Pučka pravobraniteljica Lora Vidović / Foto Vedran KARUZA
U zemlji uglavnom ovisnih neovisnih institucija, sva je prilika, međutim, da će se žestoka reakcija pučke pravobra-niteljice pokušati prekriti blagotvornom količinom šutnje i zaborava
Viša lojalnost – naziv je knjige koju željno iščekuje američka javnost. Radi se o djelu bivšeg diretkora FBI-a Jamesa Comeya, koje bi (uz podnaslov: »Istina, laži i liderstvo«) trebalo izići sredinom travnja ove godine i, moguće je, dodatno potresti tamošnju političku scenu, posebno poziciju američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Naime, kako su mediji već objavljivali lani, Comey je u svojim privatnim bilješkama zapisao kako je na privatnim sastancima početkom 2017. godine Trump od njega tražio da se ostavi (»let go«) istrage predsjednikovog bivšeg savjetnika Michael Flynna, koji je, pak, lažno svjedočio o svojim kontaktima s Rusima.
Kako nije poslušao svog šefa, Trump je Comeyu tri mjeseca kasnije uručio otkaz. No, kako su u SAD-u institucije ipak nešto žilavije u odnosu na političke vlasti, istraga o Rusiji i izborima je nastavljena i još uvijek predstavlja za Trumpa vjerojatno najopasniju političku tempiranu bombu.
»Viša lojalnost« iz naziva knjige stoga se vjerojatno referira na lojalnost koja je iznad one koju imaš prema svom neposrednom šefu, pa makar on bio predsjednik najmoćnije zemlje na svijetu. Lojalnost neovisnosti institucija, vladavini prava, lojalnost demokraciji.
U Hrvatskoj stvari stoje nešto drukčije.
Neovisne institucije, koje zapravo predstavljaju temelj demokracije jednako kao i slobodno glasanje na izborima na ovim prostorima su uglavnom predmet gorke sprdnje.
Žiro ili tekući?
Pravosuđe se često označava kao glavni problem u zemlji. Dužina trajanja procesa i mnoge presude gotovo na dnevnoj bazi daju za pravo takvom zaključku. Javna radio-televizijska kuća je postala najveći antipod novinarstvu – iako za novinarstvo u javnom interesu godišnje ubire milijarde. Sarkastično zaključujući, može se reći kako je jedina dobra stvar vezana uz HRT činjenica da su toliko loši da ih malo tko gleda, pa na oblikovanje svijesti javnosti ni izbliza ne mogu utjecati na način na koji su to radili u zlatno doba državne elektronske propagande, tijekom devedesetih.
Glavni državni odvjetnik je, makar što se tiče percepcije javnosti, izgubio kredibilitet neovisnog u trenutku kad je držao zajedničku tiskovnu konferenciju s premijerom. A kad se doznalo da je ono što je izneseno na njoj zapravo olakšalo pravni položaj saborskom zastupniku koji je spasio Plenkovićevu saborsku većinu, stvari su prešle granicu puke percepcije.
U priči o neovisnim institucijama u Hrvatskoj, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa rijedak je, gotovo dijamantni primjer. Povjerenstvo koje je vodila Dalija Orešković čvrsto je i odrešito provodilo svoje zakonske ovlasti, udarajući bez političkih preferencija i lijevo i desno i centralno na sve što im je »zasmrdilo« po sukobu interesa. Pet godina njihovog mandata ne samo da je primjer neovisnosti, već je i primjer transparentnosti rada (sve odluke i procesi su na njihovom portalu), kao i primjer toga koliko neko tijelo može djelovati edukativno na političare i na cijelu javnost.
Naravno, jedan mandat u istom ili vrlo sličnom sastavu im politika, sva je prilika, neće dopustiti.
Kako se čini, Orešković i njena ekipa su napravili jednu kardinalnu grešku – udarili su na predsjednicu Republike. Eventualnim čitateljima ovih redaka koji dolaze iz inozemstva i kojima nije jasno kako to može biti greška, valja preporučiti kratki tečaj hrvatske zbilje kod nekog od domaćih poznanika.
Kolinda Grabar-Kitarović prekršila je, utvrdilo je povjerenstvo, načela obavljanja dužnosti kad je novac koji joj je preostao od kampanje donirala HDZ-u i onda ga dijelila u dobrotvorne svrhe. Problem je bio u tome što je donacijom HDZ-u, novac kojim je predsjednica i dalje upravljala, postao – tax free. Pa ga se moglo i više, uz prigodne osmijehe, podijeliti potrebitima.
Predsjednica je Daliju Orešković optužila da protiv nje vodi osobni rat, a tko vodi osobni rat protiv povjerenstva, u ovom trenutku nije javno poznato. Da rat postoji, sasvim je razvidno, jer novi sastav nije na vrijeme izabran, nego će izbor kasniti najmanje tjedan dana.
Odavde se najizvjesnijim čini sljedeći ishod – Dalija Orešković ostat će članica povjerenstva, kao i možda još netko od ljudi iz sadašnjeg sastava. No, nova predsjednica, kao i većina u tom tijelu, bit će izbor HDZ-a, odnosno kompromis Banskih dvora i Pantovčaka.
A neovisna tijela će se nastaviti i dalje događati nekom drugom.
Medijima se vjeruje otprilike kao i političarima, ako ne i manje. Na skoro svaki aktivizam lijepi se ili etiketa izdaje nacionalnih interesa, ili cinični podsmijeh.
Viša lojalnost ovdje može biti shvaćena samo i isključivo kao odanost vlastitom, najprivatnijem interesu, bez obzira u kolikom on sukobu bio s općim. Viša lojalnost, dakle, u Hrvatskoj se uglavno može izraziti brojkama – onima koje označavaju vlastiti žiro račun. Može i tekući, ovo je ipak demokratska zemlja.
U takvim okolnostima pozicija ljudi koji vode institucije koje bi u teoriji trebale biti neovisne prilično je nezahvalna. Jer, temeljito se ne baviti vlastitim poslom – a on često podrazumijeva sukobljavanje s političkim autoritetima – od kojih ti ovisi isti taj posao, teško može biti opcija. Kritika, pak, ako je samo malo nabrušenija, može značiti brzi kraj priče i povratak na manje atraktivno radno mjesto, ili, u ekstremnim okolnostima, na uvijek živahno domaće tržište rada.
Stoga je »nuklearni sukob« koji je s ministarstvom unutarnjih poslova oko tretmana izbjeglica pokrenula pučka pravobraniteljica s pozicije bitke za što veću neovisnost institucija više nego dobrodošlo osvježenje. Kako sad stvari stoje, prilično je dobra oklada da će politička opcija iz koje dolazi ministar unutarnjih poslova i dalje imati saborsku većinu kad Lori Vidović istekne mandat (2021. godine) i s pozicije »više lojalnosti« u hrvatskom prijevodu ovakva vrsta udara na politiku nije baš najpametniji posao. S pozicije, međutim, »više lojalnosti« o kojoj (vjerojatno) govori Comey i koja je, zapravo, sama bit demokratskog društvenog uređenja, žestoke kritike pučke pravobraniteljice na postupanje MUP-a ne samo da su dobrodošle, one su jedine moguće.
Tu, nažalost, prestaju dobre vijesti.
Crveni flomaster
Jer, ako je pučka pravobraniteljica u pravu – a upravo je pozvala državnog odvjetnika da provede kriminalističku istragu, hrvatska policija uništava dokaze, zataškava povrede ljudskih prava, svjesno i namjerno zaobilazi zakon, skriva vlastite naredbe i uporno odbija provesti istrage o postupanjima svojih zaposlenika prema migrantima koji ilegalno prelaze granicu.
Ako je samo dio ozbiljnih optužbi pučke pravobraniteljice točan, potpuno je jasno da bi se ministar Davor Božinović trebao povući, a Vlada gadno namučiti da domaćoj i europskoj javnosti objasni kako i zašto diskriminira migrante zaobilazeći vlastite zakone. Ili, kako je to posložila Lora Vidović u svom vapaju Dinku Cvitanu: »Ministarstvo unutarnjih poslova uspostavljenom praksom zaštitu državne granice i sprječavanje ilegalnih ulazaka u Republiku Hrvatsku postavlja ispred sprječavanja tragičnih slučajeva, pa čak i onih sa smrtnom posljedicom«. Ako je netko zaboravio, »smrtna posljedica« je pogibija šestogodišnje djevojčice.
U zemlji uglavnom ovisnih neovisnih institucija, sva je prilika, međutim, da će se žestoka reakcija pučke pravobraniteljice pokušati prekriti blagotvornom količinom šutnje i zaborava. Niste se, uostalom, ni načitali ili nagledali priloga o ovoj priči u kojoj jedna državna institucija vrlo ozbiljno i otvoreno optužuje drugu. Ma kakvi – puno je zanimljivije stanje u SDP-u.
U zemlji uglavnom ovisnih neovisnih institucija lako bi jedini ishod svega mogla biti tek bilješka negdje u vrhovima politike, u kojoj će se crvenim flomasterom prekrižiti ime Lore Vidović i njene ekipe za neke buduće kadrovske križaljke.
I mirno, bez grižnje savjesti, nastaviti s »višom lojalnosti« na hrvatski način.
A ako još neko dijete izgubi glavu, šteta. Takva su vremena. Ionako su jamačno za sve Srbi krivi.
