Više dajemo za Crkvu nego za socijalu: Što zapravo piše u Vatikanskim ugovorima?

Snimio Sergej DRECHSLER

Dosadašnja iskustva sa svim hrvatskim vladama – kako s HDZ-ovim tako i sa SDP-ovim – pokazuju da nitko od njih nije bio za promjenu Vatikanskih ugovora. Niti predsjednici Vlada niti predsjednici države

Nema sasvim preciznih podataka koliko hrvatska država ukupno godišnje izdvaja novca za Katoličku crkvu. Stavak koji stoji u državnom proračunu, a ta brojka varira od 250 do 280 milijuna kuna godišnje – država izdvaja samo prema Ugovoru Svete Stolice i Hrvatske o gospodarskim pitanjima. Ostali izdaci ne vide se iz stavki državnog proračuna RH.

No, iz jednog odgovora koji je tadašnja Vlada RH u Hrvatskom saboru dostavila na pitanje zastupnice Nansi Tireli 2013. godine vidljivo je da su deklarirana državna izdvajanja za Katoličku crkvu oko 600 milijuna kuna godišnje, što je, primjerice, nešto više nego za socijalnu pomoć siromašnima u Hrvatskoj.

Hrvatska nema ugovor samo sa Svetom stolicom nego sa svim većim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj, jedino što ti drugi ugovori nisu predmet međunarodnog prava. Sve ostale vjerske zajednice, srpska pravoslavna, židovska i islamska zajedno dobiju oko 20 milijuna kuna godišnje. Ta obilata financijska potpora Katoličkoj crkvi proizlazi iz četiri vatikanska ugovora koja je u ime Republike Hrvatske potpisao tadašnji potpredsjednik Vlade RH i predsjednik Državne komisije za odnose s vjerskim zajednicama, sada pokojni Jure Radić, a ugovori su ratificirani u razdoblju od 1997. do 1998. godine.

Prvi je bio potpisan Ugovor između Svete Stolice i RH o suradnji na području odgoja i kulture; zatim Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH; Ugovor o pravnim pitanjima i Ugovor o gospodarskim pitanjima.

Tim ugovorima država se obvezala financijski podupirati Katoličku crkvu. Prema ugovoru o gospodarskim pitanjima godišnje se u prosjeku za naknade, odnosno plaće klera, za karitativnu djelatnost, i obrazovanje svećenika, izdvaja oko 280 milijuna kuna. Osim toga Crkva dobije najmanje oko 200 milijuna kuna za plaće vjeroučitelja u osnovnim i srednjim školama, a financira se Katolički bogoslovni fakultet i njegovi područni studiji te instituti. Crkva u prosjeku godišnje dobije i oko 60 milijuna kuna za zaštitu crkvi koje su spomenik kulture. Financijski je najizdašnija godina za Crkvu bila je 2007., za vrijeme Vlade Ive Sanadera, kada joj je iz zalihe za obnovu i gradnju isplaćeno 71,5 milijuna kuna.

»Kad je riječ o ocjeni kardinala Bozanića da na Zagrebačkome sveučilištu vlada ‘duh komunističke diktature’, samo je jedna između više različitih ocjena. Iznenađuje me da je to rekao. Ja ipak ne bih bio tako odrješit. Uz to, ja radim na Zagrebačkome sveučilištu i nigdje nisam primijetio vladavinu ‘duha komunističke diktature’. Osim toga, naše studente ne treba vrijeđati. Oni su rođeni u post-diktatorskome razdoblju. No, i bez obzira na to, oni nisu neka ‘dlakava’ komunistička bagra na koju treba ići pendrekom i suzavcem, kao što su neki govorili, nego su to naša djeca koja u ovome globaliziranom svijetu s mnoštvom različitih religijskih i svjetonazorskih ponuda traže svoje mjesto i ostvarenje sebe kao osoba i korisnih članova društva, a posebice ga traže u hrvatskome društvu. I u tome im trebamo pomoći, ali bez ideologijskoga zavođenja, poštujući njihovu sloboda izbora. Istina, u tome njihovom traženju mogu se postaviti i ‘sumnjiva pitanja’ koja veoma često znaju razbiti učmalu žabokrečinu hrvatske nacionalno-konfesionalne samozadovoljnosti. I ne zaboravimo: oni će već sutra, za godinu-dvije, biti nastavnici na našim učilištima«, govori Markešić.

Država iz proračuna financira i Vojni ordinarijat na Ksaveru. Za plaće i materijalne rashode Ordinarijata troši se godišnje u prosjeku 11 milijuna kuna. Prema ugovoru o dušebrižništvu katoličkih vjernika u Ministarstvu unutarnjih poslova, za plaće i donacije u MUP-u te za hodočašća policajaca izdvaja se godišnje oko 3,5 milijuna kuna, tu su još i naknade prema ugovoru o dušebrižništvu u bolnicama i domovima socijalne skrbi za što se godišnje izdvaja u prosjeku 1,3 milijuna kuna.

Crkva je posjedovala velik broj nekretnina koje su nacionalizirane i konfiscirane od 1945. i država te nekretnine ili treba vratiti, kompenzirati nekim drugima ili pak zbog toga Crkvi isplatiti novčane naknade. To jasno stoji u Ugovoru o gospodarskim pitanjima. Dobar dio toga ostao je nevraćen i neplaćen.

»Drugotni stvorovi«

Putem Vatikanskih ugovora, na izvjesni način je Katolička crkva zapravo plaćena državna služba, samo naravno, bez državnog nadzora. Ona je oslobođena poreza na sve milodare – krštenja, vjenčanja, krizme, sprovode, blagoslove kuća. Crkva nije obavezna podnositi javne izvještaje o svom financijskom djelovanju.

A u članku 15. Ugovora između Svete Stolice i HR o gospodarskim pitanjima koji je potpisan u Zagrebu 9. listopada 1998. u stavku 2. kaže: »Ako bilo koja od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.«

No, to se ne događa i vrlo vjerojatno se u skorije vrijeme neće niti dogoditi.

U Ugovoru o gospodarskim pitanjima u članku 2, stavak 1c, stoji: »U želji da financiranje Katoličke Crkve bude uređeno na suvremen i djelotvoran način, u skladu s demokratskim društvenim ustrojem, Republika Hrvatska se obvezuje da će, između ostaloga, »isplaćivati pravnim osobama Katoličke Crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena«. A to će ona učiniti, ukoliko ne uspije Katoličkoj Crkvi vratiti imovinu, »koja joj je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama« (2.1a), odnosno ukoliko Država ne nađe »odgovarajuću zamjenu za dio dobara koja nije moguće vratiti« (2.1b). Uz to, u istome članku, u stavku 2. stoji i odredba koja u bitnom određuje novčana davanja i koja glasi: »Republika Hrvatska će priznajući »opće društveno vrijedni rad Katoličke Crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju, Katoličkoj Crkvi osiguravati određen godišnji novčani iznos.«

Prošle subote su Pokret za sekularnu Hrvatsku, Inicijativa »Nisam Vjernik« te udruge »Protagora« i »LiberOs« organizirale već četvrti prosvjed za raskid Vatikanskih ugovora.

»Ne želimo posebno privilegiranu, bahatu klerikalnu hijerarhiju koja je iznad građana i zakona ove države. Ne želimo nastavak netransparentnog financiranja crkvenih institucija sredstvima iz državnog proračuna i novcem svih građana. Ne želimo obrazovanje u službi religijske indoktrinacije i podređivanja interesima crkvene hijerarhije. Ne želimo religijski motiviranu diskriminaciju građana i dokidanje izborenih ljudskih prava koja nisu po volji crkvenoj hijerarhiji.

Ne želimo da država podupire pretvaranje čitavih kategorija hrvatskih građanki u ‘drugotne stvorove’ o kojima odlučuju klerikalne i političke hijerarhije bez obzira na svijest, savjest i volju ljudskih osoba o kojima se radi. Želimo biti autonomna ljudska bića, a ne podanici klerikalne i političke hijerarhije.Vatikanski ugovori negiraju odredbu Ustava Republike Hrvatske kojom su vjerske zajednice odvojene od države i da Republika Hrvatska treba biti sekularna država u kojoj svi građani imaju ista prava i obaveze, a religijske institucije moraju poštivati zakone – jednako kao i sve ostale«, to su bile građanske prosvjedne poruke.

Kandidat za predsjednika SDP-a Ranko Ostojić najavljuje u svom izbornom programu da će, postane li predsjednik stranke, inicirati pregovore za reviziju ugovora s Vatikanom, a u škole uvesti građanski odgoj.

»Proračunska izdvajanja za Crkvu treba uskladiti s financijskim mogućnostima zemlje. Ona ne mogu biti kakva su sada. Država financira razne crkvene institucije, recimo Vojni ordinarijat, osigurava svećenicima plaće i mirovine… Moramo pronaći mjeru, a Crkva iskazati osjetljivost i dijeliti sudbinu svih u Hrvatskoj, kako ne bi patili socijala i obrazovanje« svojedobno je kazao Ostojić u intervjuu za naš list.

Smatra da vjeronauk treba vratiti u crkve. Ili da u školama, on isključivo bude fakultativan predmet. Ne smije se događati da školskoj djeci, kad se odluče pohađati vjeronauk, to postane višegodišnja obaveza, a djecu koja ne idu na vjeronauk faktično se diskriminira, kaže Ostojić.

Ideološko šamaranje

Zbog nove pozicije koja joj je, sada se čini čak trajno osigurana u samostalnoj hrvatskoj državi 90-ih godina, Katolička crkva dominira u hrvatskom društvu mnogo očiglednije i neupitnije, nego što je to u starim demokracijama zapadne Europe. Utjecaj Kaptola usporediv je s crkvenim utjecajem u drugim postsocijalističkim zemljama, ali možemo sa sigurnošću reći da jedino Crkva u Poljskoj ima možda još snažniji utjecaj na društvo – ali ni Poljska nema vatikanske ugovore!

Posljednje prošlotjedno obraćanje kardinala Josipa Bozanića s oltara zagrebačke katedrale ličilo je na posve neprimjereno ideološko šamaranje. Na misi za studente i profesore povodom početka 348. akademske godine, kardinal je, pri završetku, propovijed sasvim ispolitizirao. Zabrinjavaju, kazao je on, gorljivi načini da se ukloni istina i da se pod krinkom brige za Sveučilište promiče duh ideologije. Teško je shvatljivo, kaže, da ne bude suradnje između fakulteta i da se iz ideološke netrpeljivosti jedno znanstveno polje prokazuje kao neprihvatljivo za Sveučilište.

»U postupcima, koji nisu vođeni istinom, nego razvojnim nemirom vidimo usvajanje duha komunističke diktature kada se znanost zatirala, kada se sveučilišne nastavnike proganjalo i zatvaralo, kada je i sastavnica iz koje je rođeno Sveučilište isključena, kada je duboko ranjena duša hrvatskoga naroda. To je vrijeme o kojem svjedoči politički odnos prema blaženom Alojziju Stepincu, čiji zagovor rado zazivam na sve vas dragi studenti i profesori«, govorio je Bozanić.

Dakle, nastojanja studenata i profesora Filozofskog fakulteta da očuvaju autonomnost Fakulteta i da ne dopuste da budući nastavnici vjeronauka zauzmu i nastavnička mjesta drugih humanističkih predmeta u obrazovnom procesu, Bozanić naziva usvajanjem duha komunističke diktature. Pretjeruje, zar ne? A on ne provodi diktaturu ne baš rijetkim izlaženjem izvan ustavnih okvira?

U proteklih tjedan dana u Zagrebu su pod visokim pokroviteljstvima održana dva skupa katoličkih (izrazitih) konzervativaca. Pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, udruga »U ime obitelji« organizirala je konferenciju »Obitelji i škola: ključ odgoja za vrijednosti«. Tamo je prof. Zvonko Rumboldt s Medicinskog fakulteta u Splitu kazao i to da »ako za znanost homoseksualnost i biseksualnost nisu poremećaji, pa takvi parovi imaju pravo legalizirati brakove, zašto onda ne legalizirati i pedofiliju, kao i »vezu« između čovjeka i životinje?«

Na trodnevnom Festivalu tradicije i konzervativnih ideja u organizaciji udruge Vigilare, dodijeljena je i godišnja nagrada inicijativi »40 dana za život«, odnosno onima koji ispred bolnica mole protiv pobačaja. Otvorio je skup potpredsjendik Vlade Davor Ivo Stier, a glavna zvijezda bio je američki kardinal Raymond Leo Burke kojeg je papa Franjo smijenio iz Kongregacije za biskupe zbog obrane pedofilije u Crkvi.

Različita rješenja

Pitamo sociologa religije dr. Ivana Markešića, znanstvenog savjetnika na »Pilaru« bi li po njegovom mišljenju trebalo mijenjati vatikanske ugovore. – Nema jednoznačnog odgovora s ‘da’ ili ‘ne’. Potrebno je uzeti u obzir kontekst u kojem su sklapani ti ugovori, što se njima željelo postići te potom u tim ugovorima tražiti odgovor na pitanje kako ih i kada mijenjati, kaže on.

Kakvi su modeli odnosa crkve i države u Europi?

Markešić nam kaže da u mnogima od tih država vjerske zajednice uživaju veća prava negoli druge organizacije, svejedno što vjerske zajednice nisu dužne pridržavati se svih demokratska pravila. Kad je riječ o financijskoj pomoći, pristupu javnim medijima, religioznome odgoju u javnim školama i predškolskim ustanovama – rješenja su veoma različita. EU je to pitanje prepustila državama članicama.

On navodi da postoje tri oblika odnosa države i religijâ, odnosno vjerskih zajednica. Potpunu razdvojenost religije i države imaju npr. Francuska, Irska, Belgija i Nizozemska.

Drugo, konkordat i ugovore u kojima su odnosi između vjerskih zajednica i države ugovorno regulirani imaju Katolička crkva i protestantske crkve, npr. u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Hrvatskoj.

I treće, državnu crkvu u kojoj je državni poglavar istodobno i crkveni poglavar imaju nordijske zemlje Norveška, Danska, Engleska. Švedska je taj model imala do 2000, govori nam Markešić.

»Svaka od tih zemalja odnose sa ‘svojim’ vjerskim zajednicama rješava u međusobnim dogovorima. Malo teže ide s islamskim zajednicama, jer one nemaju neku krovnu organizaciju koja bi nastupala uime svih muslimana u Europi. Ali i to se rješava na obostranu korist islamskih zajednica i zemalja u kojima te zajednice djeluju«, govori Ivan Markešić.

»Sada imamo situaciju da Vlada RH, odnosno Ministarstvo financija, smatraju da novčane obveze koje hrvatska država ima prema Katoličkoj crkvi, ali i prema drugim vjerskim zajednicama u bitnome ne opterećuju proračun. S obzirom na to, ja koji nemam uvida u poslovanje države, ne mogu činiti ništa drugo nego poštivati ono što je potpisano«, govori Markešić.Dosadašnja iskustva sa svim hrvatskim vladama – kako s HDZ-ovim tako i sa SDP-ovim – pokazuju da nitko od njih nije bio za promjenu tih ugovora. Niti predsjednici Vlada niti predsjednici države.

Markešić kaže da živimo u Hrvatskoj u kulturno, religijski, svjetonazorski i nacionalno pluralnome, a to znači, u jednome – tako barem želimo – sekularnome društvu u kojemu svatko može i treba iskazati svoj stav bez straha da će za to biti stigmatiziran i osuđen. »Tako treba prihvatiti i činjenicu da je Katolička crkva jedan od veoma važnih segmenata našega društva i da ona svoje djelovanje temelji na odredbama Drugoga vatikanskog sabora prema kojima je dužna sudjelovati u društvenome životu zemalja u kojima žive njezini pripadnici. Predstavnici Katoličke crkve koriste se dosezima demokratskoga društva kako bi u njemu ostvarili svoj što veći utjecaj. I to uistinu čine, no unatoč svemu tome«, kaže nam Ivan Markešić, »njezin utjecaj u hrvatskome društvu nije onoliki kolikim se to želi prikazati.«

Markešić ne misli da postoje podjele među hrvatskim biskupima. Međutim, postoje, kao i u svakoj drugoj zajednici, različiti pristupi određenim društvenim fenomenima, pa tako i prema medijima, ali i drugim, posebice političkim i svjetonazorskim pitanjima. Ističe da Papa Franjo nije dirnuo ni dokinuo ni jednu dogmu Katoličke crkvu. Međutim, svojim pristupom olakšao je mnogim katolicima njihovo razumijevanje i kontekstualiziranje.