Hajmo mi u ambar, da ne čuje Ružica sve što govorim – reče nam u jednom trenu Vlado Krauthaker, uz smijeh dakako.
Nema on ništa skriti pred suprugom, ali ima nas itekako zašto voditi tamo gdje je ambar. Jer, drvena kuća ugnijezdila se među vinogradima lokaliteta Vidim, taman tako da se iz nje sve – vidi!

Laboratorij ispred kuće

– Vidim, zato jer na koju god stranu svijeta pogledate, vidite vinograde – pojašnjava Krauthaker.
Vinogradi u kojima marna djelatnica obrezuje lozu graševine, a ne dira crljenak dok Vlado ne dozvoli. Vinogradi i podno njih Kutjevo bukvalno na dlanu. A u ambaru same uspomene, pa tako i fotografije na kojima je Krauthakerov otac u podrumu zadružne vinarije u Štrigovi.

– Tu ja i Ružica dođemo popiti kavu – veli Krauthaker.
Lako ih je zamisliti tu gdje vazda vjetar lagan puše, a loza pred očima raste i pupa, tu gdje je Vidim.
Od jutra, čim otvori oči, Vladi Krauthakeru je pred očima loza i vinograd. Doslovno je tako. Evo i pred kućom njegovom je loza i to ne bilo kakva i reda radi, već onih 38 sorti koliko ih Krauthaker u svojim vinogradima ima, pa ih uzgaja, promatra, prati, ocjenjuje. Njemu je pred kućom, zapravo, laboratorij.
– Tu pratimo vrijeme pupanja i cvatnje, tu počinje prva analiza grožđa za slador, kiselinu – govori Krauthaker.
– Znači, pojednostavljeno rečeno, jutrom čim se ustanete, izađete na terasu i pogledate kakvo je stanje, da znate što vam je taj dan činiti – velimo mu.
Smije se Krauthaker, veli da prvo baci oko, a onda nastavi pratiti dalje stanje po vinogradu. A i od tog »malog« vinograda i njegova grožđa vino se pravi.
– Ovo grožđe beremo kao jedno vino. Napravimo bačvu bijelog, bačvu crnog, svih miješanih sorata – kazuje Krauthaker.
Pitamo Krauthakera zašto ima toliko sorata. Priznaje da je nešto i zbog radoznalosti, a dosta njih je nakon praćenja i analiza i gospodarsko priznato na vinogorju. S druge strane nešto je sorti i po preporuci struke posađeno, opet da bi ih se pratilo, vidjelo kako se ponašaju i ima li za njih mjesta u ovom vinorodnom kraju. Sve je to u redu, no ovo što Krauthaker radi u svom vinogradu, vani rade instituti.
– Mene koriste kao terenskog pomoćnika – smije se Krauthaker.

Kutjevački vinogradi / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– U redu je to, ali »ubit« će vas kći Martina kojoj ste podrum u velikoj mjeri prepustili – provociramo.
– Uz ozbiljan posao, to kćeri i jest malo teret. Ali, dok sam ja tu, pratit ćemo, pa dobre sorte ostaviti i od njih raditi vino za razne assemblage. U kući uvijek imamo mogućnost kušanja puno sorata, to je zanimljivo ljubiteljima vina koji nam dolaze, a tu i tamo se i koja boca proda. Dok sam tu, ja ću to tvrdoglavo vinificirati i pratiti i dalje. A poslije, kako drugi odluče – kaže Krauthaker.
Nije tajna da je Krauthakeru odavno zanimljiv taj fenomen 45,3 paralele. Na cijeloj zemaljskoj kugli na toj su liniji vinogradi. Pa se radi na kontaktima da se vinogradari na toj paraleli približe jedni drugima. Spominje Krauthaker talijansku regiju Piemonte i vino nebbiolo koje odnedavno i sam ima.
– Oni su napravili velike brendove i tamo jedan hektar najskupljih vinograda košta 3,5 milijuna eura – kazuje Krauthaker.
– Tri i pol milijuna!? Koliko smo samo mi od toga daleko!? – pitamo.
– Hrvatska i naši vinogradi dosta su daleko. Treba tu puno, puno marketinga, puno rada, ispitivanja, suradnje među vinarima, zajedništva. Osnovna je stvar da možeš s kolegama ruku pod ruku stvarati brendove, određenu filozofiju vinogorja, pa regije, države. Mi se strašno puno tražimo, i na žalost gubimo puno vremena na nepotrebnim stvarima i razgovorima s matičnim ministarstvom i ministarstvima. Ali, treba biti uporan. Takvi smo kakvi smo – ne dvoji Krauthaker.

Istarska filozofija

Tako nam se, reklo bi se, vinska scena svakim danom više razvija, a s druge strane sve je na leđima pojedinca i zajedničke neke strategije i nema.
– Svatko griješi ako misli da će se dokazati pojedinačno. Možeš se tako ovdje u Hrvatskoj i dokazati, ali vani nikako. Najbolje je to neko zajedništvo koje ima Istra, jedna je županija pa im je lakše i filozofija kvalitetnija. Naše slavonske županije nisu na pravi način nigdje prisutne kroz vinarstvo i to je greška, da ne govorimo o vinskom turizmu, vinskim cestama, u krajnjem slučaju o kontinentalnom turizmu.

Bliži se proljeće

Tako smo pasivni da je to strašno. Danas obalni turizam pada, kontinentalni raste, a mi stojimo i čekamo da nam to netko drugi sve napravi – kritičan je Krauthaker.
Tema je ozbiljna, ali sunčan zimski dan tjera u druge u druge pravce. Ledeno je, bit’ će i ispod nule, ali je jednostavno lijepo stati na terasi i gledati vinograd zorom. Bacio je Krauthaker i taj dan pogled put obzora, vidio recimo kako je da se u šest sati i tri minute pojavila na istoku svjetlost.

Od vina se ne može živjeti prekomotno, jer treba puno raditi, ali se može živjeti i stvarati obitelj / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– To znači da se približavamo proljeću i lijepim, i težim brigama što dolaze. Jer, zimski posao možeš odgoditi za dan, dva, čak i tjedan, ali kad proljeće dođe ne možeš odgoditi ništa – pojašnjava Krauthaker.
Što se vremenskih prilika tiče ima Kutjevo svoju hidrometeorološku stanicu i u njoj zaposlenika koji daje prognozu u 7, 14 i 21 sat.
– Jedina je meteorološka postaja Državnog hidrometeorološkog zavoda koja je u vinogradu i mjeri 25 različitih mjerenja. Nama vinarima vinogradarima dosta koristi, tko se zna koristiti – ističe Krauthaker.
– Svejedno, kad već vremenske prilike spominjemo, dosta ovisite o onome gore – velimo.
– Idemo mi redovito i u crkvu – smije se na to Krauthaker.
Ipak sve, kako kaže, najviše ovisi o čovjeku.

»Vinski kum« Stanko Marinković u posjet Vladi stigao je s Bola / Snimio D. KOVAČEVIĆ

– Čovjek je taj koji sebi stvara dnevni i tjedni raspored, jasnu strategiju i filozofiju posla kojeg radi. To je osnova svega. Normalno je pritom da smo međusobno različiti. Sve je to pitanje zrelosti, u svakoj branši. Što si više zreo, što više znaš, više možeš surađivati i spremniji si ići u zajedništvo. Što manje znaš manje si za sve to spreman – ističe Krauthaker.
Zrelost i iskustvo, znanje stečeno kroz godine rada, sve to uistinu daje Krauthakeru pravo da o vinarstvu suvereno progovara.
– Već samo 46 godina u ovom poslu i imam neku svoju stabilnost razmišljanja. Ljuti me samo što ponekad deset puta pričaš jedno te isto, a moraš to ponoviti i jedanaesti put – veli Krauthaker.

Kad se priča o Vladi Krauthakeru vazda se kazuje i da je pionir, i vizionar, strateg. Čim se to vodio, što ga je formiralo!?

– Mene je još u mladosti, kroz osnovnu i srednju školu, formiralo to što mi je otac bio aktivan u vinarstvu. Rodom sam iz Međimurja. Tamo smo imali dva i pol hektara vinograda i proizvodili svoje vlastito vino, a otac je ujedno bio seoski podrumar i tehnolog u jednom većem podrumu u Štrigovi. A onda je otac rano umro, kad sam imao 18 godina. Morao sam sam raditi vinograde, studirati i to me je nekako vuklo. Morao sam i uzeti stipendiju, prepustio sam bratu imanje i došao u Kutjevo, trbuhom za kruhom – priča Krauthaker.
U Kutjevo je Krauthaker došao 1976. godine, radio je 19 godina u kombinatu Kutjevo, počeo kao poslovođa podruma pa dotjerao do glavnog enologa, a onda je 1991. odlučio poći u privatnike jer je, kako kaže, situacija u velikim kombinatima bila nestabilna i nesređena.

Krauthaker s prijateljem Vladom Bauerom zvanim kardinal / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– Krenuo sam s jednim hektarom, a četiri hektara sam uzeo u kooperaciji. Vino je bilo dobro i tražili su ga sve više i više, pa se sve to tako pomalo razvijalo. Danas imam 44 hektara vlastita i oko 70 hektara u kooperaciji – kazuje Krauthaker.
Doda li se ovome i činjenica da se na godinu bere, ovisno od berbe, negdje oko 450 do 650 tisuća litara vina, jasno je da se tu radi o lijepim brojkama.
– Lijepe su to brojke za prodati i naplatiti – sa smiješkom će Krauthaker.
– Pa je li se uspije!? – pitamo.
– Svi imamo s tim problema. Od te količine izvozimo oko 22 posto, a sada kad je korona to je za 50 posto manje – veli Krauthaker.
– Znači korona je ipak učinila i tu svoje – velimo.
– Korona nas je ipak spustila na zemlju. Sad razmišljamo o svim našim greškama koje smo napravili – na to će Krauthaker.
– I jeste li detektirali u čemu ste to pogriješili – velimo.
– Bolje ne pričati, ha ha. Baš smo imali sastanak s obitelji, razmišljamo koliko nam vinograda ubuduće treba da bi što kvalitetnije živjeli. Ovako, kad imaš previše onda radiš samo za druge, ne za sebe. Nismo još taj sastanak završili – veli Krauthaker.
Čini se, spasili smo ga mi da ne mora isti dan sastanak završiti. A opet, dobrodošao je sastanak s ovakvom temom u zemlji gdje poduzetnici i prečesto odu preširoko, taman da u konačnici to ne mogu pratiti.
– To je sada na kćeri koja nastavlja posao i zetu koji je s njom u poslu. Ja sam u mirovini. I najjeftiniji sam radnik, jer me ništa ne plate, a radim kao i oni, ha ha. Biti poduzetnik je teško. I kćeri i zetu uvijek govorim; najteže je kad ti firma uđe u krevet, kad sastančiš i dok spavaš!

Krivo je vino

– A opet, pretpostavljam da je lijepo kad ima netko nastaviti vašim stopama kako to već čini Martina – konstatiramo.
– Ne bi bilo smisla da sada kad sam ostario idem sve prodavati, ili tako ne znam što. To nije smisao života. Mislim da Hrvatska i ima najviše šanse s malim poduzetnicima, pogotovo u poljoprivredi, s onima koji stvaraju svoje obitelji, zadržavaju ih na imanju i povećavaju broj radnika u ovom poslu – uvjeren je Krauthaker.

Prednost je što ima kćer, pa sam sklonija podržati ga u njegovim idejama, kaže Martina / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Zbog svega toga reći će i to kako mu je prihvaćanje stipendije te davne 1976. i dolazak u Kutjevo, najbolji potez što ga je u životu povukao.
– Tu ako radiš možeš živjeti. Nije istina da se ovdje ne može živjeti. Od vina se ne može živjeti prekomotno, jer treba puno raditi, ali se može živjeti i možeš stvarati obitelj – ističe Krauthaker.
Pritom spominje i činjenicu da vani, u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, ovakva gazdinstva imaju problem s prenošenjem vlasništva na mlađe, jer su se mladi školovali i ne žele se baviti zemljom. Ili, kako veli, tko ne stvara bazu unutar obitelji skonča na jednoj generaciji. S druge pak strane dobar je primjer, kaže, Italija, obitelji s vinogradima nalik njegovom, ali s tradicijom dugom 12 generacija, taman da im izvoz bude 80 posto.
A onda je valjalo doručkovati i to ne bilo kako i s bilo kim, već u društvu vinskog kuma! Stanko Marinković je evo s Bola došao jer je svakom kumu dužnost da čim češće navraća i obilazi loze i vino, a kamo li neće navratiti često onaj koji taman posjetom slavi okruglih 20 godina kumstva.
– Dvadeset godina! Ja sam četvrti kum po redu, ali prvi od ugostitelja; Enjingi, Plenković, Rosenberg, ja pa Kukurin – nabraja Marinković.
Stanko Marinković se umirovio ima dvije godine. Dotad je u Bolu na Braču, punih 35 godina, vodio znanu “Ribarsku kuću”. Pitamo, gdje su se njih dvojica našli, što ih je spojilo.
– Kriv je Vlado Krauthaker – na to će Marinković.
– Krivo je vino – na to će Krauthaker.

Kraljica graševina

Kum, dakako, krsti mlado vino. Marinković je to učinio 2001. godine. A kakve je kvalitete bilo vino iz te 2001.?
– Bila je to vrlo dobra godina, 2000. je bila izvanredna, 2001. vrlo dobra. U ono vrijeme nismo imali dovoljno vina, sve je bilo prodano – sjeća se Krauthaker.
A što da je godina bila loša!? Zapravo, ništa, jer druge su neke kumske dužnosti važne.
– Kumu je dužnost da tu svoju “djecu” dolazi obilaziti što češće, da s njima razgovara, da je u podrumu prilikom cijelog procesa, pogotovo na Svetog Vinka kada je prva degustacija po podrumima. I onda na koncu zajedno pričamo kako smo to vino dobro prodali – smješka se Krauthaker.
S obzirom na 20 godina dugo kumstvo, vrijedilo je Marinkovića pitati da nam pokuša u dvije rečenice kazati tko je i što je Vlado Krauthaker i njegova vina.
– Da ga nema trebalo bi ga izmisliti! Uvijek kažem da je on najprije čovik, pa je onda vinar. To je to – k’o iz topa će Marinković.
Podržava Marinković i Krauthakerovo eksperimentiranje sa sortama, vinima, sljubljivanjima. Kaže, to je i dobro i lijepo, a i sam to radi s jelima. Samo, kako je to primijetio Krauthaker, Marinković jelo koje mu se danas nije svidjelo može već sutra učiniti boljim, a vinar mora čekati godinu dana da vidi što je dobio. I jest fascinantno to strpljenje u vinara da čekaju, ako treba i godinama, dok ne vide je li vino doseglo ono najbolje.
– Dobro je to nama jer moramo vrlo često držati čašu u ruci. Nama je alat čaša. Nije dosadno. Degustiramo, vina se razvijaju, vina se prate i stalno možeš nešto i popraviti i usmjeriti drugačije. Meni je ovo u Kutjevu 47 berba. Znam svaku kakva je bila i to je iskustvo koje pokušavam prenositi na one koji će biti iza mene, na kćer i zeta – kazuje Krauthaker.
– Slušaju li vas? Ipak je to sraz mladosti i iskustva – pitamo.
– Slušaju i usklađujemo se stalno, razmišljamo. Nije dobro nikad ako se malo i ne svadimo. A što si stariji kaže se da si pametniji, pa je pametnije popustiti – veli Krauthaker.
Marinkovića i Krauthakere spojili su vino i more, onomad u Bolu, kada je Marinković organizirao susret bolskih i kutjevačkih vinara. Ni to ne čudi, jer more je nekad, i to Panonsko, topilo i kutjevački kraj. Klima se zadnjih godina mijenja brže nego ikad. Djeluje to i na vinograde. Reći će tako Krauthaker da crna vina dolaze sve više do izražaja i bivaju nikad bolja, dok je u graševine sve veći postotak alkohola. Graševina je tu uvijek bila i bit će kraljica!

Krauthakeru je odavno zanimljiv taj fenomen 45,3 paralele. I nama isto / Snimio D. KOVAČEVIĆ

Zato su se vinari i okupili u udruzi Graševina Croatica.
– Prvo na čemu kao udruženje radimo je to da što jače bubnjamo, da se što dalje čuje. Drugo, zadatak je da međusobno stručno surađujemo. To smo i uspjeli kroz novi Zakon o vinu, da se što bolje kontrolira grožđe u vinogradu, a od tog grožđa da se kontrolira vino. I treća zadaća je da imamo zajedničke nastupe svuda gdje idemo. Državu pritom smatramo dobrim partnerom, pogotovo u pandemiji. Od države pokušavamo dobiti što više novca i za promocije sada kada je sve zatvoreno, baš kao što tražimo da država nekom financijskom injekcijom pomogne branši da ne strada. Jer, nisam siguran koliko vinara će ostati zdravo poslije ovoga. Samo što mi ne idemo s tim u javnost i ne lupamo po vratima koja nam trebaju – ističe Krauthaker.
Zanimljivo je kako je pandemija promijenila i navike kupaca. Kaže tako Krauthaker da se u pandemiji crvena vina manje prodaju.
– U brendovima kako koje, a manje se kupuju. Dosta se troše bijela vina i skuplja vina. Zanimljivo je da nam je u pandemiji najmanje pala prodaja A linije, a najviše ona C linije. Ljudi se vjerojatno odlučuju za još niže rangove i hoće jeftino piti, dok s druge strane oni koji su prije trošili po restoranima sada kupuju skuplja vina za doma. Pogotovo je u vinotekama porasla prodaja skupih uvoznih vina – kaže Krauthaker.
Sva su to neki novi izazovi za vinare. Ono što uz to zaokuplja Krauthakera jest onaj spomenuti assemblage!
– Francuzi imaju taj super izraz za sljubljivanje vina. Nije to kupaža gdje se miješaju vina iz dvije različite regije, assemblage je kada slažeš vino unutar vinogorja od različitih sorti pa čak i s različitih položaja. I to je ono što je nama zadatak, da smanjimo broj etiketa i da imamo više sorti u određenom vinu – pojašnjava Krauthaker.
Puno sorti otvara pritom mogućnost veće kreativnosti. Nešto se tu već takvo i radilo, uratku je naziv K7 i u njemu je sedam crvenih sorti koje se sve beru isti dan i maceriraju u istoj posudi.
– Sad se samo trebamo dobro usmjeriti, jer poslije pandemije dolaze nova vremena koja će tražiti određene promjene na tržištu, i cjenovne, ali i u kvalitativnom smislu. Sortnosti ima dovoljno, samo treba tražiti nove mogućnosti izvan naziva sorti – naglašava Krauthaker.

Istina, 2020. bi mogla biti jako dobra godina. Treba samo strpljivo pričekati / Snimio D. KOVAČEVIĆ

Puno sorata daje Vladi Krauthakeru i prostora istraživati koja sorta mu daje najbolje Kuvlakhe! Kuvlakhe je ime prvog slavonskog narančastog vina kojeg je Krauthaker odlučio raditi nakon što je takvo probao u Gruziji. Za sada je marketing onaj od usta do usta, sve je još pomalo sramežljivo, makar je Krauthakeru ovo najdraže vino.
– Mi se u tome vidimo zato što je to najprirodniji pristup proizvodnji vina, isti kao što je to bio prije 100 i više godina. Tu se u proizvodnji ne koristi sumpor, a to ne da je rijetko nego to skoro pa nitko ne radi. Velika je zato briga, ne samo u berbi već i podrumu, kako sačuvati zdravstveno stanje takvog vina. Vino je, naime, podložno i kvascima i bakterijama, pa sumpor služi da spriječi određene negativne promjene u vinu. A ovako, kad sumpora nema, moraš biti drastično rigorozan u svemu. Moraš skoro pa u skafanderu raditi u berbi i u podrumu. Meni je bio izazov probati i ja onako kako to rade u Gruziji. Uspijemo vino napraviti, ali ima godina i kad sve ode u krivo i završi u kanalu. Do sada smo isprobali pet sorti, možemo još 15. Graševina je zahvalna, zelenac će možda biti najbolji za tu liniju, probali smo verduzzo, pa manzoni bijeli, radim i s crvenim sortama. Idemo dalje – priča Krauthaker.
Nije to, dodaje, vino za svakoga. Mora se tu biti dobar, pače velik poznavatelj vina.
– Važno je pritom i sljubljivanje s hranom. Takva vina traže kompleksniju hranu. I samo vino se može piti i meni je najdraže pogotovo kad su fešte. Tad mogu popiti i par boca da mi drugi dan nije ništa – veli Krauthaker.
Lako za glavu, kad su Gruzijci otkrili da ovo vino blagotvorno djeluje i na neke zdravstvene aspekte. U Gruziji su tako na biotehnološkom fakultetu proveli znanstveno istraživanje dugo sedam godina i detektirali da su muškarci iznad 65 godina znatno potentniji u krajevima gdje se pije vino bez sumpora nastalo oksidativnom metodom s dugim odležavanjem. I to je jedan od razloga zašto ovo vino treba piti, premda bi istina bila da organoleptički mnogima ne paše toliko kao vino nastalo klasičnim zapadnim načinom.
– Kad se spoji s pravom hranom, bolje paše. Sljubljivanje hrane i vina je nama vinarima najvažnije. Kada netko zna spojiti vino i jelo, tu je vino pobjednik. Kad ne zna, tu je vino gubitnik – sažima ono bitno Krauthaker.

Vinski kardinal

Zapravo to je samo dio bitnog. Ono najbitnije Krauthakerovo je taman ušetalo u prostoriju. Gospođa Ružica, Vladina supruga.
– To je moj suvlasnik – smije se Krauthaker.
– Nije suvlasnik nego sudužnik, ona koja je tu uvijek kad se moraš potpisati na neki dokument od kredita – smije se i Ružica Krauthaker.
Pitamo je kako je njoj živjeti u ovom vinarskom svijetu. Kaže, i nije baš da joj je to tako teško. Veli i kad su bili manji ona je sudjelovala uvijek, recimo u prešanju.

Pogled s terase / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– A kako smo se širili, tako sam se u neke druge poslove povlačila. Sada sam pred mirovinu i najviše se bavim s unučadi. Psihološki se pripremam za penziju, ali puno se nama s tim ne mijenja – kazuje Ružica.
– Ja se rukama i nogama borim da me ne otjeraju – preko stola će na to Vlado.
Unučad je, inače, svoje vino dobila, Magdalena mu je ime. Gospođa Ružica nije, makar, kako kaže, ima muškat ruža.
– Ali nje nema na tržištu. Ja sam njemu čovjek od povjerenja. Uvijek netko treba čuvati kuću da se ne sruši, a žena drži kutove kad muža nema – veli Ružica.
Vlado će kazati i kako on nikakvih obaveza nema kad je plaćanje u pitanju, jer sve plaća i financije kontrolira njegova supruga. Ona će pak ukazati na suprugovu mudru politiku da prijavljuje troškove od tisuću, dvije kuna, a one kapitalne za koje zna da će glavna financijerka negodovati zataji dok ne uradi po svom.
– Ja sam oporba koja se ne bori za vlast. To je najbolja oporba – smije se Ružica Krauthaker.
Zato je posve ozbiljna kad je pitate koje joj je Krauthakerovo vino najdraže. To je, veli, kao da pitate koje je dijete najbolje.
– Znam ja koje joj je najbolje. Ono koje je plaćeno – nabacuje Vlado.
– Ha ha, nije baš tako – smije se Ružica.
Došlo je doba i da se tanjuri za ručak slažu. Novinarska ekipa imala je više sreće s tajmingom nego što pameti ima, taman da nalete na dan kad je kod Krauthakera i vinski kum Marinković i vinski kardinal Vlado Bauer koji se uhvatio kuhanja. Tu negdje između posjeta ambaru i prve žlice kardinalove juhe dotakli smo se i činjenice da bi vino iz 2020. moglo i trebalo biti izvanredno. Treba ga samo strpljivo pričekati.
– Jako je dobra godina, to je istina. Crvena vina će se piti 2024., 2025., a ostala vina koja prodajemo godinu za godinu, recimo pinot sivi ili rose, krajem travnja i svibnja. I graševina će morati mlada ići. Na žalost, moram reći da je previše na tržištu potražnja za mladim vinima. Nitko ne razmišlja kada je to vino u punom formatu, kada je najbolje za nepce. To je za mene kao enologa, koji dugo radi u ovom poslu, malo tužna priča. Tržište ne shvaća da mora čekati i da sam ja taj koji odlučuje kad vino treba biti ponuđeno, a ne trgovac, ugostitelj i ne znam tko. Neki vinari popuštaju pritisku, bez obzira što imaju zalihe vina, popuštaju pomodarstvu i na kraju ispadne da i mi moramo imati nešto mladih vina na tržištu koja možda i ne bi pustili – ističe Krauthaker, friški umirovljenik kakvog bi u svojim redovima svaki vinogradar poželio.
U taj tren eto i kardinala Bauera, taman da se priča pomalo preseli sve do Rijeke i okolice joj. Jer, pamte se i godinama održavaju vesela druženja s riječkom ekipom zaljubljenika kako u Krauthakerovo vino, tako i u pjesmu. A kad je pjesma u pitanju, tu je vinski kardinal, kažu, nenadmašan. No, to je ipak neka druga priča, makar će i nju trebati čim prije napisati.