom koje imamo, nešto doista moglo napraviti.

Domet 1.000 kilometara

Ne bi se ni u koga moglo uprijeti prstom da je kriv zbog činjenice da je strana bespilotna letjelica pala u Zagrebu?

– Naravno da se to može, može se uprijeti prstom u sve one koji su tijekom 30 godina bili odgovorni za financiranje hrvatske protuzračne obrane i u sve koji razmišljaju i planiraju ove stvari i blizu su mjestima na kojima se odlučuje. Nakon što je ova letjelica ušla u Hrvatsku, bojim se da, ponavljam, nije bilo moguće ništa učiniti. Jednostavno ne posjedujemo sredstva kojima bi rušili turbomlazne projektile koji dolaze brzo, makar i u niskoj putanji.

Po svemu sudeći, ta je letjelica pala u Zagrebu jer nije više imala goriva. Inače bi valjda prešla i u Italiju.

– Da, domet joj je 1.000 kilometara i dalje od Zagreba nije mogla letjeti. Ali, rekao sam, Europa je deficitarna u proturaketnoj obrani, koja se tek posljednjih godina stidljivo razvija.

Čiji god da je ovaj dron bio, Ukrajinci zasad tvrde da njihov nije, trebamo li očekivati da još koji navrati u ove naše krajeve?

– U Ukrajini se vodi jedan veliki rat, prema kojem je hrvatski Domovinski rat bio obično čarkanje. Tamo su u pokretu divizije i divizije s morem ratne tehnike i niz je aktivnih velikih odsjeka bojišta. Dolet tog čuda na ovu našu stranu vjerojatno je posljedica ili tehničkog zatajenja ili problema u programiranju.Teško je tu sa sigurnošću nešto reći budući da je to toliko egzotična letjelica, ali mislim kako je malo vjerojatno da bi je netko namjerno slao baš u Zagreb.

Ovo nam mora biti poticaj za obnavljanje protuzračne obrane

Ako ništa drugo, ovo bi mogao biti poticaj Hrvatskoj da počne jačati protuzračnu odnosno proturaketnu obranu, koja je u stanju koje nije nepoznanica. Naravno, osuvremenjivanje tih sustava nije samo stvar političke volje, nego i financijskih mogućnosti.

– Mislim da je volja primarna. Ali ako ovo neće biti poticaj za obnavljanje protuzračne obrane, onda ne znam što bi to moglo biti.