Donedavni predsjednik zagrebačkog SDP-a Viktor Gotovac u razgovoru za naš list odgovara na pitanje što se to dogodilo krajem prošlog tjedna, a što je dovelo do njegovog isključenja iz stranke.

– Ja vam nemam nikakav odgovor na to pitanje ako se ono postavlja za prošli tjedan, za četvrtak i petak. Tada se nije dogodilo ama baš ništa neobično, iako za događaj od petka neki žele uvjeriti javnost da im je bio neočekivan. Sva moja postupanja i pozicije potpuno su jasne i sukladne uređenju Statuta i odgovaraju hijerarhiji.

Na Konvenciji koja je bila u subotu predstavljao sam politiku rada koju sam dobrim dijelom i napisao. Uz to na Konvenciji sam imao i intervenciju u pogledu Izvješća predsjednika stranke za prethodno razdoblje. A potom su do mene došle glasine da me već taj dan žele isključiti iz članstva.

Tako da u pogledu svega što se dogodilo treba pitati druge, one koji su u tom razdoblju odlučivali, a ne mene. U političkom pogledu ono što vam ja mogu reći jest da je frustracija ne samo vodstva nego i članstva zagrebačkog SDP-a višekratno, u dužem razdoblju, komunicirana ne samo predsjedniku stranke nego su toga bila svjesna i tijela stranke.

Temelj frustracije

Frustracija zbog čega?

– Frustracija je bila zadana okvirom odnosa s platformom Možemo!. I to je ono o čemu smo odlučivali prošli petak.

Odnosa vas i Možemo! ili vas i središnjice?

– Odnos SDP-a u gradu i Možemo! u gradu gdje je zapravo tim formatom uređenja Gradska organizacija SDP-a svedena isključivo na pasivnog promatrača, nekog tko samo podržava, diže ruku, klima glavom. A da je sve to učinjeno radi jedne plaće, radi jedne osobe koja se od političkog gubitnika željela pretvoriti u političkog pobjednika. A i zbog još nekih osoba koje su se našle u sličnom položaju, u pogledu rada i zapošljavanja.

Mi smo od početka komunicirali da mi ne želimo rasprodavati SDP, njegove ideje i stavove i socijaldemokraciju za radna mjesta. Ma koliko ih bilo i ma kakva bila. Mi smo tu bili čvrsti i jasni. A željeli smo imati utjecaj na gradske politike jer smo željeli graditi SDP u smjeru toga da nas građani prepoznaju kao one koji u perspektivi trebaju igrati mnogo važniju ulogu u gradskoj politici nego što imamo danas.

I biti oni koji će u Gradu Zagrebu, u kojem se dodiruju četiri izborne jedinice, biti puno važniji za pobjedu SDP-a na sljedećim izborima no što je to situacija danas. Mi smo željeli relevantnost, vidljivost, mogućnost da izrazimo stav. Ne da budemo svedeni na one koji će podržavati sve ono što Možemo! predlaže. Željeli smo dobiti prostor za naše djelovanje. Tu je ležao temelj frustracije članova.

Možemo! vas je ignoriralo na neki način.

– Možemo! nas je u velikoj mjeri ignoriralo. Naši prijedlozi, čak i kad bi bili prihvaćeni, bili su samo formalno izvršavani. Tražili smo izvješća, dobili bi s kašnjenjem formalno izvješće da bi gradonačelnik mogao reći da je on nama to isporučio. Ali većina stvari koje smo predlagali bila su zanemarena ili u samo u manjoj mjeri prihvaćana. A stvar je u tome da kada ste partneri odgovornost snosite zajedno.

Dakle, snosili ste odgovornost za neke stvari za koje vas nitko nije konzultirao niti pitao?

– Nitko nas nije pitao. Naši građani imaju dojam da kada su nezadovoljni, nezadovoljni su i SDP-om i Možemo!, a kada je nešto pozitivno, onda im je za to zaslužno samo Možemo!. Ima tu još pitanja. Recimo, građanski odgoj.

Na tome smo mi inzistirali, a to je jedina tema oko koje se nije napravila čak ni tiskovna konferencija kada se krenulo u provedbu. Možemo! je gurao svoj program ŠiZ u srednje škole kao nešto čemu su dali prednost jer nisu željeli uključivati SDP-ove ljude u tu politiku.

Zbog čega?

– Čini mi se da Možemo! želi stvoriti dojam da su za sve dobro zaslužni oni, a samo kada je pitanje problema i nekih upitnih stvari onda će oni to dijeliti sa SDP-om. To je ono što frustrira. Postoji sijaset takvih pitanja gdje smo mi bili samo pasivni partneri. Mi smo se usprotivili i prodaji Gradske plinare jer ne želimo rasprodaju gradskih tvrtki. Ne želimo djelovati na način da se sve prodaje i ostavljati dojam da je »rješavanje« imovine jedini način rješavanja problema.

Jer onda nam ne treba politika, trebaju nam dobri trgovci. Mi smo socijaldemokrati, nama su radnici važni, a kod otkaza u Holdingu ne da nas nitko nije ništa pitao nego nitko nije ni reagirao na sve naše prigovore. Ja sam ipak sveučilišni nastavnik radnog i socijalnog prava pa je tim više meni važno izreći stav, svoje ne tuđi. Mi smo ga na kraju rekli javno, ali nismo mogli niti pomoći tim ljudima ni zaustaviti ono što smatramo štetnim.

Jer ti otkazi u velikom dijelu neće biti zakoniti. Tu je i mjera roditelj-odgojitelj. Bilo je jasno da bi prva odluka mogla pasti, ali nas nitko nije slušao. Sada, u ovoj iteraciji, mi bismo produžili rokove i išli u još postupnije smanjivanje prava, ali nam je od otpočetka gradonačelnik komunicirao da to neće ići. Postoje brojne stvari koje su frustrirale, a još nas se manje pitalo na nižim razinama vlasti.

Duboko nepovjerenje

Dakle niste imali nikakav feedback na vaše prijedloge?

– Nije da ga uopće nismo imali, ali postoje neke stvari koje su svakako bile izvor frustracija.

Jesu li oni onda komunicirali sa središnjicom SDP-a i s njima dogovarali politike?

– Bojim se da se to dokazalo u ovom slučaju. Čini mi se da je i kod glasanja u Skupštini u ponedjeljak bilo sasvim jasno da su dva člana Kluba SDP-a glasala protivno uputi mene kao predsjednika organizacija i kluba te protiv odluke Gradskog odbora.

Mogli ste onda, da cirkus bude veći, preduhitriti središnjicu i recimo izbaciti ovo dvoje prije nego što ona izbaci vas.

– Ma ne. Ja nisam čovjek sankcija i izbacivanja. Ja nisam čovjek sitnih poteza male duše. Nisam čovjek koji će raditi veliku buru u malom lavoru. To nije moj stil i nikada se ne bih tako ponašao. Sankcija nije moj put. Nikad nikoga ne bih sankcijama disciplinirao.

Dakle, stekao sam dojam da postoji »dvostruka« linija zapovijedanja. Stekao sam dojam da se brojne komunikacije odvijaju mimo gradske organizacije iz čega mogu zaključiti da je nekim ili mnogima članovima vodstva nacionalne organizacije SDP-a Možemo! njihova organizacija i suradnik u Gradu Zagrebu. Ja čak mogu razumjeti da vodstva stranaka imaju izvjesnu paranoju od svojih gradskih organizacija.

To je tako oduvijek u svim strankama.

– Ali ja kao netko tko vodi tu organizaciju to ne mogu prihvatiti. Ne mogu dozvoliti da gradska organizacija bude svedena na nebitnost, trice i kučine, medu u cirkusu ili gutača plamena i sablje na seoskom vašaru. To nije nešto što ću prihvatiti, nego ću se boriti protiv te evidentne dvostruke linije zapovijedanja.

Ona u cijelosti sada svodi odgovornost za postupanja SDP-a u Zagrebu na predsjednika, potpredsjednike i Predsjedništvo nacionalne razine jer su oni očito sada kao i pred godinu dana, kada je organizacija bila raspuštena, u cijelosti preuzeli odgovornost za budućnost SDP-a u Gradu Zagrebu.

Jeste li oko toga razgovarali s Peđom Grbinom i ostalim članovima vodstva stranke?

– Naravno da smo razgovarali. I to ne u četiri oka. Ja volim imati svjedoke. Pa se od nas tražilo – dajte do šestog mjeseca, pa dajte nam još dva mjeseca i tako.

Na što smo mi rekli – molimo vas da nešto dogovorite jer ćemo mi u protivnom morati nešto poduzeti s obzirom na to da nama ovo ne odgovara, obvežite Možemo! na nacionalnoj razini na suradnju pa da onda mi u Zagrebu imamo nekakvu nit vodilju zbog čega se ništa neće mijenjati. Ali kao što vidite ništa se nije dogodilo.

Zbog čega?

– Ništa se nije dogodilo. Štoviše, čini mi se kao da postoje dva detalja koja su dosta važna. SDP je hrabro i potrebno pokrenuo inicijativu da bi se prikupljali potpisi za raspisivanje referenduma o pravu žene na izbor. To je sjajna politička tema i odgovoran pristup prevažnom pitanju. Ali i prilika da se SDP-ovci vrate među ljude. I to na ona mjesta gdje SDP ne postoji ili ne izlazi na izbore.

Da se približimo ljudima koji nisu ničiji glasači. Čak i ljudima kojima se politika zbog svega ogadila. To je bilo jako dobro. Podržao sam tu ideju. Štoviše, smatrao sam da smo te potpise trebali odmah prikupljati početkom ljeta. Međutim, reklo nam se da moramo prvo i razgovarati s našim političkim partnerima. Pa nam je iz središnjice komunicirano da naši politički partneri iz Možemo! nisu sigurni žele li to ili ne žele.

Budući da su oni SDP u početku identificirali kao Stranku dosljednih promašaja sada nam nisu željeli pomoći jer su očito smatrali da bi to moglo vratiti SDP među ljude. Meni je to ukazalo na duboko nepovjerenje Možemo! u SDP. I da se i iz toga vidi koliko su male mogućnosti da mi sklopimo neku predizbornu koaliciju na nacionalnoj razini.

Potom, Peđa Grbin nikada nije odgovorio na pitanje u kojoj su fazi razgovori oko koalicije. I to ne samo sa Možemo! nego i s Centrom. Odgovarati na način da je prerano za to je pogrešno. Koaliciju morate imati jako rano. Pa da recimo da oko afere s Inom imate zajednički stav.

Put okupljanja

Još jedna afera kao Ina i prijevremeni izbori su tu.

– Ne, ne. Jeste li vidjeli da se postoci podrške koji HDZ gubi ne prelijevaju SDP-u. Zašto? Zato što sadržaji ne postoje ili postoje samo rudimentarno. Ne nude se rješenja, stavovi nisu prepoznatljivi, vjerodostojnost… A potom i loše komuniciranje, i to je problem SDP-a. I to ne gradskog nego onog koji nije organizirao službu koja će na pravi način komunicirati nacionalno.

Sada se nas optužuje da smo mi skrenuli pažnju s važnijih stvari. Jao si ga SDP-u na nacionalnoj razini ako bi jedna odluka gradske organizacije prekrila Konvenciju ili bila važnija od perpetuirane korupcije i kriminala u državi. Tako da bojim se da SDP neće dovesti do prijevremenih izbora. A volio bih da takva snaga postoji.

Koliko ste bili nezadovoljni zbog kadrologije. Naime, dio novih čelnika gradskih tvrtki, mediji su već pisali o tome, jako su bliski nekim članovima vodstva SDP-a koji nisu iz Zagreba.

– Sada se čak pušta spin da sam navodno ja inzistirao na nekom zapošljavanju. Ili ona neistina koju je izrekao predsjednik Grbin da sam navodno ja želio biti predsjednik Gradske skupštine. Mi smo uvijek govorili da ne želimo kadrovirati. Kadroviranja su se uvijek događala mimo nas.

Iako su formalno bili raspisani javni natječaji je li tu bilo kakvog duplog pasa između Možemo! i središnjice SDP-a?

– Moram priznati da interes ljudi iz Osijeka ili Bedekovčine, njihov izbor, meni izgleda kao da je ipak djelovao netko »sa strane«, ne iz Zagreba. Ja većinu tih ljudi nisam nikada upoznao niti sam znao za njih. I to je bio jedan od razloga našeg nezadovoljstva. I to ne zato jer bismo mi željeli zapošljavati nego zato jer zbog ovakvih stvari ljudi na nas nabacuju blatom bez da bismo mi o tome išta znali. Ljudima se politika ogadila. I to ne samo HDZ-ova.

Bi li za SDP bilo bolje da je nakon lokalnih izbora odlučio da uopće ne ulazi u formalnu koaliciju s Možemo!?

– Tada nisam bio predsjednik gradske organizacije. Ali to bi svakako bilo bolje i to je obrazac koji je sada primijenjen u Splitu gdje SDP nije ušao u formalnu koaliciju. Ali u Zagrebu je trebalo očito sklopiti i formalnu koaliciju da se zadovolji forma za dobivanje jednog radnog mjesta.

Kako komentirate da je i vaš prethodnik na čelu zagrebačkog SDP-a izbrisan iz stranke zajedno s još puno drugih članova?

– Nisam u tome sudjelovao. Rekao sam već da nisam čovjek izbacivanja. Besmisleno bi bilo da ja sada nakon toliko vremena iznosim argumente o nekim stvarima o kojima ništa ili malo znam.

Da ste ostali na čelu zagrebačkog SDP-a, biste li radili na tome da se neki od tih ljudi vrate u stranku?

– U SDP-u ima mjesta za sve ljude koji nisu učinili nešto nečasno. I koji nisu djelovali protiv SDP-a. Put okupljanja je put stjecanja političke relevantnosti. A ne put dijeljenja i izbacivanja.

Što ćete sada raditi u političkom smislu?

– Svoj posao sam uvijek imao. Nikad nisam bio profesionalni političar. Nisam živio od politike nego za politiku. Svoj posao sam uvijek obavljao. Evo, jučer sam imao ispite. Silno me veseli da ono čime se profesionalno bavim, radno i socijalno pravo, jest samo po sebi jako politično. To me je i poguralo prema tome da se približim socijaldemokratskoj opciji. Nastavit ću djelovati u svojoj profesiji, no ja nisam ulazio u politiku da bih samo tako iz nje izašao. To znači da ću sada jedno vrijeme kupovati kokice i biti kibicer, gledati sa strane.

Da odmah objasnim, za mene ne postoji ni jedna druga opcija, da bih ja sada preko noći postajao DP-ovac, ne radi se o samo jednom slovu, ili mostovac, hadezeovac ili da možda uđem u Socijaldemokrate. Ne. Bit ću kibicer, a možda se jednog dana netko sjeti, kao Đure Čvorovića, da je netko predvidio da neke stvari neće dobro proći. U politiku se neću silom vraćati, ali možda netko pošalje poziv kojim će objasniti da su neka postupanja bila greška. No, plaši me kakva će biti budućnost socijaldemokratske opcije u Hrvatskoj.

Što bi joj se moglo dogoditi?

– Bojim se da bi ovo orijentiranje na Možemo!, kao i manjak ideja, moglo dovesti do ishoda koji neće biti dobar. Problem je bezidejnost. Moj cilj nije nikoga napadati, ne želim se žaliti, ni na koji način cendrati, biti destruktivan. Želim SDP-u i ovom vodstvu koje ga vodi svu sreću ovog svijeta. Ali kao što su oni očito očekivali nešto drugo od mene, mogu vam reći da su oni svojim postupcima ne samo iznevjerili mene nego i moja očekivanja da oni znaju što su državnički potezi.

Jer ja bih od Peđe Grbina očekivao da će on u cijelosti podržati našu odluku, uključiti se u to i izboriti se s gradskom organizacijom da nas Možemo! bolje tretira i u Zagrebu i na nacionalnoj razini. Ali i da se približimo ne samo s Možemo! nego i nekim drugim strankama koje bi nam mogle biti bliske, čak i ako bi to ponovno značilo da imamo ponovno osobu na mjestu predsjednika Gradske skupštine.

Ali uz to da on nama objasni zašto je to njemu toliko važno. Ako mene pitate hoću li se pridružiti nekoj drugoj stranci, sigurno neću. Mada razmišljam o tome da osnujem svoju. Imam za nju i naziv. SILa. Strana izbačenih i luzera. Stranka isključenih i lajbeka. Stranka izbačenih i likvidiranih. Stranka izbačenih i luđaka. Našlo bi se puno onih koji su socijaldemokrati i koji bi mogli kroz nju djelovati.